VELIKO ISTRAŽIVANJE ACCOUNT-a: Pet priča o korupciji u obrazovanju

Povezani članci

• SPOMENIK GUBITNIKU
• Utisak učinkovitosti
• Karamarkov harakiri
• Naša stranka: Izvođač i nadzor građenja ne smiju izbjeći sankciju
• Svehrvatski grob
• Povodom godišnjice srebreničkog genocida: Nepodnošljiva lakoća poricanja

To su različite priče sa zajedničkim ishodom, izuzev jedne – nema okrivljenih, nema sudskih epiloga. Jedini slučaj u kojem se nazire konkretan kraj je slučaj organizacije studija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu

Petina anketiranih u istraživanju koje je na univerzitetima u BiH proveo ACCOUNT (Udruženje INFOHOUSE) prethodnih mjeseci navodi kako su bili u situaciji da znaju za koruptivne radnje ali ih nisu prijavili – zbog straha, nisu željeli, ili su naveli da, ukoliko to drugi ne rade,  ne žele ni oni. U istraživanju je učestvovalo 125 osoba (24 dekana i 101 član nastavnog osoblja na  fakultetima).

Većina anketiranih (80%) bi se usudila lično prijaviti korupciju kada bi pouzdano znali da postoji, a više od 60% anketiranog nastavnog osoblja (nisu ubrojani odgovori dekana) bi prijavilo korupciju i ako bi se plašili ili pouzdano znali da će zbog toga biti žrtva neke vrste odmazde – smanjenja plaće, šikaniranja, mobbinga, čak i otkaza. Ovaj podatak postaje djelimično upitan, jer oko petina anketiranih navodi kako su bili u situaciji da znaju za koruptivne radnje ali ih nisu prijavili (zbog straha, nisu željeli, ukoliko to drugi ne rade ne žele ni oni i sl.).

Određeni dio anketiranog osoblja fakulteta (9%) imao je priliku susresti se lično sa koruptivnim radnjama, tj. da im neko od studenata ponudi mito.

Mišljenja dekana o tome ko potiče korupciju su podijeljena, ali većina navodi kako su to profesori/docenti. Više od polovine anketiranih dekana (53%) smatra kako korupcija mnogo utječe na kvalitet visokog obrazovanja.

Animiranje uposlenika fakulteta da anonimno prijavljuju korupciju prisutno je na više od 60% fakulteta koji su sudjelovali u ovom istraživanju, ali ne postoje precizne smjernice ili osobe/institucije kojima se osoba koja želi prijaviti korupciju može javiti.

Zakonske mjere usmjerene na borbu protiv korupcije smatraju se neadekvatnim (76%), a da je korupciju moguće iskorijeniti smatra većina dekana fakulteta koji su sudjelovali u istraživanju (77,3%).

Ovo su najvažniji zaključci ACCOUNT-ove ankete i istraživanja o percepciji visokog obrazovanja u BiH. Ujedno i teorijska podloga za razne analize. A kako to izgleda u praksi i šta prolaze ljudi koji se zaista odluče na mučnu borbu protiv korupcije u obrazovanju može se iščitati iz pet slučajeva koje analiziramo u okviru istraživanja.

To su različite priče sa zajedničkim ishodom, izuzev jedne – nema okrivljenih, nema sudskih epiloga. Jedini slučaj u kojem se nazire konkretan kraj je slučaj organizacije studija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U okviru istraživanja donosimo intervju sa Mirkom Pejanovićem, dekanom u vrijeme organizacije nastave na FPN-u, koja je u fazi prvostepene presude.

Sa našim sagovornicima, kroz analizu slučajeva, razgovaramo i o posljedicama prijave korupcije:

Kaju li se? Da li bi opet pokrenuli isti problem? Jesu li bili žrtve odmazde? Ohrabruju li druge da krenu njihovim stopama?

PRIČA PRVA: Teufik Hadžiahmetović, FPN, Sarajevo

Kada je Općinski sud u Sarajevu donio presudu kako je ugovor o magistarskom studiju 4+1 iz 2010. godine “ništavan” (termin upotrijebljen u samoj presudi) te kako organizator studija Fakultet političkih nauka u Sarajevu tužiteljima, a bilo ih je dvoje, treba vratiti novac uložen u magisterij, postavilo se pitanje šta će se desiti sa više od 600 studenata koji su pohađali isti studij.

Do sada se nije dogodilo ništa jer je FPN uložio žalbu ali iz više izvora saznajemo kako studenti koji su po ovom programu stekli zvanje magistra bez problema koriste tu svoju titulu, dobijaju poslove ili nastavljanju sa obrazovanjem – upisuju doktorate. Iako na FPN-u ovaj problem uporno relativizuju, te tvrde kako studentima zvanja niko ne može oduzeti, činjenice govore drugačije. Naime, ukoliko prvostepena presuda bude potvrđena, sud može neku diplomu proglasiti nevažećom ukoliko bilo ko, a ne samo studenti, podnese takav zahtjev.

Također, studenti mogu tužiti FPN zbog nezakonito naplaćene cijene studija ali i zbog naknade štete zbog pretrpljene duševne boli, narušenog društvenog statusa i sl. Ukoliko se potvrdi drugostepena presuda  dileme neće biti: diplome su nevažeće, a FPN je na nezakonit način naplatio po studentu 5.500 KM.

Teufika Hadžiahmetovića i njegovu suprugu Aidu, koji su cijeli slučaj i pokrenuli, mnogi su razumjeli ali je bilo i onih koji su smatrali kako njihov postupak nije ispravan. Mnogi su ih, kaže Teufik, pitali “šta im je to trebalo”, a bilo je i navoda kako je jasno da njihovim postupcima upravljaju mračne sile:

– Nazivan sam pogrdnim imenima, jedan profesor koji je u međuvremenu preminuo nazivao me budaletinom, idiotom, debilom… Profesor Pejanović pitao me je da li mogu mirno spavati nakon svega što radim a Faruk Čaklovica je rekao kako je jasno da radim “za centre moći sa Pala i iz Banje Luke”.

Trenutno se, smatra Teufik, ne može prijaviti korupcija bez posljedica, pa iako je član Udruženja Uzbunjivača ljude ne motiviše da se odluče za taj korak:

– Ne kajem se za svoje poteze jer neko mora suštinski pokrenuti takva pitanja ako ne želimo da živimo u bari sa kvaziintelektualcima kao autoritetima. Ali da sam imao probleme – jesam. Imao sam zdravstvene probleme, mnoge kolege su prestale da me pozdravljaju, neki su jako ljuti na mene, bio sam pod priličnim pritiskom. Ipak, bilo je i kolega koji su mi čestitali.

Zbog svega što je poduzeo okarakterisan je kao buntovnik, kaže – u društvu, na fakultetu, u firmi u kojoj radi. Za poslodavce, smatra, nije poželjan uposlenik, s obzirom na glas koji ga prati:

– Za poslodavce sam ja, da se metaforički izrazim, prava tempirana bomba – tapšu me po ramenu ali me neće zaposliti. Bije me glas onoga koji pravi probleme, a ja samo ne mogu zažmiriti na nezakonit rad.

Teufik Hadžiahmetović smatra kako je ovaj slučaj “školski primjer korupcije”.

Ignorisanje zahtjeva Ministarstva obrazovanja KS-a – nema odgovornih na FPN-u

Kakav FPN odnos prema ovom problemu ima može se iščitati i iz podatka kako je nakon presude u koristi tužioca Teufika Hadžiahmetovića i njegove supruge Aide Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo zatražilo od FPN-a da hitno imenuje odgovorne za novonastalu situaciju i napravi plan izlaska iz krize.

Presuda je donesena još u aprilu a ACCOUNT saznaje da je FPN dostavio informaciju navodeći samo hronologiju dešavanja u vezi sa spornim postdiplomskim studijem, bez da je imenovao odgovorne i bez da je predložio mjere s ciljem izlaska iz krize. Ministar obrazovanja Damir Marjanović potvrđuje kako je Upravni odbor FPN-a kroz više dopisa poslao odgovore na postavljena pitanja, ali:

– Dinamikom odgovora i njihovim sadržajem nismo zadovoljni – kaže za ACCOUNT i pojašnjava:

– Upravni odbor nije u svojim dospisima jasno precizirao tko je odgovoran za nastalu situaciju. FPN je također podnio žalbu na prvostepenu presudu i, prema navodima menadžmenta, očekuje da će u ponovljenom postupku uspjeti da riješi nastali problem.
Zbog toga je Ministarstvo pripremilo informaciju koju će dostaviti Vladi KS-a čije je tijelo i Upravni odbor. U slučaju da Vlada ocijeni opravdanim može pozvati UO na odgovornost i razriješiti njegove članove.

Ministar Marjanović nije želio predviđati mogući razvoj situacije:

– Problem je kompleksan i nezahvalno je praviti bilo kakve procjene, posebno dok se ne donese pravomoćna presuda. Kada ona bude donesena, Ministarstvo će svakako zauzeti svoj stav i, ako bude utvrđena odgovornost pojedinaca, insistirat će na njihovome kažnjavanju. Jasno smo zatražili od FPN-a da poduzme sve mjere u cilju zaštite studentskih prava i digniteta fakulteta i očekujemo da to i ispune.

Sadašnji dekan FPN-a Šaćir Filandra i tada šef smjera Porodica i društvo nije želio komentarisati novonastalu situaciju ni obrazlagati kako je do nje došlo. U kratkom telefonskom razgovoru poručio je kako se prvostepene presude ne komentarišu, ali i poručio novinarima ACCOUNT-a da se “na takav način ne vrši pritisak na sudstvo”.

Zbog odbijanja opširnijeg razgovora nismo ga mogli upitati ni zašto nije adekvatno odgovoreno na zahtjeve Ministarstva obrazovanja da se imenuju odgovorni ali ni o optužbama koje na njegov i račun ostalih profesora iznosi Teufik Hadžiahmetović:

– Ovdje se radi o protupravnom uzimanju ogromnih količina novca – 3,5 miliona KM. Studentima je obećano zvanje koje je nemoguće dodijeliti po tom principu. Ovdje govorimo o društvenoj odgovornosti: svjesno je obmanuto 620 studenata – tvrdi Hadžiahmetović.

Ne prihvata navode kako je riječ o administrativnom propustu a ne svjesnom kršenju zakona:

– U pitanju je svjesni umišljaj. Dokazuju to i dokumenti u kojima su upozoravani od strane kantonalne inspekcije da je studij koji su organizirali nezakonit, ali su se od te navode oglušili i nastavili sa organizacijom nastave.

U obrazloženju presude Općinskog suda navodi se kako je Kantonalna uprava za inspekcijske poslove utvrdila nezakonitosti u organizovanju nastave. Kantonalni inspektor naložio je FPN-u da otkloni nepravilnosti – da dodjelu zvanja studentima izvrši u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju i Pravilnikom o korištenju akademskih titula, te da naplatu cijene izvrši u skladu sa Odlukom Vlade KS-a o davanju saglasnosti na visinu participacije cijena usluga, upisnina i drugih troškova UNSA.

Presuda u korist Hadžiahmetovića i njegove supruge donesena je po dva osnova:

– FPN nije tražio saglasnost Vlade KS-a za organizaciju studija 4+1
– cijena školarine od 5.500 KM nije bila određena po važećim normama i propisima u KS.

Zanimljivo je kako je prošle 2012. godine upisana nova generacija studenata po istom programu. Potvrđuje to i sadašnji dekan Mirko Pejanović, navodeći kako su ovaj put dobili saglasnost nadležnih za ovakvu organizaciju studija, ali i korigovali cijene:

– U ovom slučaju Vlada je dala i pisanu saglasnost za cijenu – malo smo je korigovali radi krize – u smislu odricanja i ušteda nas samih: cijena je smanjena za 1.000 KM – pojašnjava za ACCOUNT.

Organizacijom studija na FPN-u bavila se i SIPA. U obavijesti upućenoj Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove iz 2010. koju potpisuje direktor Agencije Mirko Lujić navodi se kako je evidentno da studij nije organizovan na ispravan način:
Analizom sadržaja dostavljene informacije nedvosmisleno je da se radi o nezakonitostima u radu koje su počinjene od strane uprave Fakulteta političkih nauka UNSA…
Kako se navodi u dopisu, SIPA nema nadležnosti za postupanje u ovom slučaju.

Bivši dekan Mirko Pejanović: Ne znam otkud vam informacija da je studij nelegalan

U vrijeme organizacije studija dekan FPN-a bio je Mirko Pejanović. Općinski sud u Sarajevu 20. marta ove godine donio je rješenje kojim Mirka Pejanovića imenuje odgovornim što je bez prethodne saglasnosti Ministarstva obrazovanja i nauke KS-a objavio konkurs za upis studenata ma magistarski studij 4+1, te mu je utvrđena novčana kazna od 1.000 KM koja se neće izvršiti ukoliko u periodu od šest mjeseci ne izvrši novi prekršaj:

Nesporno se da zaključiti da je okrivljeni postupio suprotno odredbi člana 83, stav 3 Zakona o visokom obrazovanju… Iako od strane okrivljenog odgovornog lica Mirka Pejanovića nije prihvaćena odgovornost za učinjene prekršaje isti ničim relevantnim nije osporio navode iz prekršajnog naloga, nego je iznio okolnosti koje su dovele do pomenutog prekršaja a koje je sud ocijenio kao olakšavajuće, ali ne kao okolnosti koje bi okrivljeno odgovorno lice ekskulpiralo od odgovornosti… – stoji u rješenju koje potpisuje sutkinja Gordana Mrkulić.

Prilikom odluke o sankciji sud je vodio računa, navodi se dalje, o tome da dekan nijednu odluku nije mogao donijeti sam te da je njegova namjera bila da studentima omogući edukaciju.

Kada je pokrenuta priča o legalnosti dodjele zvanja magistra po ovom studiju i cijeni koju FPN naplaćuje tadašnji dekan Mirko Pejanović studentima je rekao kako “nemaju od čega strahovati”, te da im Fakultet garantuje legalnost studija. Potvrđuje to i sada već bivši student FPN-a. Želeći ostati anoniman objašnjava da studenti sada čekaju konačnu odluku suda kako bi odlučili da li će reagovati ili ne:

– Nama je u interesu da se to riješi na najbolji mogući način, na zadovoljstvo i studenata i Fakulteta. Istina je da smo razgovarali sa advokatom u smislu konsultacija koja su naša prava ukoliko bi se studij zaista proglasio nevažećim, ali ne u smislu tužbe studenata već zaštite naših prava. Ipak, nadamo se da do toga neće doći i da će Fakultet i Ministarstvo pronaći optimalno rješenje  – pojašnjava za ACCOUNT.

On potvrđuje kako je nastava koja je održavana bila izuzetno kvalitetna, često čak praćena i aplauzima, ali da se sada stvara osjećaj devalviranosti ovog programa:

– To više nema tu vrijednost za koju sam bio spreman dati 5.500 KM. Na kraju krajeva, nije mi više ni važan novac već vrijeme i trud uložen u to.

Profesor Pejanović potvrđuje kako je studentima u vrijeme kada se počelo govoriti o navodnim nelegalnostima rekao da uprava i Fakultet stoje iza njih te da se nemaju čega bojati.

Negira kako je presuda dokazala da je riječ o nelegalnoj organizaciji studija, bez obzira što je u njoj navedeno kako se radi o “ništavnim” ugovorima:

– Presuda je donesena u smislu obaveze da se vrati 1.000 KM Teufiku Hadžiahmetoviću po osnovu ugovora koji je potpisao a njegovoj supruzi 2.000 KM. Fakultet se žalio na presudu a kakav će ishod biti stvar je procedure i postupka – sudske presude se inače ne komentarišu u prvostepenom postupku. Treba sačekati konačnu. Kada se radi o prekršajnom postupku za mene kao ovlašteno lice iz tog vremena dobio sam presudu koja je oslobađajuća, doduše uslovno. Ali u osnovi, to je pozitivna odluka suda – kaže prof Pejanović za rješenje u kojem stoji kako je postupio suprotno Zakonu o visokom obrazovanju, što je citirano u gornjem dijelu teksta.

Bivšem dekanu smeta i što neki mediji na osnovu izjava Teufika Hadžiahmetovića dovode u pitanje zakonitost studija i diploma:

– Ne znam otkud vama informacija da je studij nelegalan? Gdje to piše? U presudi nema nijednog stava koji dovodi u pitanje zakonitost studija, njegovu akademsku validnost i društveni značaj. Ne može se zaključiti da je studij ništavan. Te zaključke su drugi izvodili.
Na konstataciju kako se u presudi koristi termin “ništavan” za ugovore u studiju te kako se navodi da se nakon ovakve organizacije studija ne može steći zvanje magistra već specijaliste, profesor Pejanović, uz oštru opasku kako novinarka ACCOUNTA njemu “nije prvi novinar” sa kojim razgovara, kaže da je riječ o organizaciji naprednog studija za koji mnogi nisu imali sluha.

U nastavku donosimo intervju sa profesorom Pejanovićem, u kojem prvi put opširnije komentariše presudu i dešavanja u vezi sa organizacijom spornog studija.

ACCOUNT: Možete li komentarisati presudu Općinskog suda u vezi sa magistarskim studijem na FPN-u?

Pejanović: Presuda Općinskog suda u Sarajevu se odnosi na fakultet, ali mi je žao da se ta presuda ne gleda a objašnjava se. Presuda je donesena u smislu obaveze Fakulteta da Teufiku Hadžiahmetoviću vrati 1.000 KM po osnovu ugovora koji je potpisan a za suprugu 2.000 KM. Fakultet se žalio na presudu a kakav će ishod biti to je stvar procedure i postupka – sudske presude se inače u prvostepenom postupku ne komentarišu.

Treba sačekati konačnu presudu. Ta presuda se inače ne odnosi na akademski status studija 4+1, čije akademske osnove je verifikovao Senat Univerziteta u Sarajevu. Kada se radi o prekršajnom postupku za mene kao ovlašteno lice iz tog vremena dobio sam presudu koja je oslobađajuća, doduše uslovno. Ali, u osnovi, to je pozitivna odluka suda. Neki mediji na osnovu izjava kolege Hadžiahmetovića dovode u pitanje zakonitost cijelog studija i diploma. Ali to dvoje,cijena i status studija nisu vezani.

ACCOUNT: Ali u presudi se navodi kako je prilikom organizacije studija narušen zakon i pravilnici Vlade KS-a?

Pejanović: Ne znam otkud vama informacija da je studij nelegalan? Gdje to piše? U presudi nema nijednog stava koji dovodi u pitanje zakonitost studija, njegovu akademsku validnost i društveni značaj. Ne može se zaključiti da je studij ništavan. Te zaključke su drugi izvodili. Fakultet ima jednu vrstu spora sa kantonalnim Ministarstvom obrazovanja, koji je upravni spor, koji traje i još će trajati a u vezi je sa ukupnim razvojem bolonjskog modela, studija koji omogućuje doedukaciju i vertikalnu pokretljivost studenata iz predbolonjskog perioda.

Međutim, mi smo taj studij uveli kao inovaciju bolonjskog modela studiranja. Ona je rađena po svim akademskim procedurama i uzansama. Naši fakultetski studiji – ima ih 5 – su predložili studijske programe koji su kao takvi dobili verifikaciju na svojim odsjecima a zatim na Nastavno-naučnom vijeću, a potom su bili predmet odlučivanja, kako to jeste po Statutu na Senatu Univerziteta i grupaciji društvenih nauka.

Dakle, sve akademske verifikacije je taj studij dobio. Kao zadnju kariku dobio je i objavljivanje akademskih zvanja u Sl. glasniku KS-a. Studij je pripreman uz znanje tadašnjeg ministra Safeta Keše i otvaran transparentno. Javnost je znala, u saradnju su uključeni i drugi fakulteti i njihovi nastavnici.

ACCOUNT: Zbog čega ste se odlučili na ovakvu organizaciju studija?

Pejanović: Bio je to prvi studij po modelu 4+1. Bio je potaknut i na inicijativu međunarodnih sigurnosnih struktura da se educiraju ljudi za poslove zaštite i spašavanja u našim jedinicama lokalne samouprave gdje su inače ove službe i službe civilne zaštite. Na neke programe smo uključili u saradnju nastavnike Filozofskog fakulteta, Ekonomskog fakulteta, Prirodno-matematičkog fakulteta, i drugih fakulteta. Imali smo i uključenost profesora sa univerziteta iz regije. Bilo je nekoliko javnih predavanja, veoma važnih, uključujući i predavače iz OHR-a i OSCE-a. Tih 9 programskih usmjerenja izazvalo je dosta interesa predbolonjske generacije i to ljudi koji već rade. Bio je javni oglas, konkurs je raspisivan dva puta, i bile su objavljene cijenu.

Što se tiče Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo, mi smo ih od samog početka obavještavali, i pismeno i usmeno, i poslali smo informaciju o tome da započinje studij sa namjerom da se odrede u smislu njihovog gledanja na to. Oni tada nisu ni prihvatali niti odbijali tu ideju studija ni njegovu cijenu jer su se u to vrijeme pred izbore (proljeće 2010.), Vlada i Ministarstvo bavili sasvim drugim problemima, koje ne bih želio navoditi. Bilo je određenog nerazumijevanja za sam bolonjski proces i njegovu reformu.

ACCOUNT: Prošle godine je upisana nova generacija studenata po ovom modelu sa nižim cijenama?

Pejanović: Druga generacija studenata 4+1 je upisana 2012, i za nju smo bez teškoća dobili saglasnost Ministarstva za cijene. Oni koji su tužili Fakultet stalno otvaraju pitanje da može koštati najviše 1.000 KM. Međutim, to nije redovni studij, to je studij za sve koji su završili  četverogodišnji studij nekad i sad se, po jednom posebnom programu, upisuju. Kao studij je izašao na tržište rada i interesa i ima svoju cijenu i to onda kad je ukinut bivši klasični postdiplomski studij sa dvije godine. Taj naučni studij koštao je 10.000 KM. Mi smo uzeli pola od toga i organizovali nastavu za jednu godinu – popodne petkom, subotom i nedjeljom.

Nastava je bila vrlo kvalitetna. Više od polovine polaznika je već magistriralo. Neki još rade svoje magistarske radnje. Studenti su u ratama plaćali troškove, i to su bile realne cijene, realni troškovi. Neki nastavnici su bili zamijenjeni jer nisu u tome vidjeli mogućnost valjane nadoknade njihovog rada vikendom jer su cijene po času za rad vikendom bile relativno skromne.

Tako je taj studij otvorio put da svi fakulteti na Univerzitetu i šire u regiji započnu primjenjivati ideju doedukacije generacija koje su prije bolonje završili, da bi stekli zvanje magistra struke i mogli na tržištu rada biti konkurentni i ravnopravni sa svim drugim magistrima struke. Dakle, to je jedan veoma društveno opravdan projekat, studij, koji omogućuje mladima ove zemlje da se uključuju u evropsku akademsku mrežu i evropska dostignuća razvoja bolonjskog procesa.

To što se za studij veže da su nerealne cijene ili da su nezakonito korištena sredstva, daleko je od svake istine i realnosti, jer svaki dinar je išao kroz programe, kroz projekte, uz odobrenje Upravnog odbora. Upravni odbor upravlja Fakultetom u ime osnivača – Kantona Sarajevo. Svake godine smo imali i imamo nadzore i kontrole službi koje se time bave i nikakvih problema u tom pogledu nismo imali.

ACCOUNT: Dakle, ovi studenti neće imati probleme sa svojim diplomama?

Pejanović: Zašto bi imali? Oni su stekli zvanje magistra struke, koriste ga u punom kapacitetu i na radnim mjestima ali i oni koji su htjeli upisati doktorski studij.

ACCOUNT: Zašto se oni onda razlikuju od Teufika Hadžiahmetovića i njegove supruge?

Pejanović: A to se vi sami upitajte zašto je Teufik Hadžiahmetović nakon pola godine pohađanja studija krenuo u optuživanje svog vlastitog studija.

ACCOUNT: Zbog čega?

Pejanović: Sami se to upitajte.

ACCOUNT: Pa vi ste pozvaniji od mene da to komentarišete?

Pejanović: Ja u to ne mogu ulaziti. Ja vam samo mogu reći da sam ga upisao mjesec dana nakon početka tog studija. A kad su sad analizirali svaku moju radnju, bilo je zašto sam ga upisao? Pa to je moje diskreciono pravo da upišem, ne jednog već više njih. On je bio moj student, bio je solidan student. Htjeli su ga isključiti kad je predao žalbu inspektoratu, ali ja nisam dao da ga se isključi. Rekao sam – on ima pravo i da tuži. Treba mu dati šansu za obrazovanje, ali on je išao do kraja.

Po nekim pričama u koje ja ne moram vjerovati, on je dosta instrumentaliziran i podržan materijalno i na svaki drugi način da se time bavi i da dokaže da tu ima nezakonitosti. Sudske radnje će se odvijati i završiti. Odgovornost pred zakonom jednaka je za sve.
ACCOUNT: Da li to znači da ćete vi njega tužiti?
Pejanović: Ne. Od mene su tražili da ga tužim za sve neistinitosti koje je iznio. To neistine dolaze od jedne ili dvije ili tri osobe s Fakulteta koje su u svemu sumnjičave i nezadovoljne. Ja svoju kuću ne dam ni za šta. I zašto bih ja njega tužakao u godinama kad završavam svoju akademsku karijeru da tužakam jednog svog studenta koji je krenuo u sferu sporenja studija koji je svojom voljom upisao.

On na nekim mjestima pokušava da kaže da je novac opran a to nema nikakve veze. On to svodi na korupciju ali to nema nikakve veze sa realnošću i istinom kada je riječ o odvijanju studija 4+1 ni u prvoj ni u drugoj generaciji.

ACCOUNT: Ko ga instrumentalizira?

Pejanović: Ja ne mogu tvrditi, to pričaju. Ima neke podloge za zavidnost prema FPN-u. Ja ne mogu tvrditi iz kojih skupina to dolazi zato što je FPN išao najbrže u primjeni bolonjskog modela, što se otvorio prema drugim fakultetima, što je otvorio dimenziju interdisciplinarnih studija.

Ima jedna vrsta zavidnosti koja je bila i ostala, ali ima i vrsta nakana, što se moglo vidjeti i ranije, da se zaustavi FPN u njegovom razvoju, u pogledu razvoja kritičke, humanističke misli, liberalne misli, evropskog duha, evropske usmjerenosti. Mi smo to uspjeli i povezivanjem sa drugim fakultetima u evropskim državama. Tu ima nekih, naravno, zlobnika i zavidnosti. Neke su osobe i na samom Fakultetu političkih nauka.

Menadžment koji sam vodio bio je sastavljen od mlađih ljudi sa uspješnim karijerama: Ćurak, Mujkić, Abazović, Voćkić-Avdagić, Lavić i šefovi odsjeka. Prvo smo krenuli sa projektom da uspostavimo akademsku infrastrukturu na Fakultetu za bolonjski proces. Naše učionice su bile za neupotrebu, a sve smo obnovili. Blizu milion KM smo skupili od raznih donacija. Kad sam došao, prodao sam fakultetski auto i od tog novca smo kupili prve rashladne sisteme u kabinetima, a svim nastavnicima i asistentima smo kupili nove kompjutere. Dvanaest novih asistenata smo primili bez države.

Država već 10 godina nije nijednog dinara dala za naučni podmladak FPN-a. Ovaj projekat je samo dio nečeg. Kad su mi nudili da uzmem pet posto koje mi po Pravilniku pripadaju od novca prikupljenog za obnovu Fakulteta, zahvalio sam se. Moj život se sastoji od tri komponente – porodica, Fakultet gdje sam postigao znanje i zvanje i ova država u kojoj živim i njen mir i razvoj.

ACCOUNT: Ipak, ako u presudi stoji da, citiram, “ne postoji zakonski okvir da fakultet studentima po završetku ovog studija u trajanju od jedne godine dodijeli zvanje magistra”, ne komentarišući prvostepenu presudu – kako onda ostali magistri koji su tu titulu stekli nakon ovog studija, neće imati probleme sa svojim diplomama?

Pejanović: Upravo taj aspekt akademskog statusa studija nije predmet prvostepene presude. Treba sačekati ishod drugostepenog postupka i okončanje pravnog spora Fakulteta političkih nauka i Ministarstva Kantona. Podsjećam, bolonjski proces se razvija tri godine bez zakona, a na osnovu univerzitetskih pravila.

ACCOUNT: Možete li komentarisati Hadžiahmetoviće navode kako je tokom cijelog tog procesa bio vrijeđan, kako ste ga lično pitali može li mirno spavati?

Pejanović: Ne mogu ja to komentarisati, niti sam ga pitao može li mirno spavati. Nikada nismo takav razgovor imali, razgovor su se odvijali u kabinetu, službeno. Ne vjerujem da su ga profesori vrijeđali. Moji profesori, naši profesori, nisu nikoga vrijeđali – ovdje je izgrađeno akademsko dostojanstvo i studenta i profesora. Ako je on negdje ulazio u neke razgovore  koji su izvan nastavnog procesa, to je njegova stvar. Pune su, neke od tih optužbi, neistina.

ACCOUNT: Zbog čega bi to radio?

Pejanović: Ne mogu ja sad to komentarisati. Ja da se time bavim neću – građani u BiH znaju ko sam ja i šta sam i kako sam do sada radio i u svojoj struci i u javnom životu.
A što Vi ne biste otišli pa razgovarali sa studentima kako su zadovoljni kvalitetom nastave? Što to ne radite? Što otvaranje evropskih vrata za mlade ljude pretvarate u priču o nezakonitosti? Svaki onaj dinar koji je uplatio student je prošao zakonsku proceduru. Ja sam svim studentima rekao – ovo je vaš akademski program i vaša akademska i životna šansa.

Ovaj projekat je inovacija i ne razumiju je mnogi u administraciji. Rekao sam studentima – ako bude trebalo ići na sud, ja ću vas braniti, ja ću braniti taj projekat, nemate vi s tim ništa. Nisam samo ja problem – problem je Fakultet.

ACCOUNT: Hadžiahmetović se više ne obrazuje na FPN-u?

Pejanović: Teufik nije dovršio svoje akademske obaveze. Žao mi je što kolega Hadžiahmetović nije završio studij. Bio je marljiv student. Žao mi je što je takav pristup odabrao.

PRIČA DRUGA: Profesor Momir Ćelić, Banja Luka

Kada je profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Banjoj Luci Momir Ćelić javno progovorio o korupciji u obrazovanju i nečasnim radnjama pojedinih profesora i rukovodilaca fakulteta reakcije su bile podijeljene. Jedni su ga hvalili, drugi osporavali, a dio studenata čak je pokrenuo inicijativu za potpisivanje peticije za izbor profesora Ćelića za novog rektora Univerziteta u Banjoj Luci.

Studenti su tada izrazili zadovoljstvo što se konačno pojavio neko spreman da upozori na korupciju a to što je taj neko još i profesor i spreman je ukazati na nedjela među svojim kolegama, profesora Ćelića dodatno je uzdiglo u njihovim očima. Momir Ćelić nije postao rektor, nije postao ni dekan – i dalje predaje na Elektrotehničkom fakultetu, potpuno svjestan da njegov istup u javnosti nije promijenio mnogo:

– Godinama sam jedan od rijetkih nastavnika matematike koji nigdje honorarno ne predaje jer dekanima ne odgovara takav nastavnik sa kojim ne mogu ništa srediti – kaže za ACCOUNT.

A kako prođete kada ste nastavnik sa kojim se ne može “ništa srediti”?

Priču o korupciji pokrenuo je 2007. godine na konferenciji za novinare sa pokojnim profesorom Ratkom Kravarušićem, o čijem se problemu na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci mnogo govorilo:

– Profesor Kravarušić dobio je otkaz na Ekonomskom fakultetu, gdje je predavao matematiku, nakon što, kako je tvrdio, nije podlegao pritisku da sinu Nikole Špirića da prolaznu ocjenu iz svog predmeta – prisjeća se profesor Ćelić.

Ratko Kravarušić prebačen je na Prirodno-matematički fakultet, odsjek fizika. Preminuo je 2011. godine. Ćelić se tada, kako kaže, “solidarisao” sa Kravarušićem i iznio neka svoja iskustva u saradnji sa dekanima fakulteta, s obzirom da je godinama honorarno radio na većini banjalučkih fakulteta na kojima se predaje matematika. Prvi otkaz dobio je na Ekonomskom fakultetu:

– Tadašnji dekan (Vladislav Đurasović, op. aut.) me je pozvao kod sebe u kancelariju i pitao me da li bih htio da dam šesticu sinu jednog republičkog funkcionera, koji bi, zauzvrat, pomogao fakultetu. Ja sam se na tu ponudu nasmiješio i rekao da ću mu dati šest pod istim uslovima pod kojima šesticu dobijaju i drugi studenti, odnosno kad nauči. Samo me pitao: “Da li je to tako?”. Ja sam odgovorio: “Jeste”. I naš razgovor se time završio. Nakon mjesec dana sam saznao da više neću predavati na tom fakultetu i da je našao drugog nastavnika – prisjeća se za ACCOUNT događaja iz 2007.

Drugi otkaz uručen mu je na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu. Kao razlog tada je navedena mala prolaznost na ispitima koje je održavao. Smatra da je pravi razlog u tome što su pojedini profesori studentima dozvoljavali da nezakonito polažu ispite sa treće i četvrte godine, iako im je ostalo nepoloženih ispita iz prethodne godine:

– Od mene je tada traženo da im upišem prolazne ocjene.

Treći otkaz uslijedio je na Mašinskom fakultetu:

– Na tim fakultetima sam u trenutku dobijanja otkaza radio honorarno.

Na ETF-u je u stalnom radnom odnosu od 1998.

Momir Ćelić pokušao je da pokrene i inicijativu za smjenu rektora Stanka Stanića, ali je podrška kolaga izostala:

– Nisam ni očekivao da ću dobiti podršku ali sam barem htio skrenuti pažnju na probleme.

Na pitanje zbog čega nije očekivao da će mu se kolege pridružiti te zbog čega se o nepravilnostima rijetko govori, kaže:

– Jedni ćute iz koristi, drugi ćute iz straha, treći iz nekog komformizma. Ja nisam sklon zataškavanju, ja sam za to da se stanje popravi, ali ono se neće popraviti ako mi budemo ćutali o problemu. Time što ukazujem na probleme nije mi cilj da rušim već da dižem ugled Univerziteta.

Međutim, smatra Ćelić, u našem društvu, kada se ukaže na neki problem, počne se kritički govoriti o onome ko je na problem ukazao a ne o onima “koji probleme prave”. Tako je bilo i u njegovom slučaju:

– Da biste mogli da kritikujete korupciju morate biti spremni da će odgovor onih koji se nađu na meti vaše kritike biti žestok i, ako vi imate materijala koji oni mogu iskoristiti, onda ćete vi stradati. Ja se nisam bojao zato što oni nisu imali materijala da preduzmu nešto konkretno protiv mene, jer svoj posao radim regularno i ne bojim se nikakvih primjedbi.

Mnogo je uplašenih studenata i profesora i njih treba ohrabriti, Ćelićev je stav, kako bi se korupcija iskorijenila:

– Ima mnogo uplašenih ljudi koje treba ohrabriti da se ne može baš nešto desiti ako kažu te stvari. Problem je što su mnogi došli na neregularan način do određenih pozicija i samim tim ne smiju ništa da kažu. Činjenica je da svako ko ima moć ima i iskušenje da tu svoju moć zloupotrijebi.

Nažalost, mnogi ljudi ne odole tom iskušenju i svjesni smo da je puno onih koji tu svoju moć zloupotrebljavaju. Treba ohrabrivati one koji će ukazivati na propuste moćnika. Osim toga, moćnici moraju postati svjesni da će njihove zloupotrebe postati kažnjene, ako ne sada, a ono jednog dana i to bi trebalo da ih, koliko toliko, zaustavi u namjerama da krše zakon.

Veliki problem je što je posljedjnjih godina na Univerzitetu zaposleno mnogo “lošeg kadra”, smatra Ćelić. Kvalitet studiranja je lošiji pa oni koji pošteno rade svoj posao, gledajući šta se radi oko njih, postaju demoralisani i gube volju za radom.

Naš sagovornik kaže kako je, sobzirom na glas koji ga bije, sve manje u situaciji da se od njega traže intervencije:

– Tih intervencija je bilo otkako sam počeo raditi i u početku ih je bilo više, dok nisu shvatili s kim imaju posla. Sada, uglavnom, znaju da kod mene intervencije ne prolaze i znatno su redukovane. Opet se, međutim, nađu oni koji indirektno pokušavaju da intervenišu.

Iako je otkaz na fakultetu dobio čak tri puta ne voli reći da je žrtva odmazde zbog ukazivanja na korupciju – ipak, kaže, radi i danas. Bez obzira što je u medijskim istupima navodio konkretne primjere i imena osoba koje su, po njegovim tvrdnjama, učestvovale u koruptivnim radnjama, nikada ga na razgovor nije pozvao nijedan istražni organ. Na osnovu njegovih izjava i istupa nikada nije pokrenut nijedan postupak:

– Nikada me niko nije kontaktirao a nisam to ni očekivao. Sve je jasno, nema se tu šta komentarisati.

Vladislav Đurasović: Ne sjećam se tog razgovora

Jednako kao ni Momira Ćelića u vezi sa navodima o korupciji, niko od nadležnih nije kontaktirao ni tadašnjeg dekana Ekonomskog fakulteta Vladislava Đurasovića.

Bivši dekan Đurasović danas je u penziji i u razgovoru za ACCOUNT kaže kako je apsolutna neistina da je Momir Ćelić na fakultetu dobio otkaz nakon što je odbio dati šesticu sinu Guvernera narodne banke RS-a, koji bi, zauzvrat, finansijski pomogao fakultet. Kaže kako je “školu davno napustio”, kako je “ostario” i razgovora sa Ćelićem ne sjeća se detaljno:

– Taj razgovor sa Ćelićem bio je davno, prije deset godina. U mojim godinama to je mnogo.

Tvrdi kako “nikoga nije otpustio”:

– Zbog mene sigurno nije otišao. Zbog razgovora koji smo imali nije trebao otići.

Zbog čega je onda otišao profesor Ćelić u vrijeme kada je on bio dekan? Kako je moguće da jedan uposlenik ode bez valjanog razloga i, kako tvrdi, protiv svoje volje?

– Ne znam zašto je otišao, sve mi se čini da se sukobio sa profesorom Kondićem. Sigurno ga nisam ja otjerao. Razgovarali smo, sjećam se, ali ne u tom smislu u kom on tvrdi. Razgovarali smo o njegovoj strogoći, tražio je jako mnogo. On jeste veliki poznavalac ali je očekivao jako mnogo. Ne može zbog jednog profesora da trpi tako puno studenata. Ali to ni u kom slučaju nije bio prigovor zbog kojeg je trebao otići. Ja ni sada o Ćeliću nemam loše mišljenje.

Đurasović kaže kako je zapravo riječ o nesporazumu jer sam spada u “razumne profesore”:

– Moje gledanje je da su sve ocjene za studente. To je moja filozofija i moj pristup životu, da i profesor treba da bude razuman, da cijeni studenta i njegov rad i dostignuća. Ali nikoga ne bih otjerao zato što je strog, svako ima pravo da ocjenjuje i procjenjuje. Ipak, kao dekan, morao sam da vodim jednu opštu politiku u korist svih.

PRIČA TREĆA: Muzička akademija Sarajevo

Studenti nepotizam ne doživljavaju kao korupciju već kao kršenje pravila:

U  odnosu  na  pitanja  o  plaćanju  ispita,  kod  pitanja  koja  se  odnose  na korištenje  ličnih  veza  i  poznanstava,  te  nepotizam,  procenat  studenta koji  takva  ponašanja  vide  kao  tipičnu  korupciju  je  značajno  niži  jer studenti ovo u većem procentu doživljavaju samo kao kršenje pravila – navodi se u   dokumentu Istraživanje percepcije korupcije u visokom obrazovanju Udruženja Vesta iz Tuzle.

Istraživanje ACCOUNTA pokazuje da nerijetko i sami čelni ljudi obrazovnih institucija ovakvo ponašanje ne smatraju koruptivnim. Kao ilustracija može poslužiti primjer profesorice na Muzičkoj akademiji Olane Sijarić koja je izabrana za vanrednu profesoricu 2000. godine – u vrijeme kada je dekan Muzičke akademije bio njen brat Faruk Sijarić.

U junu 2000. godine Olana Sijarić izabrana je za vanrednu profesoricu na predmetu Klavir obavezni predmet. Profesorica Sijarić ranije je bila docentica na istom predmetu a za njen izbor 2000. oformljena je komisija u kojoj su bili redovni profesori David Kamhi, Jevgenij Ksavariev i vanredni profesor Ivan Čavlović, sadašnji dekan Akademije.

Saglasnost za imenovanje profesorice Sijarić dao je i Senat Univerziteta u Sarajevu na sjednici održanoj 6. juna 2000.
Članovi Senata tada nisu znali kako će se u izbor profesorice, bez njihovog znanja ili odobrenja Nastavno-naučnog vijeća Akademije uključiti još dva profesora sa Muzičke akademije u Zagrebu:  Vladimir Krpan i Jakša Zlatar. Još u aprilu na dnevni red sjednice Senata ovaj izbor nije uvršten u razmatranje upravo zbog neodgovarajuće komisije.

Hronologija primanja profesorice Sijarić išla je sljedećim redoslijedom:

– 17. novembra 1999. godine Nastavno-umjetničko vijeće izabralo je komisiju za pisanje izvještaja o izboru Olane Sijarić – radi se o tri navedena profesora.

– 16. februara 2000. godine izvještaj je razmatran i prihvaćen na sjednici Vijeća.

– Na sjednici od 6. juna 2000. Senat daje saglasnost za njen izbor.

Imena profesora Zlatara i Krpana ne pojavljuju se tada ni u jednom izvještaju Vijeća. Kada je u internim razgovorima na Akademiji ustanovljeno kako taj izbor neće moći biti proveden zbog toga što tri profesora iz komisije nisu klaviristi već violinista, klarinetista i teoretičar, dekan Sijarić, bez ikakvog pisanog traga i na temelju vlastitih procjena, angažuje još dva profesora iz Zagreba i omogućuje svojoj sestri poziciju vanredne profesorice.

ACCOUNT posjeduje dokumentaciju Senata i Vijeća Aakademije iz koje se jasno vidi da su proceduralno i po pravilima izabrana tri prva profesora, ali i papir na kojem su naknadno iskopirana i dodata imena dvojice zagrebačkih profesora.

Dekan Muzičke akademije: Tu možda ima nepotizma, ali ne i korupcije

Ima li dekan diskrecijsko pravo na izbor uposlenika bez validne komisije i može li to učiniti bez znanja Nastavno-umjetničkog vijeća? Da li je pritom u bilo kom smislu relevatno što je dekan u bliskim rodbinskim vezama sa osobom koju upošljava? Radi li se o korupciji? Razgovor sa tadašnjim dekanom Farukom Sijarićem nije donio precizan odgovor na ova pitanja, s obzirom da se nije mogao sjetiti svih okolnosti koje su pratile izbor njegove sestre u zvanje vanredne profesorice:

– Tvrdim da je njen izbor bio sasvim u skladu sa zakonom – kaže za ACCOUNT.

Početkom rata u BiH, sarajevska Muzička akademija se, kao i sve obrazovne ustanove, prisjeća se, suočila sa strahovitim gubitkom kadra. Tada je raspisan konkurs za profesora za glavni predmet Klavir a Olana Sijarić radila je kao docentica:

– A kada je 2000. raspisan konkurs za njen izbor formirana je tročlana komisija. Međutim, kako u to vrijeme u BiH nije bilo nijednog profesora klavira sa univerzitetskim znanjem koji bi mogao biti u toj komisiji, mi smo kasnije odlukom našli ova dva profesora koji su učestvovali u tom izboru. Senat je prije toga vratio izbor na razmatranje. Dakle, Vijeće je proširilo komisiju. Nema ništa sporno u tom imenovanju – tvrdi Faruk Sijarić.

Njegovu tvrdnju kako je odluku o proširenju komisije za izbor donijelo Vijeće na Muzičkoj aakdemiji u Sarajevu ne mogu potvrditi nijednim pisanim dokumentom. Nema traga odluci ni bilo kakvoj prepisci i razmatranjima proširenja komisije.

Sadašnji dekan Akademije Ivan Čavlović bio je jedan od članova komisije za izbor. U razgovoru sa njim i Svjetlanom Hasanagić, sekretarom Akademije, rezimiramo događaje iz 2000.

– Kada je stručna služba Univerziteta prije slanja na Senat vidjela da članovi komisije nisu odgovarajući tražila je od dekana da pojača komisiju sa dva člana. On je iskoristio svoje pravo dekana a nije išao na Vijeće, kao što je trebalo, tako da je uključio još dva člana – kažu.

Na pitanje koji dokument propisuje to spomenuto pravo dekana, Hasanagić kaže:

– Ne propisuje dokument ali on je tako uradio. Mi dobijamo saglasnost Senata i Vijeće donosi odluku o izboru. Senat je dao saglasnost.
Dodajemo – na tri a ne pet članova komisije.
Odluku je donio bez pisanog traga i samoinicijativno:

– Tu možda ima nepotizma, ali da ima korupcije, mita i nezakonitosti – to nije tačno – kaže dekan Čavlović i dodaje:

– Ali taj nepotizam na Muzičkoj akademiji nije djelovao antiljudski, antistručno, nije bilo grupašenja. Na Akademiji radi i Ališan Sijarić, sin Faruka Sijarića, za kojeg sam ja insistirao da dođe jer je umjetnički rad javan i ako si dobar – dobar si. Tvrdim vam – sada kao dekan a tada kao prodekan – iako se u principu ne slažem s takvim postupcima – nije bilo negativnih posljedica tog nepotizma.

Na Muzičkoj akademiji ne postoji etičko tijelo koje bi djelovalo antikorupcijski. Dekan Čavlović smatra da im i ne treba:

– Nismo imali slučajeva da se neko žali zbog nečega – tvrdi.

Ipak, 2009. godine sada bivši profesor Muzičke akademije Emir Nuhanović uputio je dopis Senatu UNSA pod nazivom “Krivična djela na MA u Sarajevu”, u kojem tvrdi kako se na toj ustanovi čine krivična djela falsifikovanja i nezakonito dijele univerzitetska zvanja. Nuhanović se u dopisu referiše na izbor profesorice Sijarić a upit za provjeru navodnih nelegalnosti upućuje i Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove KS-a.

Kantonalni prosvjetni inspektor Sifet Kukuruz tada navodi kako je od izbora 2000. do žalbe Emira Nuhanovića protekao objektivni rok zastare. Nuhanović je tada skrenuo pažnju i na izbor Jasmine Talam u zvanje asistenta, s obzirom da joj je tada Vijeće Akademije zaokružilo prosjek, što nije predviđeno nijednim dokumentom koji reguliše rad fakulteta.

U razgovoru za ACCOUNT Nuhanović tvrdi kako je zbog nepravilnosti na koje je ukazivao izgubio posao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu:

– Da sam bio ove pameti, ne bih ni potezao ta pitanja o imenovanjima. Danas bih uživao kao lord, bio bih pun para, oko mene bi se kretali i govorili: Svaka čast, profesore, hvalili bi me po novinama… Ovako sam izgubio i mjesto direktora Sarajevske filharmonije i profesorsko mjesto na fakultetu jer sam prijavio korupciju.

Tvrdi kako je za vrijeme njegovog rada na Akademiji nad njim vršena odmazda zbog ukazivanja na nepravilnosti a da je zbog toga na kraju ostao i bez posla:

– Prvo sam, dakle, razriješen uloge u Upravnom odboru Akademije. Nakon toga bio sam u honorarnom radnom odnosu. Prvo su počeli sa tim što su na moje mjesto za klarinet izabrali još jednog profesora iako za tim nije bilo potrebe. Iako sam uveo četiri nova odsjeka na Akademiji to im smeta jer ne mogu zapošljavati svoju familiju. Kada je 2009. došlo vrijeme novog izbora tri profesora me predlažu za vanrednog profesora ali me na Akademiji ne biraju ni za jednog već moje mjesto dobija Vedran Tuce.

Od tada ne radim na Akademiji. I to, siguran sam, zbog mog ukazivanja na korupciju prilikom zapošljavanja, na netransparentno trošenje novca, čiste krađe novca… sve sam dokazao. Ali javno profesorsko mnijenje je pravilo atmosferu da ja želim da uništim Akademiju. Nisu željeli da primaju dobre ljude, samo su primali ološ, koji uvijek tako mogu da drže na uzici i rade šta hoće od njih.

Bivši dekan Akademije Faruk Sijarić negira da nad Emirom Nuhanovićem za vrijeme njegovog rada na Akademiji vršena bilo kakva vrsta odmazde:

– Ne da nije vršena odmazda nego sam mu pomagao da stane na svoje noge. Čak nismo reagovali ni na neke nepravilnosti na koje je možda trebalo – s obzirom da nije ni dirigent a nametnuo se kao takav u Filharmoniji 1993.

I sadašnji dekan Ivan Čavlović odbacuje Nuhanovićeve navode tvrdeći kako bivši profesor već godinama pokušava narušiti ugled Akademije jer se nije uspio zadržati kao profesor u toj ustanovi:

– Emir Nuhanović nas je optužio za mnoge stvari – nepotizam, pogrešne izbore, antiislamstvo, antibošnjaštvo, ali svi ti procesi su završeni i nijedan nije dobio. Na Akademiji više ne radi jer je cijela njegova klasa od 12 studenata tražila da pređe u drugu klasu – što se nije dogodilo u istoriji Muzičke akademije u Sarajevu. Dešavalo se da jedan student nema dobar odnos sa profesorom i traži premještaj ali da je cijela klasa u pitanju – nikada.

Emir Nuhanović nije dolazio na nastavu, nije ništa pokazivao studentima. Postoje neki ljudi iz naše muzičke branše koji hoće uništiti Akademiju jer ne mogu doći ovdje jer ne zadovoljavaju uzuse. On već dugo želi doći – ali ne zadovoljava. Bio je, probao, dali smo mu šansu, ali ispustio ju je.

Iako smatra da korupcije na Akademiji nema, Čavlović smatra da je na Univerzitetu prisutna. Razlozi leže u stavljanju Univerziteta na margine društva:

– Ima korupcije – ali, zašto se to dešava? Nije to zbog toga što mi na univerzitetu to hoćemo i što je to izvorno sa univerziteta. Stavljeni smo na margine društva – u Bolonju smo ušli 2005, 2006. po političkoj odluci a ne po odluci stručnjaka – bili smo potpuno nespremni. A i zakoni se donose predugo, po 10 godina – to su izvori naših problema a onda naravno i korupcija i mito.

Koliko god Univerzitet bio slab, smatra Čavlović, to je “solidno uhljebljenje” – lijepo je biti asistent, docent, nastavnik:

– Cijenjen si, plate, kakve god da su i kasne, ali tu su. A imaš i ugled, tako da se tu svakako može i nepotizma naći. Ima strašnog nepotizma, ima i korupcije, znam to.

Profesorica Olana Sijarić ne smatra da je njen izbor bio nelegalan. Za ACCOUNT kaže kako ni tada nije bila “posebno upućena ni u šta”, ali da i sama pripada porodicama u kojima se više članova bavi umjetnošću. Činjenicu da je u vrijeme spornog imenovanja dekan Akademije bio njen brat ne smatra spornom:

– Nije bilo ništa sporno u tom imenovanju. Napadi dolaze od klarinetiste koji na taj način pokušava izgraditi sebe. Ne osjećam da trebam nešto posebno objašnjavati, na Akademiji sam voljen i cijenjen nastavnik, sa svojim studentima donosim nagrade.

Univerzitetu u Sarajevu uputili smo dopis sa pitanjem da li je razmatrana prijava o izboru Olane Sijarić na navedenu poziciju koju je 4. juna 2009. dostavio prof. Emir Nuhanović, tvrdeći da se radi o nelegalnom izboru. U pismenom odgovoru navodi se kako su odluke Senata konačne, te se protiv istih može pokrenuti samo upravni spor u Zakonom predviđenom roku:

“Prigovor se odnosi samo na odluku Nastavno-umjetničkog vijeća Muzičke akademije, a ne na Odluku o davanju saglasnosti Senata”.

U isto vrijeme, neke od kolega Emira Nuhanovića upozoravaju da on, iako klarinetista, 2008. godine biva izabran u zvanje vanrednog profesora na Nastavničkom fakultetu Univerziteta u Mostaru i to iz oblasti dirigovanje, sviranje horskih partitura, horsko i solo pjevanje i solfeggio.
ACCOUNT posjeduje odluku Univerziteta u Mostaru o ovom izboru, donesenu 2008. godine, a članovi komisije za izbor bili su Julio Marić, Dževad Šabanagić i Dunja Dimitrijević.

U ranijem razgovoru za ACCOUNT na pitanje novinara Emir Nuhanović rekao je kako u BiH za njega više nema nikakvog angažmana te da svoj posao trenutno obavlja u Turskoj.

PRIČA ČETVRTA: Živinice

Online magazin Žurnal u avgustu 2011. godine pokrenuo je priču o korupciji u školama Tuzlanskog kantona prilikom zapošljavanja. Grupa prosvjetnih radnika tada je, navodeći konkretne primjere, skrenula pažnju na slučajeve nepotizma i korupcije.

Nihada Šljivić, profesorica bosanskog jezika i književnosti, ispričala je tada novinarki Žurnala Nermini Šunj kako je bila podobna za posao u OŠ Gračanica sve dok se “nije počela buniti”. Nakon šikaniranja koje je trpjela godinama bila je spremna progovoriti o tome kako se trguje radnim mjestima u živiničkim školama:

– Priznajem javno, i ja sam davala pare. Morala sam. Bila sam prinuđena. Dok god nisam dala novac, bila sam maltretirana, “prozivana” zbog nekakvih stvari… Svake godine sam, dakle za predmet Bosanski jezik, dala po hiljadu maraka za godinu dana rada, da bih opstala, i opet ponavljam, bila sam prinuđena da me ostavi na miru… Da tako kažem, da budem rahat – ispričala je tada.

Za Žurnal su tada govorili i njene kolegice Alma Šahbegović, Subhija Aščić, Senada Muratović i kolega Sanel Mumić. Svi redom upozoravali su na nelegalne radnje. Ova priča pokrenula je brojne reakcije među spominjanima u ovoj aferi, a direktori škola mahom su negirali svoju krivicu i najavljivali tužbu protiv onih koji su ih optuživali. Iako je

Žurnal pokušavao dobiti i reakciju od resornog ministarstva odgovor na pitanje da li će se uključiti u rješavanje ovog slučaja čekao se više od pola godine. A kad je stigao sadržavao je samo jednu rečenicu u vezi sa postavljenim pitanjem:

Vlada Tuzlanskog kantona i Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona propuste vezano za prijem zaposlenika u radni odnos stavlja i svodi na najmanju moguću mjeru.

Iako su “pobunjenici” tada najavili kako će MUP-u TK-a poslati spisak ljudi koje optužuju za korupciji slučaj je, skoro dvije godine kasnije, zataškan. Sanel Mumić tada je ispričao kako u osnovnim školama u Živinicama postoji pravi “prosvjetno-mafijaški klan”, imenujući imenom i prezimenom osobe koje, po njemu, čine koruptivna djela.

U međuvremenu, Sanel je odustao od borbe za pravdu, kaže za ACCOUNT:

– Ja nisam poslao spisak u MUP. Mislim da jedna kolegica jeste ali je to povučeno. Sve se dešavalo prije dvije godine i sada je neki status quo.

Nakon što je izašao u javnost sa svojom pričom, Sanel je, prisjeća se, dobijao upozorenja i prijetnje “sa strane”:

– Preko posrednika mi je poručivano “da se smirim”. Dobijao sam i prijetnje na mobitel, išao sam u policijsku stanicu da to prijavim. Ali nije to glavni razlog zbog kojeg sam odustao. Razočaravajuće su sporost i tromost pravosuđa, to bi se razvuklo u nedogled. Na kraju smo odustali.

S ljudske strane, smatra Sanel, “čovjek treba da se bori”, ali:

– Sve to vrijedi u normalnim zemljama, ali kod nas… Generalno, korupcija u obrazovanju je prisutna, kroz upis učenika u srednje škole, do zapošljavanja radnika. Razne su malverzacije, sistemi su razrađeni i dosežu do ministarstava. Kriju se časovi, angažuju se pogodni i podobni radnici… mreža korupcije vrlo je razrađena.

Na pitanje da li bi ponovo otvoreno progovorio o korupciji ukoliko bi joj svjedočio, neodređeno kaže:

– Ma sad u ovoj situaciji (radi u Gimnaziji u Živinicama, op. aut.) nemam tih problema, ne bih. Ali ako bih se opet našao u istoj ili sličnoj situaciji kao prije dvije godine… ne znam, čovjek ne bira sredstva… ne znam stvarno da li bih…

Odustala je, barem u ovom slučaju, i Nihada:

– Nisam se pokajala ali ne bih ništa komentarisala, želim da zatvorim tu stranicu. Ne radim tamo gdje sam imala probleme, radim na drugom mjestu – kaže, ne želeći ulaziti u detalje i razloge odustajanja.

Jedino se prisjeća da su tada na njen račun izrečene brojne optužbe i različiti komentari, od kojih neki i uvredljivi.

Izostala je podrška koju je očekivala, pa je upravo zbog toga povukla i prijavu upućenu MUP-u Tuzlanskog kantona:

– Ja bih opet progovorila, to je sigurno, ali sva sreća da mi se to ne dešava. Ne bih da se vraćam u prošlost.

PRIČA PETA: Radojka Praštalo

Profesorica Elektrotehničkog fakulteta u Banjoj Luci Radojka Praštalo penzionisana je u novembru prošle godine, ali ne svojom voljom. Njeno penzionisanje rezultat je ukazivanja na korupciju na Banjalučkom univerzitetu, tvrdi za ACCOUNT.

Došlo je kao “kruna” višegodišnjih napora da je se ušutka i isključi iz akademske zajednice. Upravo zbog toga je u rješenju za penzionisanje koje joj je uručeno u 65. godini, iako ima pravo na rad do 68. godine, promijenjen i podatak o njenom stručnom statusu. U julu prošle godine dobila je rjeešenje o odlasku u penziju koje nije htjela prihvatiti:

– Na tom rješenju bili su falsifikovani podaci o mojoj stručnoj spremi, umjesto DR bilo je zaokruženo VSS. Tražila sam od ETF-a i Univerziteta da se to popravi ali oni to nisu prihvatili. U novembru iste godine bila sam prisiljena  da predam zahtjev za penziju jer se sud i tužilaštvo nisu još oglašavali, a inspekcija (prosvjetna i radna) se pokazala 100% jalovom, te nisam imala od čega da živim. Zbog toga sam predala taj dokument sa falsifikovanim podatkom o mojoj stručnoj spremi, a uz njega sam predala izjavu o tome kako bih se ogradila od odgovornosti za taj falsifikat.

Radojka Praštalo podnijela je krivičnu prijavu protiv rektora Univerziteta u Banjoj Luci Stanka Stanića, ali taj slučaj za sada je u fazi mirovanja. Išla je u MUP, dala izjavu i od tada se ništa ne događa.

Iako su novinari ACCOUNT-a pokušali dobiti stav rektora Univerziteta Stanka Stanića, on nije odgovorio na poslani dopis. Ni nakon skoro mjesec dana čekanja iz dekanata nisu stizale povratne informacije da li će odgovora uopće i biti.

Problemi su počeli kada je upozoravala na neke nelegalnosti na ETF-u u Banjoj Luci. Za sve vrijeme, iako se stručno usavršavala, bila je ometana u napredovanju:

– Pobunila sam se kad sam vidjela da ljudi koji ni izdaleka ne ispunjavaju uslove za napredovanje, dobijaju sve viša i viša zvanja, a ja, iz nepoznatih razloga stojim na mjestu.

Kad je Gojko Savanović dobio zvanje vanrednog profesora na ETF-u iako je imao referat na samo 1.5 stranici, a nije čak imao ni završen elektrotehnički fakultet, ja sam se i  javno pobunila, jer sam bila spriječena od strane tadašnjeg dekana Aleksandra Iliškovića  koji mu je taj izbor namještao, da svoje primjedbe na referat za izbor Gojka Savanovića  iznesem na NNV ETFa. Čak sam bila i istjerana van sa tog Vijeća!

Od tada sam počela da pišem članke o sunovratu visokog obrazovanja u RS, koje sam objavljivala najprije u „Reporteru“, a zatim u „Patriotu“. Time sam navukla bijes svih koji su sjedili na rukovodećim funkcijama na Univerzitetu, pa je moje napredovanje u zvanje vanrednog profesora  2001. godine bez ikakvog argumenta zaustavljeno iako sam bila ispunila SVE potrebne i dovoljne uslove za to, uključujući i pozitivan referat kompetentne komisije koju je odredilo NNV ETFa.

U svemu nije imala podršku kolega:

– Za to vrijeme, drugi su šutjeli iz straha da ne dožive to što sam  ja doživjela, a Elektrotehnički fakultet kao i Univerzitet u Banjaluci su se srozavali i propadali umjesto da napreduju. Na ETF-u nikad nije bilo više od 10 vlastitih profesora iako  postoji već 50 godina! Primjera radi Elektronski fakultet u Nišu je iste starosti, a još prije 10 godina je imao svojih 76 profesora!

Kao odgovor na potpuno srozane  državne univerzitete, javila se poplava privatnih univerziteta koji su se ugledali na državne, pa sad   ni jedni ni drugi ne služe osnovnoj svrsi: da budu mjesto znanja, napretka i  ideja za vlast koja stalno luta u magli. Svi oni proizvode kvaziinteligenciju koja će nas sve doći glave. Tim više što se sad otvoreno trguje i diplomama i akademskim zvanjima, što sam ja  onda  uzaludno pokušavala da spriječim…

Mnogi zaposleni na sličnim poslovima kao i ona, iako imaju i zakonsku obavezu, godinama prešućuju očigledno kršenje zakona i pravila, nestajanje novca.. Ona je odlučili upozoriti i javno govoriti o nezakonitostima iako je, smatra, za to je potrebna izuzetna hrabrost i stav da vam je opšte dobro ispred vlastitog konfora:

– Očigledno da ima veoma malo ljudi sa takvom sviješću i sa  takvim sistemom vrijednosti. Ja sam oduvijek shvaćala da se ne može “zlo raditi, a dobru se nadati”. Na Elektrotehničkom fakultetu, a izgleda i na čitavom univerzitetu  vlada  neviđena diktatura! Nema uopšte slobode mišljenja, slobode govora.

Mene su čak uhodili  i išli tražiti snimke mojih izjava za Radio RS da bi ih onda reprodukovali na sjednici NNV i pokazali drugima  što se ne smije raditi! Zato su svi na ETFu, a izgleda i na Univerzitetu, stalno u mišijim rupama, odakle vire i čekaju da netko drugi riješi  probleme koji su se gomilali dok su oni čučali u mišjim rupama i čuvali svoje stražnjice! Eto, to je ta navodna “inteligencija” od koje ovaj jadni gladni narod uzaludno očekuje da nešto uradi za spas naroda od potpune propasti. Vjerujte, tamo nema nikoga tko bi to mogao, znao i usudio se!

Isto tako se ponašaju i inspektori, ministri, tužioci, pa i većina sudija iako su svi oni itekako dobro  plaćeni.  Ali, ne rade ništa već samo  paze da se nekom ne  zamjere i tako ne ugroze svoju  sinekuru! To je od RS, a i od cijele BH načinilo  tzv. “zakočenu državu”.

Osim podrške kolega, izostala je i zaštita nadležnih, prisjeća se.  A obraćala se svima koji su dužni da se bave borbom protiv mobbinga i korupcije i svima za koje je čula da štite ljudska prava:

– Pored toga što nisu baš ništa uradili drugostepeni organi,  inspekcije rada i obrazovanja, gender centar RS, tužilaštva, sudovi, ombudsmani, ništa nisu uradili ni Dom za ljudska prava, Ministarstva za ljudska prava BH, SIPA, VSTS, i razni drugi navodni zaštitnici ljudskih  prava.

U kontekstu toga, pitam se: Da li itko vjeruje da ijedan građanin BH može ostvariti svoja prava u sistemu ovih jalovih institucija i organizacija čak i ako je doktor nauka, kao ja? A šta je tek sa onima koji imaju znatno skromnije obrazovanje?! ?

Iako je u “ovakvoj državi sve beznadežno”, neće se predati, kaže, jer bi to značilo da je “prešla u njihov tabor i time im dala podršku i priznala da su bili u pravu”:

– A ja to, dok sam živa, neću uraditi. To bi bila izdaja moje domovine i mog naroda, što ja nipošto ne bih mogla da uradim. To mi daje snagu da se i dalje borim.

Ipak, druge se ne usuđuje motivisati da krenu njenim putem – ne želi doprinijeti gubitku njihovog zaposlenja:

– Čak ih smirujem i savjetujem da budu mudri, ali da ne dozvole da im se gazi dostojanstvo. Podstičem ih na međusobno udruživanje, pružanje međusobne pomoći i podsticanje na samopomoć. 

Savjetujem ih da prikupljaju podatke o svemu što je u vezi kriminala, korupcije,  terora/mobinga nad njima i drugima i sve drugo što smatraju da je važno, jer će im to omogućiti da imaju dokaze u slučaju da dobiju otkaz  i budu primorani da pokrenu spor. Također ih upozorim da se ne nadaju pomoći od institucija jer institucije su jalove i ne funkcionišu. Ni od tužilaštava, ombudsmana i sličnih, nema vajde.

 

 

ISTRAŽIVANJE MEĐU DEKANIMA I PROFESORIMA U BiH: Percepcija korupcije u visokoškolskim institucijama

Istraživanje ACCOUNTA o percepciji korupcije na visokoškolskim ustanovama u BiH među nastavnim osobljem provedeno je tokom maja i juna 2013. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini. U istraživanju je učestvovalo 125 osoba (24 dekana i 101 nastavno osoblje na fakultetima).

U svrhu ovog istraživanja pokušali smo utvrditi kakva je percepcija nastavnog osoblja i dekana o fenomenu korupcije u visokom obrazovanju. Većina (80%)  anketiranih smatra kako korupcija nije prisutna na fakultetima na kojim su zaposleni. Nešto više od jedne četvrtine anketiranih (26%) je imalo priliku čuti za slučajeve korupcije na fakultetima na kojima su zaposleni.

Većina anketiranih (80%) bi se usudila lično prijaviti korupciju kada bi pouzdano znali da postoji, a više od 60% anketiranog nastavnog osoblja (nisu ubrojani odgovori dekana) bi prijavilo korupciju i ako bi se plašili ili pouzdano znali da će zbog toga biti žrtva neke vrste odmazde – smanjenja plate, šikaniranja, mobbinga, čak i otkaza. Ovaj podatak postaje djelimično upitan, jer oko petina anketiranih navodi kako su bili u situaciji da znaju za koruptivne radnje ali ih nisu prijavili (zbog straha, nisu željeli, ukoliko to drugi ne rade ne žele ni oni i sl.).

Određeni dio anketiranog osoblja fakulteta (9%) imao je priliku susresti se lično sa koruptivnim radnjama, tj. da im neko od studenata ponudi mito. Mišljenja dekana o tome ko potiče korupciju su podijeljena, ali većina navodi kako su to profesori/docenti. Više od polovine anketiranih dekana (53%) smatra kako korupcija mnogo utiče na kvalitet visokog obrazovanja.

Animiranje uposlenika fakulteta da anonimno prijavljuju korupciju prisutno je na više od 60% fakulteta koji su učestvovali u ovom istraživanju, ali ne postoje precizne smjernice ili osobe/institucije kojima se osoba koja želi prijaviti korupciju može javiti.

Zakonske mjere usmjerene na borbu protiv korupcije smatraju se neadkevatnim (76%), a da je korupciju moguće iskorijeniti smatra većina dekana fakulteta koji su učestvovali u istraživanju (77,3%).

Za potrebe ovog istraživanja kreirane su dvije vrste upitnika o percepciji korupcije u visokom obrazovanju: upitnik namijenjen dekanima i upitnik namijenjen nastavnom osoblju.

Stav dekana ne razlikuje se u velikoj mjeri od stava drugog nastavnog osoblja. Čini se da i jedni i drugi smatraju kako korupcija ne postoji na fakultetu koji oni vode ili su uposleni u toj ustanovi. Naime, ukupno 5 anketiranih dekana (20,8%) smatra kako korupcija postoji na fakultetu koji oni „vode“, a ukupno 19 dekana (79,2%) smatra kako korupcija ne postoji na univerzitetu koji oni „vode“.

Također, 20 anketiranih uposlenika univerziteta iz cijele BiH (20,2%) smatra kako korupcija postoji na fakultetu na kojem su zaposleni, a ukupno 79 osoba (79,8%) smatra kako korupcija ne postoji na fakultetu na kojem su zaposleni. Dvije osobe nisu odgovorile na ovo pitanje.

Ukupno 26 osoba (26%) navode kako jesu a 74 osobe (74%) kako nisu čuli za slučajeve korucpije na fakultetu na kojem su zaposleni.

Stavovi i saznanja nastavnog osoblja o korupciju na fakultetu/fakultetima

Percepcija o postojanju korupcije i praktični slučajevi za koje su čuli neznatno se razlikuje. Postavlja se pitanje kako to da su ispitanici u 26% slučajeva odgovorili kako su čuli za praktične slučajeve korupcije, ali se njihova percepcija o istom fenomenu razlikuje. Možemo pretpostaviti kako je određeni broj ispitanika dao društveno poželjne odgovore ili je termin „percepcija korupcije“ na  različit (subjektivan) način shvaćen od strane svakog od ispitanika.

Iako rezultati ovog istraživanja, tj. percepcija anketiranih upućuju na nizak nivo postojanja korupcije na fakultetima, iznenađuje činjenica kako je dio anketiranog nastavnog osoblja siguran u činjenicu da bi prijavili korupciju u slučaju da znaju za neku takvu situaciju. Ukupno 76 osoba (80%) navodi kako bi lično prijavili korupciju ukoliko bi znali da pouzdano postoji, a ukupno 19 osoba (20%) navodi kako ne bi čak iako bi pouzdano znali da postoji.

Ukupno 61 anketirana osoba (64,2%) navodi da bi prijavila korupciju i u slučaju da joj prijeti smanjenje plaće, šikaniranja, različite vrste mobbinga pa čak i otkaza, a ukupno 34 osobe (35,8%) navode da takvo nešto ne bi uradile ukoliko bi im prijetila bila koja od navedenih situacija.

Ukupno 19 osoba (19%) priznaje kako su bili u situaciju da znaju za koruptivne radnje, ali ih nisu prijavili, a 81 osoba (81%) navodi kako nisu nikada bili u ovakvoj situaciji. Iako značajno veliki broj anketiranih navodi kako bi prijavili korupciju ukoliko bi postojale negativne posljedice po njih i radno mjesto ipak bilježimo da postoji jedna petina (1/5) ispitanika koji su imali priliku prijaviti korupciju, ali to nisu uradili.

Kao glavne razloge za svoje postupke anketirani navode: strah od posljedica (3 osobe), nemogućnost dokazivanja navoda (7 osoba), nepostojanje institucije kojoj bi to prijavili (5 osoba), nepostojanje interesovanja za prijavljivanje drugih ljudi (2 osobe), niko drugi to ne radi pa ne želim ni ja (1 osoba), a jedna osoba nije navela specifične razloge.

Lična iskustva sa koruptivnim radnjama

Ukupno 9 osoba (9 %) navodi kako su imali lično iskustvo sa korupcijom u svom radu dok 91 osoba (91%) navodi kako do sada nisu imali priliku susresti se sa situacijama koje uključuju bilo koji oblik korupcije.

Prema svim podacima istraživanja kao i podacima o ličnom iskustvu anketiranih u situacijama korucpije, možemo pretpostaviti  kako su u istraživanju većinom dobrovoljno sudjelovale osobe koje smatraju kako korupcija nije prisutna na fakultetu na kojem su zaposleni kao i to da su rijetki imali priliku naći se u situaciji koja je podrazumijevala bilo kakav pokušavaj davanja/primanja mita (materijalnog ili nematerijelnog).

Prema odgovorima anketiranih najčešći oblici pokušaja davanja mita bili su novac (6 slučajeva), poklon (2 slučaja) i protuusluga (1 slučaj)

Uticaj korupcije na kvalitet visokog obrazovanja

Razmišljanja uposlenika (nastavnog osoblja) fakulteta o uticaju korupcije na kvalitet visokog obrazovanja podijeljena su.

Najveći dio anketiranih (53%) smatra kako korupcija mnogo utiče, da korupcije donekle utiče na kvalitet obrazovanja smatra ukupno 25% anketiranih, potpuni uticaj korupcije na kvalitet obrazovanja vidi ukupno 15% anketiranih, dok 4% anketiranih smatra kako korupcija niti utiče niti ne utiče na kvalitetno visoko obrazovanje, a tek 3% anketiranih smatra da korupcija nikako ne utiče na obrazovanje.

Radne kolege i koruptivna iskustva

Ukupno 20 osoba (20,2%) navodi kako znaju da su neke od njihovih kolega bile u situaciji da znaju za korupciju ali nisu ništa prijavili, a ukupno 79 osoba (79,8%) smatra kako im nisu poznate takve situacije. Međutim, ukupno 9 osoba (9%) poznaje situacije u kojim su njihove kolege bile u slučaju odmazde, a 79 osoba (79,8%) navodi kako ne znaju za takve slučajeve.

Animiranje uposlenika da prijave korupciju 

Ukupno 51 osoba (52,6%) smatra kako fakultet dovoljno animira uposlenike da prijave svaki oblik korupcije, a 46 osoba (47,4 %) navodi kako fakultet nedovoljno  animira uposlenike da prijavlju korupciju.

Dekani i nastavno osoblje o antikorupcijskim zakonskim mjerama

Da su dosadašnje antikoruptivne radnje i procesi adekvatne smatra 21 osoba (21%), a da su nedovoljne smatra 79 osoba (79%).

Dakle, značajan broj anketiranih smatra kako je trenutna borba protiv korupcije na fakultetima nedovoljna.

Zakonske mjere koje istovremeno smanjuju postotak korupcije na fakultetima i štite osobe koje prijavljuju korupciju nužan se preduvjet kvalitetne i efikasne brobe protiv korupcije.  Da su trenutne zakonske mjere adekvatne smatra 29 osoba (24%), a ove zakonske mjere neadekvatnim i nedovoljnim smatra 91 osoba (76%).

Nastavno osblje i sankcioniranje koruptivnih radnji

Pretpostavimo da su dekani osobe koje bi na najbolji mogući način mogle imati podatak o tome da li postoje ili su postojali slučajevi sancioniranja nastavnog osoblja zbog korupcije.

Ukupno 3 dekana (12,5% anketiranih) navela su kako su im poznati slučajev sankcioniranja zbog postojanja i dokazivanja koruptivnih radnji. U sva tri slučaja osoblje fakulteta „isključeno je iz nastavnog procesa“/“otpušteno“.

Zaprimanje anonimnih prijava u vezi sa koruptivnim radnjama

Ukupno je 7 dekana (29,2%) zaprimilo anonimne prijave slučajeva korupcije, a 17 dekana (70,8%) nikada nije zaprimilo takve vrste anonimnih prijava. Dekani izvještavaju o više slučajeva korupcije koje su zaprimili, a ukupno se radi o 10 slučajeva koje je 7 dekana zaprimilio.

Međutim, vrlo je zanimljiv podatak kako su svi dekani (24 dekana) naveli da niko od osoblja koje je bilo umješano ili je direktno primilio mito nije sudski procesuiran.

Dekani o animiranju uposlenika fakulteta da prijave korupciju

Ukupno 66,7% anketiranih dekana smatra kako animiraju uposlenike da prijave korupciju, a 33,3% tvrdi da ne animiraju zaposlenike da prijavljuju korupciju.

Anketirani dekani smatraju kako korupciju najviše potiču profesori/docenti (35,3% odgovora), a kako su glavni uzročnici korupcije nepoznati smatra ukupno 23,5% anketiranih.

Ostalo osoblje fakulteta identificirano je kao uzročnik korupcije u 17,6% odgovora dekana, a kao glavni studenti su kao glavni „krivci“ za postojanje korupcije navedeni u 11,8% odgovora dekana. Stručni saradnici i administrativno osoblje uzročnici su korupcije u 11,8% odgovora anketiranih dekana.

Prijavljivanje korupcije i moguće posljedice – iskustva dekana

Prijaviti korupciju nije jednostavan postupak, jer se osoba koja prijavljuje korupciju zbog društveno političkog ambijenta vrlo brzo nađe u situaciji da može očekivati neke negativne posljedice.

Prema podacima prikupljenim u ovom istraživanju, iskustva dekana govore da niko od anketiranih dekana ne poznaje slučajeve u kojima je neko od nastavnog osoblja doživio bilo koji oblik odmazde/negativnih posledica. Dakle, 100% anketiranih dekana sa ukupno 24 fakulteta nije upoznato sa takvim slučajevima.

Da li je moguće iskorijeniti korupciju?

Svaki negativan društveni fenomen traži adekvatnu reakciju kako bi bio iskorijenjen ili barem neutraliziran. Dekani 24 fakulteta smatraju kako je korupciju moguće iskorijeniti (77,3% odgovora), a manji dio anketiranih (22,7%) smatra kako korupciju nije moguće iskorijeniti.

Anketirani dekani naveli su različite načine na koje je, prema njihovom mišljenju, moguće iskorijeniti korupciju. Svi anketirani dekani slažu da bi „izraženije sankcije“ za osobe koje sudjeluju u koruptivnim radnjama mogle značiti da je korupciju moguće iskorijeniti.  Zanimljivo je da 41,7% dekana nije predložilo niti jedan konkretan prijedlog na koji način je moguće iskorijeniti korupciju.

Zaključak

Rezultati ovog istraživanja o percepciji korupcije u obrazovanju pokazuju kako je stav 80% anketiranih dekana i uposlenika fakulteta iz FBiH i RS-a većim dijelom usmjeren ka tome da korupcija ne postoji u visokom obrazovanju.
Rijetki anketirani imali su priliku lično biti u situaciji da im neko ponudi mito tj. da sudjeluju u korupciji.

Ovakav podatak je začuđujući, jer je prema ranijim istraživanjima za očekivati da ovo bude jedan od najznačajnijih društvenih problema u Bosni i Hercegovini, poslije nezaposlenosti, siromaštva i niskih plaća. Po mišljenju anketiranih dekana i nastavnog osoblja, zakonske mjere usmjerene  na borbu protiv korupcije nisu adekvatne izahtjevaju promjene.

Iako većina nastavnog osoblja na fakultetu nije čula za slučajeve korupcije (74%), većina smatra kako bi prijavili takve slučajeve da znaju za njih (76%).

Korupciju ne bi prijavila petina anketiranih osoba, a prijavilo bi 64,2% anketiranih i kada bi znali da postoji mogućnost za negativne posljedice/odmazdu u vidu smanjenja plaće, mobbinga, šikaniranja ili otkaza.

Stroge kaznene mjere bile bi najefikasnije za sprječavanje korupcije, smatraju dekani i nastavno osoblje fakulteta. Također, većina anketiranih smatra da je korupciju moguće iskorijeniti, ali ne daju konkretne prijedloge za takve mjere.

PIRLOG: Anketa o korupciji u obrazovanju (ISPITANICI: Dekani i profesori u visokoškolskim ustanovama)

Anketu provelo Udruženje Infohouse. Voditelj anketnog tima INFOHOUSE-a: Bojan Pavlović

(account/zurnal.info)