Veliki vezir Bakir Izet-paša

Izdvajamo

• Tako je Bakira Izetbegovića uoči turskih predsjedničkih izbora ponijelo u Visokom. Ponijelo ga pa prenijelo, cijelih bit će i dvije stotine godina unatrag, kad se u Istanbulu biralo sultana što će vladati od Kaira do Bosne i Hercegovine. Nesnosne vrućine, mlaka Pepsi-Cola, živi ćevapi, vrag će znati do čega je, ali da je Bakira dobro prenijelo, bogami jest. Da nije, naime, za početak bi valjda i Bošnjaci znali da ne postoji nešto takvo kao bošnjačka nacija, već da su svi dio golemog islamskog naroda, Muslimani, kako ih je već bio namjestio sultan Tito Veličanstveni.

Povezani članci

• Bez dogovora bh. lidera u Briselu
• PLAGIJAT
• Intelektualci na visini povijesnog zadatka
• Ladislav Babić: Arogancija posvećenih
• Hapšenje zbog krijumčarenja migranata i izbjeglica u BiH
• Mundijal prijateljstva u Bosanskom Šamcu

Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš li, kaže, zašto se Bakir uvlači u dupe Turcima? Da nauči kako petsto godina vladati Bosnom.

Dobar ti je taj, rekoh, ali bojim se da Izetbegović Junior uopće nema takvih ambicija. Kamo sreće da ima. Zdravija bi svakako ta ambicija bila nego ona njegova stvarna, da Bosnom nekako još petsto godina vladaju Turci. Vladanje je velika zajebancija, vladanje Bosnom i Hercegovinom još veća, što bi se Bakir time bavio pored živog carigradskog sultana? A i skroman je on čovjek, ne vidi se kao Bakir Veličanstveni, već više kao turski guverner, štajaznam, veliki vezir Bakir Izet-paša.

To bi njemu bilo taman. U Stambolu bi bili izbori, veliko bi uzbuđenje bilo u cijelome Otomanskom carstvu, a vezir Bakir Izet-paša iz Visokog bi se javio videolinkom da pozdravi budućeg turskog sultana. “Tvoja pobjeda bit će pobjeda milijardu muslimana, od Kaira do Bosne i Hercegovine”, biglisao bi Izet-paša, a subaše i juzbaše sve bi klicale i mahale zastavama. “Vratili ste ponos, dignitet islamskom narodu! Zato ovdje u Visokom svi stojimo pred tobom iz poštovanja prema prvorazrednom muslimanskom lideru, zato visoko dignite zastave za našeg lidera, za našeg predsjednika Tayipa Erdogana!”.

Tako je Bakira Izetbegovića uoči turskih predsjedničkih izbora ponijelo u Visokom. Ponijelo ga pa prenijelo, cijelih bit će i dvije stotine godina unatrag, kad se u Istanbulu biralo sultana što će vladati od Kaira do Bosne i Hercegovine. Nesnosne vrućine, mlaka Pepsi-Cola, živi ćevapi, vrag će znati do čega je, ali da je Bakira dobro prenijelo, bogami jest. Da nije, naime, za početak bi valjda i Bošnjaci znali da ne postoji nešto takvo kao bošnjačka nacija, već da su svi dio golemog islamskog naroda, Muslimani, kako ih je već bio namjestio sultan Tito Veličanstveni.

Kao što bi se, uostalom, i u Kairu čulo da je Egipat dobio novog sultana, znali bi valjda i u Siriji, Libanonu i Jordanu, i u Afganistanu i Iraku ljudi bi izašli na ulice s Erdoganovim slikama i turskim zastavama. A znali bi sigurno i u samoj Bosni i Hercegovini, gdje su nečijom grubom greškom opći izbori, uključujući i one za Predsjedništvo, zapisani za 12. oktobra, dakle, za manje od dva mjeseca. Je li do vezirove smetene tajnice, je li do nekog nižeg bega ili age, nije poznato, ali tko god da je taj, lijepo je najebao kad Tayip Erdogan sazna da mu, pored njega živa i zdrava, a bez njegova znanja, u Bosanskom pašaluku biraju predsjednika – pače cijelo Predsjedništvo, s jednim pašom i dva ćafira!

A najebao je onda bogami i sam Bakir, kad sultan Erdogan, veliki predsjednik Turske, Egipta i Bosne i Hercegovine, sazna da je na nelegalnim izborima u Bosanskom pašaluku kandidat za člana Predsjedništva iz redova, hm, islamskog naroda, i sam – Bakir Izetbegović! Mjesec je dana, eto, prošlo otkako je Predsjedništvo SDA odlučilo kako će Bakir biti njihov kandidat, a još uvijek čovjeku to nitko nije dojavio.

Čiji je to pak previd, jednom će se saznati, a do tada Bakiru ostaje objasniti kako to Erdoganova pobjeda može predstavljati “pobjedu i bosanskohercegovačkih muslimana”, kako to točno Tayip Erdogan može biti “naš predsjednik”, i što će onda, pored živog i zdravog “našeg predsjednika”, nakon 12. oktobra biti Predsjedništvo BiH, a što u njemu Bakir Izetbegović.

Je li dakle do nesnosnih vrućina, mlake Pepsi-Cole ili živih ćevapa, je li do vezirove smetene tajnice, nekog nižeg bega ili age, vrag će znati, tek veziru Bakiru sada preostaje dosta neugodna obaveza da se tradicionalnim bošnjačkim videolinkom javi u Dnevnik BH televizije, objasni islamskom narodu cijeli nesporazum i objavi kako se povlači iz izbora za Predsjedništvo BiH, a onda da i posebnim videolinkom osobno zamoli halal od velikog sultana Erdogana. Mogao bi mu, recimo, u zalog vjernosti poslati i glave svih trideset članova Predsjedništva Stranke demokratske akcije, izdajnika sultana i islamskog naroda.

Kako bilo i što god od toga napravio, Bakir Izetbegović i njegova stranka nisu se samo definitivno i zauvijek odrekli legitimiteta da ikada više i jednu riječ kažu Miloradu Dodiku, kome su srpski i ruski izbori zapravo izbor dupeta iz kojega će viriti sljedećih pet godina, i da ikada više išta kažu bilo kojemu hrvatskom političaru, bilo onome koji iz Zagreba stigne u pokroviteljski posjet, ili onome iz Mostara ili Širokog što po Zagrebu i Berlinu traži toplo dupe iz kojega bi virio. Što god hoće, može im reći bilo tko u Bosni i Hercegovini, baš bilo tko osim Bakira Izetbegovića i SDA: nakon “Danke, Deutschland” i “Spasiba, Rossiya”, dobili smo, eto, i “Teşekkür ederim, Türkiye!”.

Simbolički se, naime, ispisujući iz Bošnjaka i upisujući u “islamski narod”, s Erdoganom kao “našim predsjednikom”, Bakir Izetbegović odrekao se i same ideje bosanskohercegovačke državnosti. Za razliku od Hrvata i Srba iz njemačkog i ruskog dupeta, koji imaju barem geografsku iluziju nacionalne države, on nema čak ni to: Bosna i Hercegovina u Bakirovom prebacivanju jednostavno ne postoji – barem ne u Erdoganovom mandatu, odnosno unutar turskog političkog imperija. Najzad, da postoji, prvi bi u njoj zbog veleizdaje najebali upravo Bakir i SDA.

Da postoji, naime, tada se veliki vezir Bakir Izet-paša ne bi bojao ni Milorada Dodika, ni trećeg entiteta, ni sultana Erdogana, nego, recimo, nekog novog Husein-kapetana Gradaščevića, kojemu će za koji dan stotinu osamdeset godina od smrti, obljetnica koje se, slutim, u Bosni – naročito u dane velikog slavlja zbog Erdoganove pobjede – nitko neće sjetiti. A Husein-kapetan, koji je onomad sultanu u brk rekao da će “radije umrijeti u nošnji svojih očeva nego nositi uniformu paše” – pa onda zaista radije umro – vrti se u grobu kao turbina.

Sjetit će ga se, jasno, samo veliki vezir Bakir Izetbegović kad za dva tjedna bude putovao na svečanu inauguraciju sultana Tayipa Erdogana. Pa usput, za petsto godina ušuškan u sultanovu halalu, na mezarju Ejjub pljune na grob Zmaja od Bosne.

oslobodjenje.ba