Velike ideje i mali ljudi (Neđi – kojega znam, mada se nismo poznavali)

Autor/ica 18.7.2012. u 17:16

Povezani članci

Za vrijeme svog života, doživio sam proplamsaje četiriju velikodržavnih ideja na Balkanu, što treba donekle razlikovati od nacionalizama kojih je bilo i više. Velikodržavlje je vrhunac svake nezajažljive nacionalističke ideje, koja se ne zadovoljava samo šovinističkim odnosom prema etničkim različitostima, već želi i svoje pleme zaokružiti u veliku teritorijalnu cjelinu pozivajući se na mitološke, povijesne i biološke razloge vanvremenski sagledane i u sasvim krivoj perspektivi. Gledajući krajnje primitivno, izvan konteksta vremena i kompleksnih povezanosti među ljudima nastalih tijekom povijesti, izuzimajući materijalne i vlasničke odnose koji postoje među njima, zatvarajući oči pred kulturnim baštinama koje su ostavile traga u dušama ali bivale i materijalizirane u knjigama, platnima, skulpturama i građevinama, ne osvrćući se na genetsku izmješanost stanovništva uslijed bezbroj spolnih i bračnih veza, zanemarujući njihovu ukorjenjenost u prostoru te odnos prema zavičaju i svojim pokojnicima,…, mogla bi se uvidjeti neka logika u zahtjevu da se objedine etnički korpusi, svaki na svom teritoriju. Kao što je nekako logično da se knjige na polici poredaju abecednim redoslijedom – svi autori s prezimenima na A zajedno, oni sa H također, kao i oni sa S. Problem je jedino u tome što čovjek nije knjiga koja se dobrovoljno prepušta proizvoljnom ispremještavanju po policama, prema u tu svrhu smišljenim kriterijima. A oni koji se vode takvim idejama, zanemarujući sve što je i nije pobrojano, grade svjetove u zrakopraznom prostoru popunjavajući ga – ne raznolikošću duha i potencijala svojih i drugih naroda, već samo gomilom trupala i morem krvi. To su te njihove Velike Fantazmagorije čiji su oni Veliki Meštri.

Ne ulazeći u analize bugarskih, albanskih i tek uspavanih srpskih i hrvatskih velikodržavnih ideja koje se najbolje očituju na prostoru BiH, spomenimo kako ovim dvjema Bošnjaci svojom jadnom politikom (u toj zemlji svaki etnicitet provodi neku svoju politiku) samo idu na ruku. Gleda li se njihova okrenutost arapskim zemljama i Turskoj, logično je upitati jeli njima važnije njihovo nacionalno ili vjersko opredjeljenje? Nije valjda da to smatraju sinonimima? Jer u tom slučaju i nakaradna fraza o Hrvatima kao „katoličkom narodu“ dobiva na ozbiljnosti. Genocid u Srebrenici svaki pošteni čovjek će osuditi, te nekako ne bi trebalo sumnjati u ovu osobinu turskog premijera Erdogana kome je navodno Alija „ostavio Bosnu u amanet“. Ipak, kad se čovjek toliko raspriča o genocidima nad drugim narodima (Bošnjaci, Sirijci) istovremeno šuteći kao nijemak i šaljući ljude u zatvor kad progovore o turskom genocidu nad Armencima (nesrazmjerno većem no se dogodio u Srebrenici) ili položaju Kurda u vlastitoj zemlji, ostaje gorak okus i opravdana sumnja u njegovu iskrenost. Jeli njegovo srce, kao i ono zamjenika predsjednika najjače opozicione stranke u Turskoj, „puno bola“ i zbog svojedobno pobijenih i raseljenih vlastitih državljana? Tim bi manje hvalospjeva trebala pridavati bosanska (bošnjačka) štampa njegovim izjavama, osim ako… Da, osim ako i njih ne boli „ona stvar“ nad genocidima počinjemina prema drugim narodima, te vide samo onaj počinjen nad njima. Ima li i zrnca istine o kojekakvim „Alijinim amanetima“, valjda je iole pametnijem Bošnjaku jasno što bi ostalo od njihove konstitutivnosti da se ostvare zamrznuti velikodržavni projekti njihovih sukonstituenata. Istina je da su ih hrvatski ekstremisti još prije dvadesetak godina prisvajali kao Hrvate islamske vjeroispovjesti, dočim su za mnoge Srbe oni tek islamizirani Srbi, dok ih najekstremniji naprosto zovu Turcima. Ipak, jedina realna politika sva tri državotvorna etnosa BiH – a posebno onog bošnjačkog – je stvaranje uvjeta za stvarno pomirenje zavađenih naroda, a ne ona koja – oslanjajući se na ove ili one strane sile – naprosto održava nepodnošljivi status quo. Svima bi pogled na nedavnu hrvatsku prošlost trebao biti podsjećanje kako se vrlo lako ukida konstitutivnost naroda, kad prilike sazriju za takve poteze.

I dok, ne toliko etnički koliko klasno zainteresirana, elita kao pijune u ostvarenju vlastitih ciljeva koristi primitivizam većine naroda uvjerenih da će ubijanjima, protjerivanjima i teritorijalnim širenjima dokazati išta drugo osim vlastitog otpadništva od ljudske vrste – zalud se kiteći božanskim etnonimima – dotle kvaziintelektualci igraju istu igru na, kako im se pričinja, višem nivou. Svojatajući Boškovića, sporeći se oko Andrićeve pripadnosti ovoj ili onoj literaturi, s omalovažavanjem – gotovo na granici odricanja – se postavljajući prema Krleži, palanački se odnoseći spram Konstantinovićeve „Filozofije palanke“, prenebregavajući Kišove analize nacionalističkog zla, protjerujući svojevremeno autora „Derviša i smrti“ iz Sarajeva kao što je naš nobelovac – ali iz drugih razloga – bio prinuđen napustiti Zagreb, ponavljajući kao alibi krinku navodni Teslin ponos „srpskim rodom i hrvatskom domovinom“ istovremeno nabjeđujući, praktički istim jezikom na koji svi polažu copyrigth, jedni druge za sva moguća uzajamno nanesena zla, oni se umislili da progovaraju s vrhova Parnasa umjesto iz dubina pakla u koji pripadaju. Odlučili poput svojih gazda što su „dobrovoljno“ i „humano“ selili cijeli puk iz krajeva u kojima im kao nije mjesto u one kuda navodno pripadaju, premještati i klasificirati velikane kojima nisu ni do gležnjeva, uz istovremeno klanjanje svojim guruima ćosićevske i araličevske vrste. A ma kako i ma kuda ih ispremještali, jedno im izmiče iz vida – nemoguće ih je maknuti iz baštine čovječanstva upravo na isti način kao što je njima samima nemoguće u nju se upisati. Jednodnevne mušice umislile da mogu uvoditi red među besmrtnicima! A onaj jadni, blesavi puk, ugleda se na navodne perjanice narodnog duha ravnajući se pritom vlastitim intelektualnim sposobnostima. Protjeraj – milom ili silom ako ne ide na „lijepi“ način – i preuzmi njihovo blago. Zar im nije dosta što su zadržali živote, svoje najveće bogatsvo, a ako već i to nisu uspjeli onda im, dakako, nikakvo zemaljsko blago i nije više potrebno. A mi ćemo se već potruditi da ne propadne. Kad pak započne smirivanje trusnog područja s novim društvenim reljefom koji se izdigao ponad starog, nastoje u ljudima izbrisati sjećanje na užase koji su počinjeni – a prvenstveno na one koji su ih počinili – te pod svaku cijenu spriječiti prijenos tih spoznaja mladim generacijama.

Zar nisu događanja u Ljubuškom, povodom in memoriam filma posvećenom plemenitom čovjeku koji s pravom nosi atribut – Čovjek – svjedočanstvo da zlo nikada ne odustaje? Tu se zaboravljaju svi ljudski obziri i tovare ti krivice i „krivice“ tvojih djedova i pradjedova – treba li, sve tamo do Džingis kana – samo da bi skrenuli pažnju sa zločina vođenih vlastitom glavom, počinjenih vlastitim rukama, te osigurali čvrstu sigurnost ćara iz toga proisteklog, kao i vlastitih obrazina. Ali, maske kad-tad padaju. Nema u vremenu utočišta za skrivanje. Nije li nedavno identificiran jedan od najtraženijih preostalih nacističkih zločinaca, u dobi od 97 godina, uvjeren da će spokojno skončati neobilježen prokletstvom svojih nedjela? Nisu li ipak i kojekakve Tute, Merčepi, Glavaši, Karadžići, Norci i Mladići, za vijeke vjekova označeni biljegom zločinaca? Kao što trava neočekivano nikne gdje je ne bismo očekivali – iz asfaltom prekrivenih putova, metalnih oluka građevina, betonskih temelja spomenika ili radioaktivnošću zagađene jalovine tla, demonstrirajući biološku nadmoć „vis vitalisa“ nad ljudskim pokušajima da se priguši, tako i istina pokazuje svoju moralnu nadmoć nad silama zla uvjerenima kako su je zauvijek zgazile. Nikne, raste, jača i viče iz grobova žrtava, pamćenja njihovih potomaka ili čudom preživjelih svjedoka zločina. Ne da se prefarbati, ni relativizirati niti prebacitit na žrtve, već svijetli vlastitim sjajem u kojem se pred svima razgolićuju karakteri. I zločini i zločinci, i žrtve i šutljivi licemjeri, kao i ljudi koji ni po cijenu života nisu bili spriječeni da progovore i djeluju protiv zla. Etika naime – kao evolutivna nadgradnja ljudske biologije – posjeduje podjednaku snagu životne sile, ma i ne bila ukorijenjena kod većine tek humanoidnih stvorova. Zločinac uvijek sanja da se usidri u sadašnjosti ne prezajući ni od čega u toj namjeri, praktično primjenjujući makijavelističku doktrinu o sredstvima opravdanima svojim ciljem. No, sav njegov prezentni trud ispostavlja se tek kao privremena pobjeda, poput privremene sigurnosti živuljke pred svojim grabljivcem. Jer, ponad tih prolaznih terminatora ljudskih dobara, sreće i života, postoji onaj vrhovni, bezvremenski gospodar – terminator svih terminatora – kome napokon moraju položiti račune. Istina! I kao anđeli pred svoga boga („Istina je bog“, Gandhi), humani ljudi privode svoju zločinačku biološku braću pod njezine reflektore bez ikakve druge nagrade doli spoznaje da su pokušali – i prečesto bez uspjeha – izvršiti svoju ljudsku dužnost. Pomoći bližnjemu svome kad se bespomoćno koprca pod kandžama grabežljivaca ljudskog obličja. Time, zahvalnošću spašenih i ponosom svojih najmilijih, nagrađeno je njihovo – poput „Neđe od Ljubuškog“ i istočinitelja raspršenih širom planete – plemenito djelo, za koje nagradu nisu niti iskali. A to je vrijedno zabilježiti na spomen budućim generacijama, ma koliko one budu ponavljale „pogreške“ (jeli zločin samo pogreška?) svojih roditelja ili bile prisiljene nositi se s istim gadostima ljudskog uma kao Neđo Galić. Kaže Krleža u razgovoru s Predragom Matvejevićem (još jednim piscem s kojeg se cijedi pljuvačka njegovih sunarodnjaka):

„Što se „literature budućnosti“ tiče, ukoliko je bude pisao čovjek, on će kao čovjek sanjati, a kako će on sanjati tko bi znao reći. No njemu će se u snu sigurno javljati njegova ljudska stvarnost, a ukoliko bude doista ljudska, ona će se još uvijek lomiti između dobra i zla, između laži i istine, između lijepog i ružnog. Bit će to otvorena pitanja, jer su bez odgovora.“ („Razgovori s Krležom“, P.Matvejević)

Zaista, kako mogu u praktički istoj točki prostor-vremena supostojati takve različitosti poput „Neđe od Ljubuškog“ i stvorova merčepovske provenijencije? Čak ni ne shvaćajući i ne znajući odgovora, zadovoljni smo time da oni prvi – na svu sreću ljudskog roda – postoje. To zasigurno mogu potvrditi ljudi koji im, sem duboke zahvalnosti, duguju i svoje živote. Da ih priupitamo, možda bismo mogli čuti:

Kad tijela i umove ljudi opkoli i obuhvati ideja (veliko)državotvorstva animalistički zavladavši njihovim nagonima i strastima, pokušajte ostati samo ljudi. Sasvim dovoljno da svojom osobnošću zauvijek nadvisite „grandioznu“ ideju!