Vedo Ibišević, budizam i nogomet

Povezani članci

• Kost u grlu
• TKO SU PRAVI GUBITNICI OVIH IZBORA?
• Bahato izrugivanje poreznim obveznicima
• NEKOME VAŠA ČASNA BORBA SMETA
• Bh. političari među najbolje plaćenima na Balkanu
• Kardelj: Niko sa strane nema pravo da »usrećuje« druge narode

Život je kad Vedo Ibišević u šezdeset osmoj zabije gol. U tom životu, jednostavno, ne pobjeđuju države i narodi, već nogometaši. Istina, ne pobjeđuju svaki put bolji, ali svaki put pobijede nogometaši. I to je cijela Istina.

Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, sjedili Mujo i Buda u Glavatičevu, na okuci Neretve, i lovili pastrmke. Lijep je jesenski dan, daška vjetra nema, miruju borove krošnje nad rijekom, miruju bijeli oblaci gore iznad Konjica, pa miruju i plovci. Gluha ljepota pritisnula Muju i Budu, zanijemila od ljepote i Neretva, čuje se samo hladni dah nedaleke Rakitnice što se gura kroz uski kanjon: gleda Mujo u štap, šuti i ne misli baš ni na šta. Šuti i Buda, gleda u planine što su se nadvile nad njih dvojicu, gleda čas u Prenj, čas u Čvrsnicu, pa dolje u staru Neretvu, što teče tako ravno da izgleda kao da stoji posred svega svijeta i siječe ga na pola, a svemir da se oko nje polako vrti.

“Život, moj Mujo”, iznenada će Buda nakon gotovo sat vremena. “Život je rijeka.”

Pogledao ga Mujo, pa se okrenuo prema svom štapu. Pastrmke i dalje niotkud, odustali i oni oblaci, pa se razišli dolje prema Jablanici. Šuti Buda, gleda i misli, šuti Mujo, gleda i ne misli baš ni na šta, pa se nakon cijela dva sata okrene prema Budi.

“Život, prijatelju moj, to su žene i jarani”, započne onda Mujo. “Oktobar mjesec, na Boračkom jezeru cijelo društvo, potpali se vatra pod rakijski kotao i zavrti jagnje, pa spoji televizor pod sjenicu. Do poluvremena se već sve pojede i popije, Šaki onda napravi čimbur i donese nove hladne rakije, pa u šezdeset osmoj minuti – pravo na vrijeme, kad je već drama, a još nije za infarkta – taman ti hljebom pokupiš posljednju onu fleku iz tave, a Ibišević zabije gol: eto, to je život.”

Pogledao ga Buda malo i začuđeno, pa se okrenuo prema rijeci. Pastrmka i dalje ne grize, spokojno miruje štap, miruju borovi, miruje nijemo plavo nebo, pa se i rijeka na kraju mirno opružila bijelim žalom na okuci, da predahne prije kanjona. Šuti Mujo, šuti i Buda, gleda oko sebe, čas Čvrsnicu nad sobom, čas Neretvu pod sobom, čas štap pred sobom, čas Muju do sebe. Gledao tako Buda bogami i lijepih sat vremena, pa najzad uzdahnuo.

“Ja mislio da je život rijeka.”

Šta zna Siddhartha Gautama. Još otkako je ono pecajući na Gangesu blagoslovljen Općom Spoznajom Svega, siroti je Buda živio u uvjerenju da je život rijeka, bespočetan i besciljan u svojoj vazda drugačijoj istosti, dvije i pol hiljade godina sjedio je Buda uz rijeku čvrst u svojoj vjeri kao Čvrsnica nad Neretvom, a onda mu Mujo sjebo koncept.

Istina, dalo bi se razgovarati o Mujinoj tezi, otvoren je on za svaku teološku raspravu, ali tamo dolje, pod Prenjom i Čvrsnicom – tamo gdje rijeka nije metafora – ne samo da je život ono kad Vedad Ibišević u šezdeset osmoj zabije protiv Litve za prvi Mundijal Bosne i Hercegovine u svih hiljadu godina otkako je prvi put zapisana, već je to – dakle, život – samo i isključivo kad ga Ibišević zabije.

Ako život, naime, i jest rijeka – kako tvrdi Mujin jaran iz Glavatičeva – u koju čovjek uskače da ga nosi kamo god da ide, odakle bilo prema bilo gdje, Bosna i Hercegovina je u nju uskočila tek u utorak, malo prije pola devet navečer, kad je Džeko loptu zavrnuo u peterac, a Ibišević joj tamo mangupski podmetnuo nogu. Ne znamo kad će i kako taj život završiti, ali znamo kad je i kako počeo.

Na ovom mjestu obično idu sve one patetične rečenice o nogometu koji ujedinjuje državu i lopti koja ne pita koje je vjere noga na petercu, o bosanstvu i hercegovstvu što ga umjesto akademika, fratara, hodža, pisaca i pjesnika definiraju stoperi, halfovi i centarfori, ili o Božjoj, nebeskoj ili kojoj već pravdi, što je Bosni i Hercegovini jednim golom naplatila dvadeset godina nesreće. I svaka lijepo zvuči, pa nema veze što nikakve veze sa životom nema. Sa Bosnom i Hercegovinom da, ali sa životom baš i ne.

Ne kažem ja, igrali su Ibišević, Džeko i družina za Bosnu i Hercegovinu: malo kad se dogodilo da su igrači tako iskreni kad tvrde da igraju za napaćenu domovinu, vidi se njima u očima istinska sreća od nečije sreće, cijeli su oni u tome, predani i odani, nije to sporno. Igraju, međutim, i drugi za svoje domovine. Igraju za svoje domovine i Bjelorusi i Poljaci, igrali su za svoje domovine, recimo, i Hrvati i Srbi.

Da bi se, međutim, plasirali na svjetsko prvenstvo u bilo čemu, nije dovoljno biti Hrvat, Srbin ili Bosanac i Hercegovac. Nijemac ili Brazilac možda, ali ni to ponekad nije dovoljno. Dobro, ili domaćin, on se plasira bez kvalifikacija: tako se, najzad, Bosna i Hercegovina posljednji put i plasirala na neko svjetsko prvenstvo, prije ravno stotinu godina, kao domaćin Prvog svjetskog rata.

Da bi otišli na Mundijal, treba naime mnogo više. Treba dobiti sedam od devet utakmica, zabiti na svakoj u prosjeku više od tri gola, ukupno dvadeset devet komada, a primiti samo šest, i još uvijek nije dovoljno: valja onda i u posljednjoj čekati do šezdeset osme minute, pa dati još jedan. Treba, ukratko, znati igrati nogomet.

Nije to, znam, neka filozofija, ne treba čovjek poput Bude kontemplirati dvije i pol hiljade godina da zaključi kako valja dati gol više od protivnika, ali za ove prostore ta je stvar posve revolucionarna, sama Opća Spoznaja Svega. Nije se Bosna i Hercegovina na Svjetsko prvenstvo plasirala iz svoga bosanstva i hercegovstva: džabe bi joj bili i “Fanaticosi” i bengalke i deset hiljada navijača, i himna i zastave, i zmajevi i dijamanti, sve bi bilo džabe da Džeko, Ibišević i društvo u onome čime se bave nisu dobri, ili barem najbolji u svojoj kvalifikacijskoj grupi. Ništa više, ništa manje, ništa drugo, ništa treće.

Za Bosnu i Hercegovinu, koja tamo dolje, pod Prenjom i Čvrsnicom, zapravo i ne postoji, kojoj je Budin Ganges stvaran, a Mujin život metafora, i koja cijela funkcionira u iracionalnoj sferi, na razini kontemplacije uz ribički štap, promišljena “kao rijeka” – “kao leopardova koža”, “kao ćilim”, “kao klin” ili “kao soliter”, ali vazda i samo “kao”, definirana krvlju i tlom, bogumilima, polumjesecom, fratrima ili Andrićem, pokoljenjima, suživotom, prokletstvom, Žrtvom, Nacijom i drugim parabudističkim mantrama uz rijeku, uz život dakle koji teče mimo nje, daleko odnekud pa nekuda daleko, “negdje drugdje” – spoznaja da na svjetsko prvenstvo u bilo čemu idu oni što su u tom “bilo čemu” dobri, a ne oni što su u bilo čemu tek Bosanci i Hercegovci, istinsko je otkrovenje.

Trebalo se to valjda dogoditi posljednjeg dana popisa stanovništva, u kojemu je bilo važno samo tko je Bošnjak, tko Srbin, tko Hrvat, a tko Bosanac, a nikad i nigdje tko je pjesnik, tko vodoinstalater, a tko nogometaš.

Zato je Mujo ovaj put u pravu. Život, jebiga, nije rijeka. Život je kad Vedo Ibišević u šezdeset osmoj zabije gol. U tom životu, jednostavno, ne pobjeđuju države i narodi, već nogometaši. Istina, ne pobjeđuju svaki put bolji, ali svaki put pobijede nogometaši. I to je cijela Istina.

Sapienti sat, točnije, sat i osam minuta. A nekome ni dvije i pol hiljade godina.