Vanjska politika ‘ex cathedra’ predsjednika Obame: Početak kraja globalnog liderstva SAD ili nova američka real politika ? – II dio

Autor/ica 👤tačno.net 15.10.2014. u 10:38

Povezani članci

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

‘…Izvjesno je, da će SAD sa ostatatkom svijeta još dugo plaćati preskupe dividende kaubojske vanjske politike predsjednika George W. Busha koja je proizvela trajnu podozrivost saveznika SAD bez istorijskog presedana, osim što je globalno posijala dodatno, genetski modifikovano sjeme zla na (programiranu) viziju rata svijetova po Huntingtonu…’(Izvod iz prvog dijela teksta pod istim naslovom)

Irački sindrom, građanski rat u Siriji i kriza u Ukrajini

U dogledno vrijeme, niko iz okruženja Baracka Husseina Obame više se neće usuditi da predsjedniku SAD sugeriše da ikad povuče “crvenu liniju u bilo čemu” – nakon što je njegova prijetnja upućena alhemicaru Bashar El Assadu 21. augusta 2013. godine do danas ostala samo verbalna – tvrde upućeni u Washingtonu. Naravno, riječ je o naslijeđenoj lošoj karmi njegovog prethodnika u Bijeloj kući. Naime, pokretanjem drugog rata u Zalivu sa prejasno isfabrikovanim pretekstom o “oružju za masovno uništenje u rukama pomahnitalog Saddama Hussaina”, tandem G. W. Bush & Tony Blair je na međunarodnom planu unaprijed ozbiljno diskreditovao sličan anglo-saksonski casus beli u istom regionu – po istoj ili sličnoj definiciji.

Ovde vrijedi učiniti malu digresiju, koja upotpunjuje realnu sliku svijeta u kojem živimo. Da ironija bude veća od apsurda, Tony Blair (nakon što je dobio međunarodni XXXL crveni karton zbog kolaboracije u montiranoj agresiji i totalnom razvaljivanju drevnog Iraka) u međuvremenu je nagrađen ulogom mirotvorca – t.j. ‘Posebnog predstavnika’ tzv. Madridskog kvartetau vječitom izraelsko-palestinskom konfliktu(!). Ovih dana, u njegovom poznatom karikaturalnom maniru nevinog i usplahirenog vjernika i osnivača Fondacije koja nosi njegovo ime (‘Tony Blair Faith Fondation’) pun samarićanskog entuziazma pokreće akciju obnove temeljito preorane Gaze tokom nedavne, vojne akcije Izraela. Za utjehu i za dušu onih koji nisu impresionirani likom i dijelom tog bivšeg britanskog premijera, preporučuje se video zapis njegove debate sa (nedavno preminulim) briljantnim britansko-američkim novinarem, piscem i nenadmašnim kraljem polemika Christopher Hitchens-om na temu istorijske uloge religije u svijetu. U toj izuzetno zanimljivoj tv debati, dobri Tony Blair je, malo je reći, elegantno i neopozivo ‘ubijen u pojam’.

Ali, vratimo se osnovnoj temi. Definitivno, duh Saddama Husseina u Bijeloj kuci i ostatku svijeta učinio je da predsjednik Obama odustane od kažnjavanja despota iz Damaska – u zamjenu za pristojan face saving (spasavanje obraza) u vidu pedantne express isporuke ‘kompletnog’ Basharovog arsenala hemijskog oružja. Zato, slavu za ovaj zaokret u discipliniranju sirijskog despota ne treba pretjerano pripisivati ruskom predsjedniku Putinu. koji jeste imao učinkovitu posredničku, ali ne i odlučujuću ulogu u toj priči, po definiciji tradicionalnih rusko-sirijskih odnosa. Istina, uskoro potom Putin je maestralno odigrao ukrajinski gambit i maksimalno iskoristio klasične slabosti papirnate ‘zajedničke vanjske politike i sigurnosti EU’. Uvjeren u isključivo verbalnu (ne)odlučnost Zapada, predsjednik Putin je pokaznom taekwondo tehnikom ostvario značajne, maršalske poene na domaćem i međunarodnom geostrateškom planu: fait accompli sa povratom Krima na geo-političku mapu Rusije i, u realnoj perspektivi, federalizaciju Ukrajine, t.j. bitnu promjenu statusa ‘ruskih oblasti’ u istočnom dijelu te zemlje – za sada …

Nova dinamika u odnosima velike četvorke: SAD & EU vs. Rusija & Kina

Unatoč oštrim crescendo sankcijama (koje imaju itekako bolan povratni efekat ne samo na glavne evropske partnere Rusije), te poplavi propagandnih optužbi sa Zapada da je opsjednut pustim carskim aspiracijama, Putinova strateška procjena se do danas pokazala manje-više ispravnom. Istovremeno, dok zvanični Bruxelles pooštrava sankcije prema Rusiji, ova se okreće svestranoj, posebno konkretnijoj ekonomskoj saradnji sa Kinom i sklapa gigantske bilateralne ugovore sa velikim susjedom – od kojih je najnoviji o dugoročnoj isporuci ruskog plina vrijedan 400 milijardi američkih dolara (!). U svakom slučaju, Rusija sa svojim neuporedivim energetskim, ali i drugim potencijalima, idealan je partner Kine i vice versa, tako da saradnja dvije zemlje u poslijednje vrijeme raste nezapamćenim uzlaznim trendom.

U međuvremenu, nova prozapadna garnitura u Kijevu, EU i SAD šalju jasne signale da žele ograničiti nastalu štetu u odnosima i okončati novi hladni (i ukrajinski vrući) rat na kontinentu prije nego totalno izmakne kontroli. Na ovogodišnjoj komemoraciji 70. godišnjice Dana-D, iskrcavanja u Normandiji 6. juna 1944. godine, u velikom trouglu (SAD-EU-Rusija) dogovoreno je da Njemačka, Francuska, Rusija i Ukrajina (opet ‘kvartet’ !) rade zajednički na rješenju ukrajinske krize. U tom svijetlu, očekuje se da će Četvorka – Angela Merkel, François Hollande, Victor Poroshenko i Vladimir Putin na marginama predstojećeg azijsko-evropskog samita (skr. ASEM) u Milanu 16./17. oktobra o.g. imati ozbiljnu razmjenu mišljenja u traženju win-win rješenja ukrajinske krize.

Globalna alijansa protiv ISIL-a

Istovremeno, SAD kao svjetska, time i evropska supersila ostaju tu negdje (‘iza ugla’), ali sa strateškim fokusom na zaustavljanju ISIL-a i užasa koji taj američko-britanski Frankestajn radi na teritoriji, po svemu sudeći bivšeg Iraka i uskoro, vrlo vjerovatno bivše Sirije – sa neslućenim poslijedicama po stabilnost šireg regiona. U ovaj galamatijas na Srednjem i Bliskom istoku bez istorijskog presedana, svi akteri ulaze sa ‘novim špilom karata’. To se odnosi na SAD i tradicionalne američke saveznike – u prvom redu Tursku, Saudi Arabiju, Egipat i Izrael, kao i na notorne rivale i oponente američkoj dominaciji u regionu – Rusiju, Iran, Siriju… Kompletna situacija je uzavreli proces koji je zatekao i notorne insajdere. Zato, ozbiljni geoanalitičari ne isključuju nove, doskora nezamislive alijanse (poput one koju sugeriše guru real-politike Henry Kissinger – namjensko ‘savezništvo’ SAD, Irana, Turske i Saudi Arabije) u potrazi za izgubljenom, inače tradicionalno osjetljivom geostrateškom ravnotežom u regionu gdje predugo caruje vjekovno rivalstvo između sunnita i shiita.

Svi, manje-više dijele ocjenu da je najveća greška predsjednika Obame preuranjeno povlačenje američkih trupa iz Iraka, čime je stvoren vakum moći i manevarski prostor Malakievoj shiitskoj vladi u Bagdadu da, ohrabrena ‘prirodnim savezništvom’ sa Iranom, krene da se sveti i obračunava sa sunnitima koji su stoljećima dominirali u toj zemlji i širem regionu. Odgovor sunnita je bio u njihovoj daljoj radikalizaciji započetoj nekad pod zastavaom Al Qaida-e i sličnih manje ili više radikalnijih pokreta, odskora postrojenim i do zuba naoružanim falangama fanatika pod zlogukom, crnom zastavom ISILA.

Naravno, predsjednik Obama nastoji da valorizira i proširi ‘globalnu alijansu’ kontra sunitskog ISIL-a koja pored niza zapadnih, uključuje rastući broj arapskih zemlja. Pri tome, nadalje odolijeva rastućim upozorenjima da strategija zračnih udara na utvrde, tenkove i trupe ISIL-a ne može zaustaviti napredovanje ove bulumente, bez američkih i savezničkih ‘čizama na terenu’.

Trenutno, najozbiljniji otpor napredovanju ISIL-a pruzaju irački i sirijski Kurdi koji su spremni da po svaku cijenu iskoristite istorijski momentum za stvaranje kurdskog Piemonta – za početak na geoekonomski najvrijednijem, sjevernom dijelu Iraka. U istom kontekstu, posebno je delikatna pozicija Turske, prononsiranog zaštitnika sunnita. Unatoč eksploziji žestokih i krvavih protesta domaćih Kurda, Turska nadalje odbija da se aktivno uključi u alijansu protiv ISIL-a nakon što je postrojila tenkove na granici nedaleko od grada Kobanea, na sirijsko-turskoj granici. Zvanična Ankara je upravo demantovala vijesti koje se poslijednjih dana šire u medijima kako (ni)je ponudila aerodrome na svojoj teritoriji za potrebe globalne alijanse protiv ISIL-a, što može imati ozbiljne reperkusije na prestiž Turske kao jedne od ključnih članica NATO.

Nažalost, za sada nema ozbiljnijih naznaka da će turske ili američke kopnene snage pojaćati tekuću vojnu operaciju (isključivo zračnim udarima) kontra ISIL-a. Na takvu ocjenu upućuje realan razvoj izuzetno preokupirajuće situacije u Kobaneu, tom sirijskom gradu sa većinskim kurdskim stanovništvom koji je već danima pred padom u ruke ISIL-a (mnogi mu proriću ‘sudbinu Srebrenice’ !). Međunarodni geoanalitičari i eksperti procjenjuju da se mogući američki zaokret i angažovanje trupa na terenu u ratu protiv ISIL-a može očekivati tek ukoliko ISIL zaprijeti gradovima sa neuporedivo brojnijom kurdskom populacijom – Afrinu na zapadu i Quamishliu na istoku Sirije koji graniči sa iračkim Kurdistanom…

U susret predsjedničkim izborima 2016

Prije ili kasnije ‘pravi’ novi rat pod vodjstvom SAD u Zalivu će otpočeti kada to izričito bude zahtijevala američka i svjetska javnost – jos uvijek zatečena i konsternirana izravnim video prenosima ISIL-ovih monstruoznih egzekucija zapadnih i prozapadnih zarobljenika. Sudeći po do sada učinjenom na polovici njegovog drugog mandata u Bijeloj kući, aktuelni američki predsjednik i – laureat Nobelove nagrade za mir – neće ga pokrenuti, ukoliko bude imao učinkovitu alternativu … U međuvremenu, bliski saradnici predsjednika Obame – Susan Rice, savjetnica za nacionalnu sigurnost i Samantha Power, američka ambasadorica u UN, pod snažnim uticajem senatora intervencionista, čine pritisak na njega da učini ‘nešto’ na temelju svetih humanitarnih principa, tj. ‘obaveze zaštite stanovništva članica UN’, ovoga puta u Siriji i u Iraku.

Sa svoje strane, njegovi doskora bliski saradnici Hillary Clinton, bivša šefica američke diplomatije, Leon Panetta, bivši šef Pentagona, David Petraus, bivši šef CIA, u medijima i/ili autobiografskim knjigama otkrivaju američkoj javnosti ‘duboke rezerve predsjednika Obame u pogledu pokretanja novog rata u Zalivu – koje dolaze iz njegovog iskrenog uvjerenja da nema namjeru ponavljati greške svog prethodnika’. Kako vrijeme odmiče, senatorica Clinton, najvjerovatnija favoritkinja Demokrata za predstojeće predsjedničke izbore u SAD (2016), ide i korak dalje u isticanju njenih, sve oštrijih rezervi prema predsjednikovoj soft power viziji odgovornosti i uloge “najjaće sile u istoriji čovječanstva”.

Ovom prilkom, suvišno je elaborirati poznate kritike dežurnih jastrebova u Washingtonu – uvaženog senatora John McCain-a i ostalih. Umjesto toga, simpatizerima Republikanaca će sigurno goditi citat iz nove, izuzetno zanimljive knjige Henry Kissingera (91) « Novi svjetski poredak », koja je danas apsolutni svjetski hit : “Pravedni idealisti nemaju monopol na moralne vrijednosti – dok notorni realisti moraju priznati da su ideali također dio realnog poimanja svijeta”.

/. . .

Na kraju, potpisnik ovog teksta, dijeli slijedeću ocjenu uvaženih, neopterećenih i dragih američko-bosanskih prijatelja: vanjska politika SAD oscilira poput klatna između ekspanzionističkog koncepta neokonzervativaca tzv. NEOCON-a na jednom – i koncepta liberalnog izolacionizma, bliskog tzv. Woodrow Wilson doktrini, na drugom kraju. Predsjednik Obama je ‘uhvaćen u sredini’ tog širokog manevarskog polja. On definitivno nije izolacionist, a jos manje neocon. Barack Hussain Obama je visoko moralan, istinski intelektualac sa izoštrenim osjećajem za razlikovanje pravih od krivih stvari – dobra od zla. Njegov realan problem stanuje u činjenici da nema uvijek dovoljnu podršku od strane (svojih) Demokrata, dok Rebublikanci i kada imaju identične poglede, nastoje da ga sabotiraju na ovaj ili onaj način – just in case (u slobodnom prevodu: ‘zlu ne trebalo’ ;-).