ENG
VAMA DRONJCI, A MENI I OVCI I NOVCI!
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
Načelo krupnih kapitalaca: vama dronjci, a meni i ovci i novci. Da li se, ovim buđenjem sindikata i javnosti, tu napokon nešto počelo mijenjati?
Piše: Goran Sarić
Do prije nekoliko godina za Novu godinu smo u firmi, k’o djeca, dobijali paketiće. Nešto slatkiša, vatrostalna čašica, sir camembert, džepna baterija, vino chateau de migraine … Onda odjednom lijepa putna torba i u njoj paketić, a nakon toga, prije par godina – bingo! Trinaesta plata. Nešto veliko a što smo mi, u “mrskom” socijalizmu, uz stanove, regres, i ostale “crvene” tlačevine, redovno dobijali. Kaska li, za nama bivšim, ovaj novi kapitalizam, kaska…
Elem, uz dvokratno povećanje plate od po 1%, što znači nekih pedesetak eurića na godinu – puna šaka brade! Što bi u onom vicu rek’o na smrt s pravom žalbe osuđeni Suljo: “Odlično sam proš’o!” Kako, bolan? “Pa, Muju su odmah, na licu mjesta ucmekali!”
Tako je i sa mojom plaćom. Uvijek ima gore. Kad samo pomislim na nezaposlene – ovdje ih ima skoro 700 000 – pa one na socijali, pa izbjeglice… Šuti, poklopi se!
A opet, kad pogledam gore, u kapitalce, odmah mi se stomak digne …
Uzmimo, na primjer, topmana ING-banke. Godišnja plata: 1,63 miliona eura. Ili, još bolje, upravu 2008. godine nacionalizacijom od bankrota spašene ABN Amro banke. Njih šestorica su nedavno trebali dobiti povećanje godišnje plate od “tričavih” sto tisuća eura. Time bi im se plaća popela na 700.000 eura. Znači, na svakog nezaposlenog – 1 euro. Što ti je socijalna pravda! Sedmi “poglavica”, bivši ministar finansija Gerrit Zalm, je velikodušno odbio bonus. Valjda (i) stoga što mu je plata već – 750 000! Lako je caru biti velikodušan…
Sada uprava ABN Amro jedva čeka da se denacionalizuje, to jest da ponovo izađe na berzu. To bi, kažu, državi trebalo priskrbiti nekih 15 milijardi eura. Sve je bilo gotovo, samo je ministar finansija još trebao da dobije “zeleno svjetlo” Parlamenta i gospoda bi se, jelte, opet mogla igrati ulaganja. Kupovine i prodaje. Riskiranja – tuđim novcem. Pa, ako dobiješ, slijedi ti bonus, a ako izgubiš – nikom ništa. Uvijek je tu država, da priskoči kad i ako zatreba.
No, suočen s velikim pritiskom ljevice i konačno probuđenih sindikata, ministar je u posljednji čas povukao prijedlog o denacionalizaciji. Neka se još malo strpe, i preispitaju, ti bankari. Doslovno je izjavio da mu je odluka o (samo)povećanju plata upravi ABN Amro banke “kost u grlu”. Ali, jelte, “… da protiv nje pravno i politički ništa ne može učiniti.”
Da. A kad su prije izvjesnog vremena podizali starosnu dob za penziju sa 65 na 67 godina sve je prošlo glatko, skoro preko noći. Tu nije bilo nikakvih prepreka. No, ovo su gospoda bankari…
“Horor” kojim nas vladajući plaše je da će bankari, ako ih dostojno ne nagradimo, otići van, u inostranstvo.
Gluho ne bilo.
Zato je valjda plata pomenutom ING-topmanu Hamersu nedavno povećana za cijelih 28 %. Uporedite to s onih mojih pedesetak eurića povišice godišnje, pa će vam, mislim, sve biti jasno.
A i tu banku je Država onomad spasila bankrota, samo što su oni taj dug nedavno otplatili. Pa sad opet imaju odriješene ruke za hedž, i druge fondove.
Samo što to, srećom, ovog puta neće ići tako lako. Uzbunili se, velim, napokon i ovdašnji poslovično mlaki sindikati. Viču kako je krajnje neprilično povećavati ionako astronomske plate bankarskim guzonjama, pogotovo kad se ima u vidu da je zadnjih godina otpušteno na hiljade “običnih” službenika. Valjda – da bi “vrh” sam sebi još više dijelio.
Na koncu je vođstvo nacionalizovane banke povuklo odluku o bonusima. To jest, stavilo je “u zamrzivač”. Do prve povoljne prilike. Jer nemojte misliti da su se opametili, ili da im je proradila savjest. Njihov glasnogovornik je samo prije dva-tri dana svijetla obraza odvalio da, citiram, “…vrh (banke) još uvijek stoji iza povećanja plate vrhu.”
Dakle, oni sami sebi dijele kad i kako hoće, i to u nacionalizovanoj banci. Kadija te tuži, kadija ti sudi.
Ali, može se i više, i to mnoooogo više. Doduše, firma nije ni banka, ni državna, nego (dijelom) kraljevska. Ali je i plata, zato, ne begovska, nego bogovska! Šta, recimo, mislite o godišnjoj plati od 24 000 000 (dvadeset četiri miliona) eura? Toliko, naime, prima čovjek na vrhu naftne kompanije Shell. Dva miliona mjesečno! I ko je ono rekao: preplaćeni Messi, preplaćeni Cristiano Ronaldo? Ma, oni vrijede svake pare, vjerujte!
Ali čekajte, Shell. Nije li to ona firma koja je 2008. godine velikodušno “odriješila kesu” i platila 70 miliona eura za uništenje cijelog jednog ribarskog sela u Nigeriji? Jer, nakon curenja nafte iz njihovih cijevi su svi stanovnici tog sela morali napustiti svoje domove, i odseliti se.
Sedamdeset miliona. Manje od 3 godišnje Upraviteljeve plate za šesnaest i po hiljada sirotih duša ostavljenih bez krova nad glavom.
Načelo krupnih kapitalaca: vama dronjci, a meni i ovci i novci. Da li se, ovim buđenjem sindikata i javnosti, tu napokon nešto počelo mijenjati?
Autor/ica 👤Goran Sarić
