UZROCI

Povezani članci

• Malme i Balkan 
• Holandija se prisjeća najveće sramote u svojoj povjesti
• Kurspahić: Dayton bez tajni
• Snježana Kordić: Jezikoslovci otuđeni od jezika
• Kolinda Grabar Kitarović zabrinuta zbog hrvatskog naroda u BiH
• Branko Mijić novinar godine

Foto: mladina.si

Opredjeljivanje za rat nije predstavljalo problem; naprotiv, bilo je jasno da se separatistički ciljevi sa žudnim pogledom prema kapitalizmu ne mogu ostvariti bez krvi.  I bila je krv.

 Piše: Senja Perunović

Nema tu metafore. ‘Vatra je poslana s vrha’ – moj prošlotjedni zaključak – sažeti je sažetak o bljezgariji zvanoj rat. Devedesetih. Dakle, vatra je vatra-rata, a vrh su vrhovi yu-republika toga vremena.  Još i “biseri” iz  intlektualnih elita, trebalo bi dodati, ali o tome drugom prilikom.

Krivi su do neba: vladajuće garniture

Tvrdnja pristaje i današnjima, političkim tkz. elitama, i to za srodne „sadržaje“. Ono što slijedi, međutim, odnosi se na pitanje o uzrocima rata u Jugoslaviji. Tko je iza kulisa, građani/narod ili vrhuške?

Kraj osamdesetih bio je prolog u jugoslavensku dramu od kada se broj kriminalaca iz političkog vrha umnožavao u svakom slijedećem činu, a činovi su se otvarali dnevno, po ko zna koliko puta.

Ne može se dovoljno predbaciti rukovodstvima Srbije, Hrvatske, Slovenije što su u godinama pred rat davali propusnice nacionalizmu, a onda i sve otvoreno popuštali, pa i surađivali sa „svojim“ šovinistima. Milošević, Tuđman i Izetbegović neke su od figura zla koje je ušlo na velika vrata. Da budemo fer, bilo je i iznimaka u toj areni, možda i više nego što znamo, a znamo na primjer za borca Stipu Šuvara.

Sasvim je moguće da je u prvom činu, kada se vlada Jugoslavije – Savezno izvršno vijeće (SIV) – zalagala da se izbori za jugoslavenski parlament održe u cijeloj zemlji, a ne fragmentarno po republikama – još bilo šansi da se izbjegne rat.  Ali prijedlogu su se suprostavila rukovodstva Slovenije i Srbije, čije je i prevagnulo, i čija je pobjeda skrenula Jugoslaviju na put tragedije.

To je bio momenat kad su moćnici satrli većinu do daske. Većina je bio narod(i).

Istraživanja su kontinuirano pokazivala generalno solidne međunacionalne odnose; također, da narodi Jugoslavije nisu priželjkivali ni rascjep zemlje a, sa sigurnošću se može reći, ni rat.

Tadašnje političke garniture, stoga, nisu mogle biti u nedoumici oko toga kakvo je raspoloženja naroda. Posebno je to jasno iz njihovog inzistiranja – do realizacije – da se uskrati pravo građanima Jugoslavije da glasaju o sudbini svoje zemlje; i da se ta odsutna odluka konstruira u interesu separatističkih klika (alijansa političara i zagovornika promjene sistema povratkom na kapitalizam) po republikama.

Opredjeljivanje za rat nije predstavljalo problem; naprotiv, bilo je jasno da se separatistički ciljevi sa žudnim pogledom prema kapitalizmu ne mogu ostvariti bez krvi.  I bila je krv.

Jasno je da takva opcija nikad ne bi bila izbor građana Jugoslavije, samo da ih se pitalo. Niti je krvava solucija došla zbog rasprostranjene mržnje, kako se često, a tako krivo tumači. Nešto trulo bilo je u vrhovima.

Kučan protiv kuće

Odgovornost za raspad Jugoslavije, pa onda i za rat, često se prebacuje na Slovence, “jer su se prvi (zajedno sa Hrvatima) otcjepili”. Odgovornost Kučana i njegove garniture zaista je ogromna, premda začuđujuće je rijetko tako okvalificirana u analizama uzroka raspada i rata. Pa ipak, svakodnevni riječnik nas zavodi, jer Kučan i njegova oligarhija nisu svi Slovenci. Vrh ni tamo nije bio isto što i građani zemlje, iako je i ovaj republički vrh opsjenarski vješto zaveo “svoj” narod u separatistički rukavac.

U činjenici da se popularnost desničarske nacionalističke koalicije DEMOS, pobjednika na izborima u proljeće 1990. srozavala vrlo, vrlo brzo nakon njihovog dolaska na vlast, kako je to pokazalo istraživanje ljubljanskog Dela već u novembru 1990., moguće je vidjeti postojanje značajnog raskoraka između strogo nacionalistički orijentiranog vodstva i “ostale” Slovenije u tom momentu.

Akcije i odluke slovenskog rukovodstva u prologu i prvom činu jugoslavenske drame kriminalne su i Kučan nosi neoprostivu krivicu. Iako vjerojatno on sam nije nacionalista (kao što to nije bio ni Milošević), s puno je volje plesao u njihovu kolu. Tako su se, pod Kučanovim okriljem, razmahali slovenački nacionalisti svih boja i profesija. Zaboravljajući izvorne putokaze svoga opredjeljenja, on se lagano otkotrljao na suprotnu stranu, objeručke podupirući njihovo poduzetništvo za “nacionalnu stvar”.

Kučanovu zavodljivu tvrdnju da je Slovenija željela sačuvati Jugoslaviju kao konfederaciju prokomentirao je prije par godina David B. Kanin, sa Johns Hopkins University i bivši analitičar CIA-e. Konfederacija je bila samo manipulativna krilatica, istakao je Kanin, ustvrdivši također da je Slovenija  počela ubijati Jugoslaviju puno prije nego što je Milošević postao noćna mora zemlje. Već 1984., kaže Kanin, politički je vrh Slovenije podrivao stabilnost federacije odbijavši, na primjer, da odobri njen budžet.

Previše toga što je odredilo stranputicu i jugoslavensku dramu bilo je u rukama republičkih oligarha, a u interesu te oligarhije bilo je prebaciti krivicu na narod. Što objašnjava zašto su danas uvjerenje o krivici “masa” raširena.

Sličnosti

Upravo sam se vratila s jednog dužeg putovanja (drito u “grad na vodi”) i našla regiju u potiho vatrenom stanju.  Danas kao i tada, kao zle vještice, klike na vlasti miješaju, mute i mućkaju.

Aktivnosti im se kreću negdje između priprema, pozor i sad, iako se užasno opasno sad ipak, uz upotrebu adekvatnih kočnica, pažljivo pacifira. Ali ne bez prijetećih iskrica. Grade se i utvrđuju etnički zidovi suprotstavljanja, postavljaju prepreke suradnji, konstruiraju falš različitosti, podižu “samostalnosti” i uznose odvajanja u obliku “entiteta”,  a nacionalno ne-krvni prijatelji, pa i rođaci, pomalo su, a ponegdje i popuno, pretvoreni u sramotu jer — nisu “naši” po naciji. Zastrašuju se građani. Za svaki slučaj i za dobrobit vladara/bogataša.

A vatra je i tada bila podmetnuta — s vrha.