UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: NEVER AGAIN – NIKADA VIŠE!
Povezani članci
- Tomislav Jakić: Bitno je prekinuti ubijanje i razaranje i dati šansu miru
- Nedžad Bašić: OD NOVIH IDEJA KA NOVOJ BALKANSKOJ STVARNOSTI
- Marinko Čulić: Crkva i vlast zatiru prava radnika, nacionalnih i vjerskih manjina u Hrvatskoj
- Srđan Šušnica: Prevara pansrpskih iluzionista još traje
- Balkan prolaz
- I ŽIVJELI SU TAKO „SRETNO“DO KRAJA ŽIVOTA! Uspavanka za naše (buduće) unuke
Svake godine mog politički svjesnog života, posebno zadnjih desetak godina, postoje dva dana u godini kada me obuzima svojevrsna nelagoda, mješavina osjećaja: ljutnje, bijesa, provale pesimizma, osjećaja licemjerstva ove civilizacije, bespomoćnosti, straha, dubokog straha…
Piše: Ljubo Ruben Weiss
Nelagoda, mučnina, stres do stresa,… počinje već s TV programom koji se prilagođava tim danima sjećanja, i koji u osnovi ima dobru namjeru, ali je Holokaust isforsiran sadržajima, umjesto da se oni rasporede kroz godinu. U tim programima najčešće su strani dokumentarni filmovi, ove godine na HRT o jednom američkom Židovu koji ide tragovima svojih baka i djedova po Evropi, zatim tu je nezaobilazna Schindleova lista, potom je tu prijenos s nekog židovskog groblja u Hrvatskoj… Nekada je to bila tradicionalna manifestacija kod Augustinčićeva Mojsija na Mirogoju, a otkako postoje dvije židovske organizacije u Hrvatskoj, ta manifestacija povodom JOM HAŠOA, Dana sjećanja i junaštva, premješta se sa židovskog groblja na neko drugo židovskog groblje…Ovako neinventivno obilježavani Međunarodni dan Holokausta (27. siječnja) i Jom Hašoa pomalo su dosadili i nama potomcima Židova, tim više što nas vrlo malo itko pita o životu danas. Dojma sam da se sve to održava kurtoazno, reda radi, bez emocija i bez odgovarajućih sadržaja, Evrope i svijeta radi. Manje-više uvijek isti komentatori, kao da dvadeset osoba u Hrvatskoj ima monopol na govorancije i uslikavanje na te teme. Ne, ne pomišljajte da vapim za javnim medijskim prostorima, imam ga onoliko koliko mojoj duši treba, pišem i govorim koliko publika želi čitati i slušati.
VELEPOSLANIK AMRANI I MILANOVIĆ
I obično se na tim manifestacijama dogodi nešto što u meni izazove baš šok. Dogodilo se to i ove godine kada je za Međunarodni dan Holokausta održana govorancija u Saboru RH, i kada zamalo nitko nije zabilježio da tom skupu, u sporednoj dvorani Sabora, nije nazočio izraelski veleposlanik Amrani. Zoran Milanović, premijer, učinio je ono, što je možda veleposlanik Amrani predosjećao – na tematskom skupu u prisjećanju na žrtve Holokausta, na dan proglašen takvim od Ujedinjenih naroda, obrušio se na Kaptol prigovarajući Crkvi u Hrvata razinu crkvenog velikodostojnika koji je skupu nazočio, podučavajući prisutne da sistematskog uništavanja prije genocida u ustaškoj NDH, nije bilo. Tim povodom ambasador Yossi Amrani, kojem je istekao mandat i koji je napustio Hrvatsku, napisao je u HA KOLU, glasilu zagrebačke Židovske općine (izjava od 28. 01. 2014.): “Govori i komentari ljudi od autoriteta toga važnog dana (Međunarodnog dana Holokausta, napomena Lj.R.W.) trebaju podsjetiti na zvjerstva, na okrutnost nacističkog režima i apatiju međunarodne zajednice. Nažalost, opće poimanje mnogih ljudi je da je Holokaust započeo sa sistematskim istrebljenjem židovskog naroda u koncentracijskim logorima i plinskim komorama. Holokaust je povijesna činjenica i neshvatljiv povijesni događaj i ne može biti vezan za datum održavanja konferencije u Wanseeu 20. siječnja 1942……“ Inače, običaj je da se na takvim manifestacijama u drugim evropskim zemljama da riječ i predstavniku Izraela, ili predstavniku domaće židovske zajednice. Veleposlanik Amrani tu riječ, u četiri godine, nije nikada dobio…
Ove godine „seleći skup“ povodom Yom Hashoa održan je na Židovskom groblju u Iloku u nazočnosti predstavnika Židovske vjerske zajednice “Bet Israel”, pripadnika drugih vjerskih zajednica te državnih i drugih dužnosnika. Korektno je navedeno da je predsjednik Židovske vjerske zajednice “Bet Israel” dr. Vladimir Šalamon rekao kako je u Iloku prije Drugog svjetskog rata živjelo oko 600 Židova u dvije vjerske zajednice, a u gradu su postojale i dvije sinagoge te židovska škola, a danas na Židove u Iloku podsjećaju jedino Židovsko groblje i Židovska ulica.
Iločki gradonačelnik Zvonimir Dragun (HSS), podsjetio je kako su Židovi iz Iloka u zarobljeništvo odvedeni u srpnju 1942. godine i to prvo u sabirni logor u Vinkovcima, a odatle u logor u Jasenovcu. A SADA BISER gradonačelnika Iloka:
Nakon rata u Ilok se vratilo dvadeset Židova, ali pošto se nisu mogli uklopiti u sredinu, 1948. godine zauvijek su odselili u Izrael!
I onda Mirando Mrsić u maniri najboljih hrvatskih frazera događaje UNIŠTENJA BESPOMOĆNIH ŽIDOVA, nemilosrdni genocid, povezuje s „nadom kojom su bili vođeni i hrvatski branitelji u borbi za hrvatsku neovisnost i samostalnost 1991. godine“. Naravno, da je Republika Hrvatska izgrađena na antifašizmu i otporu hrvatskih branitelja te su to temelji na kojima treba graditi i budućnost naše zemlje itd, i bla, bla, bla, bla..
ŽIDOVI SE NISU MOGLI UKLOPITI U SREDINU
Prvo, svinjarija je tvrditi da se Židovi nisu mogli uklopiti u sredinu, i da su zato zauvijek morali odseliti u Izrael. Jer, priča o neuklapanju u sredinu je priča koja smrdi na rasističko-fašističko-
Isto tako, taj ministar nije ni riječju spomenuo da nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj se smanjuju dotacije za 10 % što će utjecati na rad etničkih manjina u koje spadaju i Židovi.
Istovremeno, sa Brankom Lustigom u Auschwitz putuju na Marš smrti gradonačelnik Milan Bandić, nasljednik Ivana Wernera, zagrebačkog gradonačenika koji je donio odluku o rušenju sinagoge u Praškoj … Istina, Milan Bandić je pomogao i pomaže oko nekih židovskih stvari (pronalazak prostora za Bet Izarel, pomaganje židovskog filmskog festivala..) ali sve su to sitnice u odnosu na dug Zagreba i Zagrepčana – popuniti adekvatno urbanu ranu Zagreba u Praškoj 7! U tom društvu je i rektor Hrvatskog sveučilišta Aleksa Bjeliš, kojem ističe mandat…
Nije ovo kraj opisa nelagodi za ovaj Jom Hašoa: prije nekoliko dana do mene je stigla informacija da je u razdoblju od 10. do 13. travnja netko poharao staro židovsko groblje u Splitu, inače, zaštićeni spomenik kulture star četiri stoljeća.
Otvorena su tri groba, a razbijeni su i nadgrobni spomenici. Oštećene su metalne ograde, a nešto je metala i ukradeno, no sumnja se da je krađa starijeg datuma. Vandali nisu ostavili nikakve grafite tako da se o motivima još nagađa i ne može se zasad zaključiti je li upad na židovsko groblje povezan sa obljetnicom osnivanja NDH.
vandalizam na starom židovskom groblju u Splitu
Ana Lebl, predsjednica Židovske općine u Splitu, potvrdila je Indexu ovu informaciju, koju je objavio portal The Global Jewish News Source. Pozvana je policija te je napravljen očevid. Smatra da bi izvlačenje nekakvog konteksta bilo preuranjeno i kontraproduktivno. I onda ono stereotipno: Istraga je u tijeku. Piše se: „Za sada još nisu sigurni radi li se o oštećenju tuđe stvari ili zločinu iz mržnje.“ Ma što bio motiv nedati mira mrtvima, da li u potrazi za nekim zlatnim prstenom ili zlatnom iglom za kravatu, da li iz jednostavnog cilja poručiti Židovima da ni mrtvi nisu sigurni na Marjanu, loš je i neciviliziran znak.
VJEČNI AGRESOR IZRAEL I DA LI BI BILO BOLJE DA SAM NASLJEDNIK GROFA ELTZA?
Zatim, pogledamo li što piše Glas Slavonije 19. travnja 2014. kritizirajući izraelske vlasti u postupcima prema Palestincima-kršćanima u Jeruzalemu, a vezano za pristup Svetim mjestima govori da opet neznalice pišu o temi koju ne razumiju – sve mjere koje izraelska policija poduzima su mjere sigurnosti, velikom većinom učinkovite jer usprkos uzavrelom svijetu i opasnosti od terorizma, sveta mjesta pod kontrolom izraelske policije su vrlo sigurna i pritužbi nema. O tome mogu svjedočiti i brojni hodočasnici iz Hrvatske koji su bili u Izraelu.
Spominjati bilo koji tekst koji govori o stanju u Izraelu i oko njega, te komentare čitatelja, nema smisla. Kao što nema smisla 22 godine nakon rušenja dinamitom vikendice obitelji Weiss u Bilogori od „nepoznata počinitelja“ spominjati da i pored pedesetak pisama i molbi, sa svom dokumentacijom, uključujući procjenu ratne štete upućenim raznim institucijama i pojedincima, nisam dobio ni kunu odštete. Zadnje sam pisao gospodinu Mladenu Pejnoviću, dva preporučena pisma, nudeći nagodbu – da se preračuna vrijednost te vikendice i ratna šteta i da mi se iz fonda državne imovine dodijeli adekvatna državna imovina na području grada Virovitice. Ni nakon dva preporučena pisma, dakle, 52-og i 53-ećeg s tim slučajem u vezi, nema odgovora. Neće ga ni biti!
Treba li zaključiti da nam još nedostaje realizacija sustavnog programa edukacije o Holokaustu, da nema do danas odgovarajućeg obeštećenja za imovinu hrvatskh Židova i organizacija, da se ne provode energične istrage vezano za pojave judeofobije, da se ne progone po službenoj dužnosti oni koji se služe govorom mržnje, ksenofobije i netolerancije, da su etničke manjine prve na kojima se štedi…
Možda bi se i ja bolje osjećao da sam nasljednik grofa Eltza!?
Zato, poštedite me raznih obećanja, fraza, revizije povijesti… jer ŠOAH je iza nas, sjećat ćemo ga se, iz generacije u generaciju, još najmanje 5 000 godina“
I: NEVER AGAIN, NIEMALS WIEDER, NIKADA VIŠE!