United States of Savudrija

Povezani članci

• Nikola Samardžić: Celulit u mozgu Ivice Dačića
• Jaja u kukuruzu
• Je li gore ispasti izdajnik ili peder?
• Generalni štrajk u RS: Ni Monika ne pomaže
• IN MEMORIAM: PRINTANI MEDIJI ODLAZE U RAJ
• Priče o dobrim ljudima: JAZO, VELEŽ I MOSTAR

Trudio se Zoran Milanović na Ugljanu ostaviti dojam da mu ništa, pa čak ni pismo slovenskoga premijera Mira Cerara, ne može pokvariti uživanje u ribarskoj fešti. Ali ima biti da ga je ta epistola iz Ljubljane pogodila puno više no što se moglo primijetiti dok je u Kalima naizgled mirno i pribrano izjavljivao: »Mi smo u ovih tjedan dana dali sve od sebe da ne damo ništa loše od sebe, da ne pretjeramo, da ne kažemo krivu riječ, ali, brate, što je previše, previše je…«

Jedan je neimenovani dužnosnik Milanovićeve Vlade našem novinaru Draženu Ciglenečkom otkrio da je Cerarovo pismo u Banskim dvorima izazvalo poprilično ogorčenje, i to ponajviše zbog one zajedljive rečenice: »Istina je da su Slovenija i Hrvatska saveznice i partnerice u EU i NATO savezu, ali uz to moram napomenuti da prisluškivanje i jednostrani izlazak iz dogovora i ratificiranih međunarodnih ugovora ne doprinose tomu savezništvu i partnerstvu.«

U Banskim dvorima su na osnovu te rečenice zaključili kako je Cerar »ovaj put praktično izravno optužio Hrvatsku da su njezine službe prisluškivale slovenskog člana Arbitražnog suda i zastupnicu pred tim sudom«. Dodatno su slovenskom premijeru zamjerili što je to »učinio u pismu koje je dao javnosti, a da za svoju tezu o prisluškivanju nije iznio nikakve dokaze, jer on o tome ništa niti ne zna«.

A Miro Cerar ništa ne zna zato što, po svemu sudeći, nije čitao novi broj Globusa, gdje je Ines Sabalić iznijela pozadinu priče o prisluškivanju i decidirano ustvrdila kako se »svi slažu da su Sjedinjene Države, nezadovoljne perspektivom da će u Luku Piran ulagati Rusija, dale Hrvatskoj zapise razgovora slovenskog arbitra i predstavnice slovenske vlade«. Pa kad već lijepo piše da se »svi slažu«, ostaje nam vjerovati da se s tom tvrdnjom o isporučenim tonskim zapisima slažu i same Sjedinjene Američke Države. Jer one se, po prirodi posla, neće javno hvaliti ulogom svojih obavještajaca u kreiranju afere »Pirangate«, »Piranleaks« ili »Piranwhatever«.

Amerikanci se, isto tako, neće javno zahvaljivati hrvatskim novinama što na naslovnim stranicama pokazuju koliko cijene udio SAD-a u kontaminiranoj arbitraži, pa makar im to plakatiranje fotografije predsjednika Baracka Obame pored naslova »Amerika uz Hrvatsku« izgledalo kao precjenjivanje njihove umiješanosti u čitav slučaj. I makar im ne bilo jasno kako su hrvatski mediji iz dviju rečenica američkog veleposlanstva u Zagrebu pročitali ono što u njima ne piše: da SAD – za razliku od Europske komisije – poručuju kako arbitraža nije jedino rješenje hrvatsko-slovenskoga graničnog spora.

Znaju hrvatski mediji da im Amerikanci neće zamjeriti na slobodnim interpretacijama službenih stavova SAD-a, pa se ne libe na naslovne stranice staviti ni to da je veleposlanik Kenneth Merten decidirano izjavio kako je arbitraža kompromitirana, te da umjesto nje treba tražiti novi model. Iako u intervjuu objavljenom u istim tim novinama stoji da je čovjek zapravo kazao nešto sasvim drugo: da se mora pronaći model po kojemu će se proces arbitraže – za koji je, po njegovu mišljenju, šteta što je ovako kompromitiran – nastaviti i konačno dovesti do rješenja morske granice prihvatljivog i za Hrvatsku i za Sloveniju.

Ali zašto bi Amerika cjepidlačila oko prenapuhanog medijskog tretmana što ga uživa u jednoj maloj zemlji, uvjerenoj da joj je prekoatlantska velesila najmoćniji, ako ne i jedini, saveznik u Europskoj uniji? Zašto bi hrvatskim medijima uskratila zadovoljstvo da se do mile volje igraju frazama američkih diplomata, pridajući im važnost kamenih ploča što ih je Mojsije od Boga dobio na Sinaju?

Vjerujem da je i Amerima ganutljivo kad vide koliko dalekosežnih zaključaka od globalnoga geostrateškog značaja promućurni Hrvati uspijevaju iščitati iz tih fraza poslanih e-mailom iz veleposlanstva u Buzinu, dok istodobno u bjelodanoj činjenici da američki koncesionar »Marathon Oil« eto baš sad odustaje od najavljenih istraživanja i eksploatacije nafte i plina u hrvatskom dijelu jadranskog podmorja, pravdajući to naglo povlačenje neriješenim pomorsko-graničnim pitanjima između Hrvatske i Crne Gore, nisu u stanju prepoznati ama baš nikakav američki stav.

Ako su i Amerikanci čuli izjavu Barbare Dorić, predsjednice uprave Agencije za ugljikovodike, kako je »puno bolje i povoljnije da se ti istražni prostori ponude na drugom javnom nadmetanju jer na drugom natječaju možemo dobiti iste, ako ne i bolje ponude«, e onda bi njihove simpatije prema Hrvatima – tako uvjerenima da se američka kompanija iz tog posla povukla samo zato da bi Hrvatskoj omogućila da dođe do boljih ponuđača – morale postati bezgranične.