Umro je Zoran Erceg. Nije dočekao da mu država plati za zlo koje mu je nanijela

Izdvajamo

• Prije četiri godine umro je Miro Bogdanović, genijalni splitski kuhar. I on je bio u DA-u, i njega su terorizirali kao da je terorist, uskraćivali mu lijekove u pritvoru. Restoran mu je letio u zrak više puta. Sada je otišao i Erceg. Ljudi su to čiji je život u Republici Hrvatskoj započeo rođenjem, a završio nepravdom.

Povezani članci

• Treba li ubiti Darija Kordića?
• Mrtvi konj nacionalističke revolucije
• Raskrižje istorije: Izrael/Palestina
• Poplašen(i) logoraši
• “Čelična Lady” i jubilej Hadžije Hadžibajramović za kraj MAT festa
• Godina koja nas je obilježila

Zoran Erceg – foto FB

ZORAN ERCEG je umro. Bio je dijelom javna osoba i želimo li koliko-toliko precizno rekonstruirati bitne dijelove čovjekove biografije, barem one relevantne za nas koji ga nikad nismo upoznali, a čuli smo za njega kao nekog tko jednostavnim javnim akcijama skandalizira malograđansku nacionalnu javnost, vratit ćemo se 28 godina unatrag.

Izmišljena priča o autonomaštvu

Krajem rujna 1993. godine eksplozija je raznijela sjedište regionalne stranke Dalmatinske akcije u centru Splita. Nasuprot negativnim mitovima paranoičnog režima Franje Tuđmana, DA nikad nije bila separatistička stranka niti je dalmatinski identitet bio eksplozivno identitetsko vezivo koje bi homogeniziralo mase i tjeralo na izdvajanje iz Hrvatske. Maksimalno pojednostavljeno, u odnosu prema centralnoj vlasti, Dalmatinska akcija bila je manje utjecajna verzija IDS-a, a ni on, kako znamo, nije znatno kompaktniju Istru izveo iz Hrvatske. Priče o opasnom autonomaštvu DA konstruirat će se kao opravdanje, kao alibi za akt državnog terora prema nekim njezinim članovima. A među njima bio je i Erceg.

Split je te 1993. godine bio, u svakom pogledu, depresivna palanka. U proljeće, nekih šest mjeseci prije eksplozije u DA-u, vladajući će HDZ slomiti nezavisnost gradskog dnevnog lista i pretvoriti ga u bilten hrvatskih okupacijskih interesa u Bosni i Hercegovini, gdje će na ljeto započeti hrvatsko-bošnjački rat. Nacionalno nepoćudni građani izloženi su različitim oblicima terora: od izbacivanja iz stanova u režiji pripadnika Hrvatske vojske, preko podmetanja eksploziva pod automobile i u poslovne prostore, do mučenja u vojarni u Lori. Srpska pobuna i okupacija dijela države fizički otežavaju izlaske iz Dalmacije, česte su redukcije struje.

Državna operacija rasturanja stranke

Dalmatinska akcija je oponirala. Tražila je nezavisnost medija, protestirala protiv hrvatske uloge u BiH, bunila se zbog lošeg modela privatizacije. Ne treba idealizirati DA, nije im manjkalo pogrešnih procjena i odluka, ali generalno – što bi se reklo, strateški – nisu uradili ništa čega bi se sramili. I rasla im je popularnost, nasuprot HDZ-ovskom bjesnilu.

Trajalo je to do 29. rujna, kad će im eksplozija raznijeti stranačko sjedište. U rijetko viđenom slijedu događaja, policija će pritvoriti stranačko vodstvo pod sumnjom, a kasnije i optužbom za terorizam. Kako to već biva u tisuću godina sanjanoj hrvatskoj državi, sudski će postupak trajati beskrajno, stranačko će vodstvo bivati kriminalizirano i kada nekih šest godina nakon eksplozije bude i pravomoćno oslobođeno od sumnje da je uništilo samo sebe, za stranku će biti prekasno. U međuvremenu, Tuđmanov će režim 1995. godine kupiti dio opozicijskih vijećnika u gradu te umjetnim putem osigurati većinu HDZ-u. Među njima bit će i oni s liste DA. Jedan će kasnije u medijima priznati da su akciju vabljenja u vladajuću partiju vodili Ivo Sanader i Mate Granić. Rasturanje DA bilo je državna operacija.

U pritvoru mu se pogoršalo zdravstveno stanje

Nepravomoćnom presudom zagrebačkog Općinskog građanskog suda iz prosinca prošle godine, Republici Hrvatskoj je presuđeno da Ercegu plati malo više od pola milijuna kuna, zajedno s kamatama, zbog posljedica svega što mu je priuštila nakon što je razneseno stranačko sjedište. Premda se država Hrvatska maksimalno opirala, ponajprije posredstvom zagrebačkog Općinskog državnog odvjetništva, koje je predstavljalo na suđenju, sud je zaključio da se Ercegu nakon što je lišen slobode zbog stresa pogoršalo zdravstveno stanje. Ni kriv ni dužan u pritvoru je bio točno 50 dana – tijekom istražnog postupka, od 5. listopada 1993. do 25. studenoga 1993. godine. Splitski Vojni sud oslobodio ga je 6. studenoga 1996. godine, a presudu je Vrhovni sud potvrdio tek 30. rujna 1999. godine.

Nećemo spominjati Ercegove dijagnoze, ali i bez završenog medicinskog fakulteta lako je zaključiti da je bolest koja ga je, na koncu, pojela povezana s tegobama stečenim tijekom tamnovanja.

Presudu nije dočekao ni nakon 19 godina

U narednim desetljećima ispostavit će se da je pravosudno i vojno maltretiranje u devedesetima tek prva epizoda državnog zlostavljanja ovih ljudi. Erceg je još 2002. godine tužio državu i tražio odštetu. Devetnaest godina kasnije je umro. Pravomoćnu presudu nije dočekao. Njegovi i njihovi progonitelji u međuvremenu su vjerojatno otišli u penzije ili su sada iskusni javni i tajni policajci, tužitelji, suci i vojnici. Da je ova zemlja ikad imala ozbiljnu i poštenu nehadezeovsku vlast, njihova bi se imena znala. Znalo bi se i ime akcije inkriminiranja i teroriziranja članova Dalmatinske akcije.

Erceg je neke presude ipak dočekao. Hrvatsko ga je pravosuđe 2019. godine osudilo na 15 dana zatvora, uvjetno na 12 mjeseci, jer je pred zagrebačkim spomenikom Franji Tuđmanu prostodušno zapazio da je pokojnik bio zločinac. Uz to, dobio je i zabranu prilaska Tuđmanovom spomeniku u Zagrebu, što je vjerojatno najgluplja presuda donesena u posljednjih deset godina u Republici Hrvatskoj.

Prije četiri godine umro je Miro Bogdanović, genijalni splitski kuhar. I on je bio u DA-u, i njega su terorizirali kao da je terorist, uskraćivali mu lijekove u pritvoru. Restoran mu je letio u zrak više puta. Sada je otišao i Erceg.

Ljudi su to čiji je život u Republici Hrvatskoj započeo rođenjem, a završio nepravdom.

Index.hr