Umjesto čitulje

Povezani članci

• VIJEĆNICA JE SIMBOL POBJEDE NAD FAŠIZMOM I KULTUROCIDOM
• Zadnja pošta Balkan
• ODIGRANA PREDSTAVA “FENIČANKE, MATERIJALI“, SUTRA PERFORMANS “HOMO SAPIENS“
• Marinko Čulić: Čačićomanija (2)
• Kako pojesti sendvič u Beogradu?
• Gi Ferhofštat:Apel predsednika Tadića Srbima sa severa Kosova je stigao suviše kasno

ZBOGOM PRIJATELJU…. ZBOGOM DRAGI MOJ TERSU….I VIDIMO SE OPET!

Ponekad pokušam da se sjetim nečega iz djetinjstva. Moje najranije sjećanje je obdanište „Jelena Vitas“ u prolazu između nekadašnje ulice Augusta Cesareca i Radićeve. I jedino čega se sjećam jeste nekakva prasa koju smo jedan dan imali za ručak. I koju sam tada prvi i zadnji put pojeo u životu.

Kada se rodiš u februaru, pred roditelje staviš dilemu: Da li da ga damo u školu ranije…ili kasnije? Imao sam sreću da su moji mene dali ranije. I taj prvi dan škole „Veselin Masleša“ koja je u to vrijeme bila u sadašnjoj gimnaziji „Obala“ je moje najranije sjećanje. Kada kao preplašeni dječak dođeš u razred gdje ne znaš nikoga, a znaš da su skoro svi godinu dana stariji od mene. Hej, kolika je godina bila u to vrijeme? Sjećam se učiteljice Matišić Štefice, mojih roditelja koji su me ostavili u razredu i otišli na posao i mog pogleda prema njima kada su odlazili. Negdje pored vrata stajao je jedan, možda isto tako preplašeni dječak sa velikim naočalima. Ne znam kako i kada smo rekli imena jedan drugom, ali se sjećam da mi je rekao: Ovo je moj drug Zlaja. Iz ulice. A ja sam rekao: Ono je moj drug Senad. Isto iz ulice. Svi smo imali svoju ulicu. On svoju Danijela Ozme, Zlaja svoju Hasana Kikića, ja svoju Brankovu a Senadova je bila nekako najmanja. Veljke Čubrilovića. Zato je on bio najveći od svih nas.

Senad je u trećem razredu otišao u školu Slaviša Vajner Čiča a mi smo tu ostali do kraja trećeg. U četvrtom smo prešli u Šenoinu ulicu a u šestom su se naša škola i Zmaj Jovina integrisale, tako da smo jedan dan išli u Šenoinu, jedan u Zmaj Jovinu. U osam godina školovanja, promijenili smo tri zgrade a sve ista škola.

Nekako se sa prelaskom u Šenoinu i sa našim odrastanjem izdvojila i jedna trojka. Uvijek ista. Tarabar, Avdić, Nikolić. Svaki belaj u razredu, svaki nestašluk, prvo bi učiteljica a poslije naš razrednik Morić Asim, pokušavali naći krivce. Znali su da je bar jedan od nas trojice umiješan. Iako je najčešće bilo sva trojica. Poslije nisu niti pokušavali. Bili smo krivi i kad nismo. A to je bilo zaista rijetko. Adi, Zlaja i ja. Znali smo se i potući, i posvađati / najčešće oko Želje i Sarajeva/ali nikad se nismo razdvajali.

Zajedno smo se radovali prvim kaubojskim čizmama. On je imao bordo boje a ja žute. Niko nas nije prije toga upozorio da ćemo imati i natečene članke na nogama od one kose pete, ali vrijedilo je. Tih godina naš pokojni razrednik Morić Asim je uveo „disciplinsku svesku“, kao vaspitnu mjeru pored Dnevnika. Onaj ko ne bude niti jednom zapisan u toku sedmice u tu svesku, mogao je subotom doći u našu salu za fizičko na rekreaciju. Nas trojica smo za četiri godine kod Asima, bili samo jednom na rekreaciji. I to sva trojica bili nesto bolesni u toku sedmice i došli u školu u petak. Nije bilo vremena da nas zapišu. Iako je uglavnom, srijeda bila naš plafon. A znalo se i dosta puta dogoditi da maznemo tu svesku i na velikom odmoru otrčimo do mosta Drvenija i bacimo je u Miljacku. Da sakrijemo tragove zapisivanja. Sjećam se ujutro da bi bilo prvo pitanje: Šta misliš? Dokle je dobacila? I koliko joj treba da doplovi do Crnog mora?

Jednom je neko ničim izazvan postavio nas trojicu da dežuramo u portirnici. Obično su dežurali disciplinovani đaci ali nekom pukom slučajnošću staviše nas trojicu. Prvi čas i nekako. Kod drugog je Adi rekao: Šta misliš da malo ranije zvonimo? Odužilo se ovo ba? Drugi čas smo skratili za pet minuta. I pomakli sat u portirnici. Treći za 7-8. I tako nastavili.  Nikad neću zaboraviti zapjenjenu direktoricu škole Mitru Popović, kada je došla u portirnicu i vidjela da je na našem satu 12.00 i da je gotova nastava koja je trebala završiti u 13.05. Tada smo dežurali jedini put.

Onda smo po završetku osnovne škole upisali različite srednje.

Adi je taj period živio u ulici Tekija. Blizu mene i blizu moje gimnazije. Znalo se dogoditi da ne odem u školu cijeli dan. I gdje ću? Ne smijem kući, nemam para za kafane čitav dan i šta ću? Ja kod Adija. Zateknem ga u 20 do 8 na vratima. Sa kesom za školu. Otkud ti? Evo pobjeg’o danas, da me ne pitaju, nisam ništa naučio. Pa šta si kont’o? Pa evo da vidim šta ti radiš? A on bi uvijek bacio onu svoju kesu sa stvarima u hodnik i rekao: Upadaj buraz, jebo školu, neću ni ja ići…hajmo mi slušat’ ploče ba!

Zajedno smo išli na prve koncerte u Domu mladih. Parni valjak, Prljavo kazalište, Riblja čorba, Generacija 5, Galija, Teška industrija….ko bi se sjetio na koliko koncerata smo zajedno bili? Mislim da smo bili zapravo, na svakom!

Onda nas je jedno vrijeme život razdvojio. Odrasli. Počeli raditi. Pa se dogodio rat. A onda se desio i facebook. Sjećam se jedne večeri, moja starija kćerka Damjana me pita: Tata znaš li ko je Adi Tarabar? Čuj znam li? Otkud to? Pa evo javio mi se na facebook, sjetio se da se deda zvao Damjan i pita me jesam li tvoja kćerka…kaže imamo iste oči.

Onda sam i ja otvorio profil da nađem staru raju a i  lakše komuniciram sa bratom u Italiji. Mislim da je baš Adi bio prvi prijatelj kojeg sam dodao. Vidio sam da mu na profilu piše: Zvonimir Nikolić brat. I tako je on i „zvanično“ postao moj brat.  Ko zna koliko noći smo proveli u dopisivanju, prepucavanju oko Želje i Barselone. Ko zna koliko smo namjenskih pjesama postavili jedan drugom. Kao sjećanje na Nove godine, koncerte, utakmice…

Pred Uskrs sam ga danima nagovarao da dođe kod nas na ručak. Danima se i otimao. Svaki dan smo potrošili sate i sate, ja na nagovaranje, on na otimanje. Mislim da je presudila jedna rečenica. Napisao mi je da je Uskrs praznik gdje se skuplja obitelj. Odgovorio sam mu da on i jeste moja obitelj. I došao je. Samo me je jednu stvar zamolio: Buraz molim te nemoj da se slikamo, posebno ne pored punog stola hrane. Mene to nervira. Znaš koliko je ljudi gladno vani? I proveli smo ga zajedno. Moja porodica, moja mati i Adi zajedno sa nama. Koliko smo se samo smijali. Vjerujem da se štucalo našem Zlaji Avdiću, našem Ilji Staniševiću, Kenanu Čengiću, Senadu Hadžiću…pa našim fb prijateljima Eni, Fazli, Mirzi, Chali, Terzi…Nismo se slikali.

Juče smo počeli sa dopisivanjem već rano ujutro. Nastavli tamo gdje smo stali noć prije u pola 4. U 14.26 mi je poslao zadnju poruku. Dva sata kasnije sam saznao….

Poznavajući te 45 godina prijatelju, siguran sam da već sada sjediš sa svojom voljenom majkom, sa daidžom Nahasom, sa našim Zoranom Ristićem, da se već sa Bodom prepireš ko je bolji gitarista, da sa Davorom pričaš o Goranu, da sa Mirzom pričaš o Bosni i Realu….i poznavajući te…znam da si otišao prvi da pripremiš teren i dočekaš nas sve, koji ćemo Ti se jednog dana pridružiti na nekom ljepšem mjestu.

Negdje je neko zapisao,  sve se duše ponovo sretnu i da su uvijek tu…jedne te iste. Sigurno postoje duše za koje mi neće biti drago kada se ponovo sretnemo, ali susret sa Tvojom će me od srca obradovati. Jer Ti….Ti si bio jedna posebno čista duša.

Nikad više ulica Danijela Ozme neće biti ista.

Nikad više facebook neće biti isti.

Nikad više ni naše Sarajevo neće biti isto

ZBOGOM PRIJATELJU…. ZBOGOM DRAGI MOJ TERSU….I VIDIMO SE OPET!