Umberto Eco: Pišem za mazohiste

Povezani članci

• Kako pojesti sendvič u Beogradu?
• Lordan Zafranović: Tuđmanova politika mi je uništila život
• Budalućnost
• DA LI JE HRVATSKA KOLONIJA?
• Hulje protiv Aide Ćorović
• Naricanje za NDH

„Dolazim do kraja mojih iskušenja” rekao je Umeberto Eco kada smo se sreli. Na sreću ne doživljavam to lično. Eco – filozof, semiotičar, novelista, bibliofil i jedan od najvećih intelektulaca današnjice bio je na 20-todnevnoj globalnoj turneji na kojoj je promovisao novi roman Praško groblje (The Prague Cemetery). Kaže jedva da je primjećivao u kojem se gradu nalazi.

Eco koji će u januaru napuniti 80, ne izgleda loše za svoje godine. Sjedi doduše  malo nespretno u stolici, ali je živahan, razigran sagovornik, koji žvaće malu cigaru dok govori. Prestao je pušiti prije osam godina, ali još uvijek voli imati jednu cigaretu u ustima nadajući se da će i na taj način dobiti malo nikotina. Glas mu je hrapav dok govorimo na engleskom jeziku. Razgovor se povremeno prekine kada koristim izraze čije značenje ne shvata u potpunosti. Nije razumio šta sam ga želio  pitati kada sam rekao da li  je roman Praško groblje, kao što su neki kritičari ocijenili, “povratak na oblik”: za njega, forma je više sportski nego književni izraz.

Naslovna stranica knjige “Praško groblje”

​​
U svakom slučaju borili smo se. Zaključak u našoj maloj tjeskobnoj sobi bio je da nova knjiga nije povratak na oblik bilo literarni bilo sportski. Radnja je smještena u drugoj polovini kraja 19. vijeka, i prati sudbinu vrhunskog falsifikatora, ubice i uopšte lošeg izdanka čovječanstva Simona Simoninija, koji uspjeva učestvovati u većini velikih događaja u tom razdoblju (Ujedinjenje Italije, Francusko-pruski rat, Pariskoj komuni, i Dreyfus aferi), i vrijedi je pročitati. Bar na engleskom. Možda je još iskričavija na italijanskom jeziku.

Bio to ili ne povratak formi ili obliku, to je definistivno povratak Ecovoj omiljenoj formi – konspiraciji.

Simonini je predstavljen kao pokretač Protokola Sionskih mudraca, autor lažnog teksta koji je objavljen početkom 20. stoljeća, o navodnim detaljima jevrejske zavjere čiji je cilj svjetska dominacija. Nakon objavljivanja u Rusiji u 1903, bio je veoma čitan i vjerovalo se u te navode, uprkos tome što se pokazalo da su plagijat iz izmišljenih izvora. Hitler ga je citirao opsežno, a njegov otrov cirkuliše i danas. Eco je sakupio ono malo komada zajedno o porijeklu teksta, i nudi Simoninija, jednog amoralnog Italijana koji živi u Parizu, kao začetnika najotrovnijeg od svih falsifikata.

Konspiracija generalno, a Protokoli posebno, bile su stalne teme u Ecovim djelima, posebno u njegovoj drugoj noveli Fukovo klatno gdje kroz šalu tri loša književna  urednika zakuvaju veliku zavjeru koja im uzima i živote. Zašto ga Protokoli preokupiraju? “Kao naučnik ja sam zainteresovan za filozofiju jezika, semiotiku,  nazovite to kako god želite, a jedna od glavnih karakteristika ljudskog jezika je mogućnost da laže. Pas ne laže. Kad  pas  laje, to znači da je neko van.” Životinje ne lažu, ljudi to čine. “Od laži do falsifikovanja nema puno, a ja sam napisao tehničke eseje o logici i krivotvorinama i uticaju falsifikata na istoriju. Najpoznatiji i najstrašniji od svih falsifikata su Protokoli.”

Eco kaže da nije konspitrativnost ono što ga privlači, već paranoja koja se proširi od toga. ”Ima mnogo malih konspiracija i mnoge od njih se otkriju”, kaže Eco, “ali paranoja od univerzalne konspiracije je moćnija zato što je dugotrajna. Nikad je ne možeš otkriti zato što ne znaš ko je tamo. To je psihološka napast naše vrste. Karl Popper je napisao lijep esej o tome, u kojem je  započeo s Homerom. Sve što se događalo u Troji  bilo je određeno dan prije na vrhu Olimpa od bogova. To je način da se ne osjećaju odgovornim za nešto. Zato diktature koriste pojam univerzalne zavjere kao oružje. Za prvih 10 godina mog života sam bio obrazovan u školama od strane fašista, koji su koristili univerzalnu zavjeru – da su Englezi, Jevreji i kapitalisti skovali urotu protiv siromašnog italijanskog naroda. Isto je bilo i za  Hitlera. I Berlusconi je proveo sve svoje izborne kampanje govoreći o dvostrukoj  zavjeri sudija i komunista. Nema više komunista okolo, čak i da ih svijećom tražite, ali za Berusconija su postojali “.

Vjerovatno nije želio porediti Hitlera i Berlusconija ali, nikako ne voli donedavnog italijanskog premijera. Eco je uvjek bio prominetna figura političke ljevice, i protivnik je Berlusconija još od njegovog prvog dolaska na vlast sredinom 1990-tih. Drago mu je da je veliki zabavljač konačno pao sa vlasti, ali se plaši da bi mu ponovo nakon izbora 2013. moglo pasti na pamet da se vrati u politiku.

“Berlusconi je genije u komunikaciji “, kaže Eco, “U suprotnom nikad ne bi postao tako bogat. Od  početka je identifikovao svoje mete, ljude srednjih godina koji gledaju TV. Mladi ljudi ne gledaju TV, on su na internetu. Ljudi koji podržavaju Berlusconija su gospođe 50-tih i 60-tih godina i penzioneri, koji u zemlji sa starijom populacijom predstavljaju veoma moćnu izbornu snagu. Tako da i neke od njegovih čuvenih zabluda predstavljaju zablude za vas i mene, ali za 60-togodišnju provincijsku gospođu ili gospodina ne predstavljaju. Njegova paraola je “Plaćajmo manje poreza.“ Kad premijer kaže da imaš pravo da ne plaćaš porez, ljudi su zadovoljni”.

Kako jedna zemlja kulture, intelektualca i umjetnika kao što je Italija može toliko puta izabrati jednog  klovna? “Berlusconi je potpuni antintelektualac“, kaže Eco, “I bez pardona je priznao da nije pročitao knjigu već 20 godina. Postoji strah od intelektualca kao kritične snage, i u tom smislu postojao je sukob između

Berlusconija i svijeta intelektualca. Ali Italija nije zemlja intelektualaca. U metrou u Tokiju svi čitaju, u Italiji ne. Ne procjenjujte Italiju kroz činjenicu da je iznjedrila Rafaela i Mikelanđela.”   

Ecovu novu knjigu poneko je napao zbog toga što se ponavlja antisemitski tekst, ali on kaže da se Protokoli lako mogu naći na internetu i da “slab čitatelj” koji ne razumije njegov cilj može biti zaveden i negdje drugdje. “Vi niste odgovorni za izopačeno čitanje knjige”, kaže on. “Katolički svećenici su branili da mlade djevojke čitaju Madam Bovari, jer je knjiga može navesti na preljubu”.

Da li ga pogađa to što polovina od desetak knjiga koje koje je napisao nakon Imena ruže, koja mu je 80’tih obezbijedila i filmsku slavu, imala mješovit prijem kod čitalaca?

“Čovjek se uvijek šokira koliko različitih mišljenja kritičara ima”, kaže on. “Mislim da o knjizi treba davati sud 10 godina kasnije, nakon čitanja i re-čitanja. Uvijek sam bio definisan kao previše učen i filozofski, previše težak. Onda sam napisao roman koji nije eruditski uopšte, koji je napisan na običnom jeziku, Tajanstveni plamen kraljice Loane, i među mojim romanima to je onaj koji je najmanje prodavan. Dakle, vjerojatno pišem za mazohiste. Valjda samo izdavači i neki novinari vjeruju da ljudi žele jednostavne stvari. Ljudi su umorni od jednostavnih stvari. Žele izazove.”

“Ne samo Petar Pan, već moj  Petar Pan”

Eco ima izuzetnu 30-togodišnju karijeru u akademskom svijetu, radeći osim toga i na mnogim TV programima za kulturu, te kao urednik u Milanu, prije objaviljivanja romana Ime ruže. Zašto osjeća da mora da doda i film u svojoj i onako prepunoj biografiji? Delimično, kako kaže, to je bilo slučajno. Prijatelj mu je tražio da napiše kratak detektivski roman za seriju koju je pripremao.On joj je rekao da ako pristane to mora biti smješteno u srednjem vijeku i mora imati 500 stranica. To je bilo previše sa seriju, ali se u njegovoj glavi razvila ideja (ili kako on više voli reći u stomaku), i izdavački fenomen je rođen. Čak i bez njene intervencije, on je imao namjeru da jednom napiše roman. Fenomen trovanja sveštenika privlačio ga je, i on je već imao popis imena svećnika u svojoj ladici koje je mogao koristiti.

Naslovna stranica knjige “Ime ruže”

​​
“Uvijek sam imao narativni impuls”, kaže on. “Ja sam pisao priče i početke  romana u dobi od 10 ili 12 godina. A onda sam zadovoljavao svoju želju za pričama pisanjem eseja. Sva moja istraživanja imaju strukturu detektivskog romana.”

Jedan od njegovih profesora istakao je da je čak i njegova doktorska disertacija o Tomi Akvinskom imala tu strukturu, a do zaključka je stigao nakon dugog procesa poricanja. “Prepoznao sam da je bio u pravu, i da sam i ja bio u pravu, i da istraživanja treba biti urađeno na taj način. Ja sam zadovoljio moje narativne impulse kada su  moja djeca bila mala, pričajući im priče, a onda kada su odrasli osjetio sam potrebu da pišem fikciju. To mi se dogodilo tako kao što se dešava ljudima kad se zaljube. ‘Zašto ste se zaljubili tog dana, tog mjeseca, u tu osobu? Jeste li poludjeli? Zašto?’ Vi ne znate. To se naprosto događa. “

Ime ruže je Ecu donijelo reputaciju  romanopisca, ali isto tako se pokazalo da je teško na sve odgovarati. “Ponekad kažem da mrzim Ime ruže”, priznaje on, “jer sljedeće knjige možda su bolje. Ali to se događa mnogim  piscima. Gabriel Garsija Markez može napisati 50 knjiga, ali on će uvijek biti zapamaćen po Sto godina samoće. Svaki put kad sam objavio novi roman, prodaja Imena ruže išla je gore. Što je reakcija? “Ah, nova knjiga Eca. Ali ja nikada nisam pročitao Ime ruže “. Koja, usput, košta manje” kaže smijući se, kao što to radi  često. Ecova velika vrlina je da je intelektualac koji sam sebe ne uzima previše ozbiljno. Život je, kao i fikcija, prekrasna igra.

Tvrdilo se da je film Ime truže zvao travestijom, ali to ne izgleda realno. On samo kaže da film ne može učiniti sve što knjiga može. “Takva knjiga je kao club sendvič sa ćuretinom, salamom, paradajzima, sirom i zelenom salatom. A film se naprosto mora opredijeliti samo za sir ili za salatu, a da eliminiše sve ostalo, teološku stranu, političku stranu. To je lijep film. Rekli su mi da je djevojka ušla u knjižaru vidjela knjigu i rekla: “Oh već su napravili knjigu od filma“, kaže on još jače smijući.

Ime ruže je rasprodato i nastavlja da se prodaje neprekidno. To mu je omogućilo novac i slavu, nakon svega. Ali on je izabaro da nastavi da predaje na Univerzitetu u Bolonji i da nastavi sa akademskim radom. Njegova bilbliografija sa nefiktivnim knjigama o jeziku i kulturi  te vjeri je ogromna ali nepoznata. Sakrivena iza Eca pisca, Eca ozbiljnog filozofa i književnog kritičara.

Za njega se često kaže da konstruiše svoje romane iz drugih knjiga. Praško groblje istražuje i novele iz 19. stoljeća koje su korišćene kao plagijati u Protokolima i strukturu kao takavu. Aleksandar Dima je njegov duhovni prethodnik posebno u romanu Josep Balsamo, i intertekstualno ime Ecove fiktivne igre. On  obožava  knjige još od dijetinjstva, odrastajući u Aleksandriji u sjevernoj Italiji uz roditelje  malograđane koji baš nijesu voljeli knjige, ali i baku koja je jako voljela čitati. On je čitao proždrljivo i to još uvijek radi. Njegove dvije biblioteke, u svojim kućama  dijeli sa svojom suprugom Njemicom Renate Ramge u Milanu i u Riminiju, i one  sadrže 50.000 knjiga, uključujući 1.200 rijetkih naslova.

Eco je knjige nazavao “hodnicima uma” i nedavno je bio autor proširenog  ljubavnog pisma štampanom tekstu pod nazivom Ovo nije kraj knjige. Ali, to ga ne čini digitalnim kontrarevolucionarom. I zaista umjesto što je na ovaj put morao nositi tešku torbu punu knjiga, na putovanje je sa sobom  ponio Ipad s 30 naslova. I pored toga stoji iza tvrdnje da to nije kraj knjige. Uređaji za čitanje su u redu za duga putovanja i imaju prednosti za referentne knjige, ali odani čitatelji uvijek žude za fizičkim kontaktom – “ne samo Petar Pan, već moj  Petar Pan”, kako on to kaže.

Činjenica da on može prihvatiti sve, od iluminiranih rukopisa do iPada je tipična za Eca. On je optimističan, eklektičan, vječno mlad, zainteresovan za sve. Pitam ga kako će biti zapamćen – kao romanopisac, kritičar ili…? “Ja to prepuštam vama”, kaže on. “Obično romanopisac ima dugotrajniji život od akademske karijere, osim ako ste Imanuel Kant i Džon  Lok. Slavni mislioci 50 ‘tih godina već su zaboravljeni.”

Da li se pomirio da će ga  pamti po romanu Ime ruže, a ne njegovom doprinosu semiotici? “Na početku”, kaže on, “Imao sam utisak da je moji romani nemaju nikakve veze s mojim akademskim interesovanjima. Tada sam otkrio da su kritičari pronašli  mnoge veze, i urednici biblioteke  The Living Philoshopers odlučili su da  moje romane treba uzeti u obzir kao filozofski doprinos. Tako sam se predao. Prihvaćam ideju da se podudaraju. Očigledno nisam šizofrenik”.

Ime ruže, Estetika Tome Akvinskog, Semiotika i Filozofija jezika su stoga samo dijelovi. Samo je njihova globalna prodaja ta koja ih razlikuje.