Ulica Ive Lole Rafaela viteza Baldasara

Izdvajamo

• Jer Baldasara ne zanima grad u kojemu bi iskazivanje svjetonazorskog i civilizacijskog otklona od nacionalističkog totalitarizma bilo pitanje ljudske časti i građanske svijesti. Naprotiv, sva ta njegova palamuđenja o pomirbi, konsenzusu, kompromisu i premošćivanju ideoloških razlika i služe samo tome da bi se nacionalistički totalitarizam – nježnije nazivan nacionalnim jedinstvom – učvrstio kao jedina vladajuća ideologija.

Povezani članci

• Boris Buden: Gastarbajteri, glasnici budućnosti
• Dogovor Tači – Dačić: Četiri prelaza do kraja godine
• Besima Borić: Moja Srebrenica
• Pravda za sve nas
• Raspad Ljubićeve stranke: Kompletan HDZ 1990 pristupio HSP-u BiH
• Marinko Čulić: Dogovorena mržnja

Foto: split.hr

Kakvo ime dati još nepostojećoj ulici koju je gradona-čelnik Splita namijenio Prvom splitskom partizanskom odredu ako ne bude dovoljno duga da u nju stane kompromisni naziv »Ulica hrvatskih domoljuba zavedenih protuhrvatskom ideologijom te stoga strijeljanih rukom hrvatskih domoljuba i odlukom Pokretnog prijekog suda NDH«?

Ne vjerujte novinama u kojima piše da je živopisni projekt pomirbe mrtvih pod živima i živih nad mrtvima, zacrtan u glavi splitskoga gradonačelnika Ive Baldasara, neslavno propao. Jer taj projekt, nažalost, propao nije i teško da će uskoro propasti.

Ono što mnogi nazivaju propašću, ustvari je uspjeh Baldasarove pomirbe. I to se sasvim lijepo vidjelo na posljednjoj sjednici Gradskoga vijeća, kada se SDP-ov poteštat uspješno pomirio sa zahtjevom Koalicije hrvatskog zajedništva da odustane od prijedloga da se jedna još nepostojeća splitska ulica, u blizini još neizgrađenog shopping-malla na gradskoj periferiji, nazove imenom Prvog splitskog partizanskog odreda. Uspješno se splitski gradonačelnik pomirio s packama zbog nepoštivanja zakonske procedure o imenovanju ulica i trgova koje mu je u ime oporbene koalicije uputio šef splitskog HDZ-a Petar Škorić, a još uspješnije s prigovorima da je taj prijedlog, što ga je uz gradonačelnikov blagoslov formulirala Udruga antifašista i antifašističkih boraca grada Splita, »krivotvorina koja otvara prostor za nepotrebne ideološke podjele«.

Nakon što je zatražio desetominutnu stanku kako bi se dogovorio sa sobom, sa strankom i sa samom stankom, Baldasar je pred gradskim vijećnicima ponovio Škorićeve riječi da je za davanje takvog ideološki djeljivog imena jednoj splitskoj ulici potreban konsenzus, izgovorivši ih kao svoje vlastite: »S obzirom na situaciju u gradu i činjenicu da opet dolazi do ideoloških podjela, najpametnije je da se o ovom prijedlogu razgovara nakon što se postigne konsenzus svih strana, a on je moguć. Tražit ću da sve inicijative za odavanje počasti poginulima stavimo na jedno mjesto te da pronađemo kompromisno rješenje kojim ćemo biti primjer ostalim gradovima u Hrvatskoj.«

Baldasaru, kao što vidimo, nije bio nikakav problem pomiriti se sa Škorićevim zahtjevom za konsenzusom, a da pritom i ne pomisli kako konsenzus s tipom koji tvrdi da »nametanje naziva ulice Prvog splitskog partizanskog odreda predstavlja povijesnu krivotvorinu i silovanje jer i u doba najvećeg komunizma ulica se nazvala Splitskog odreda, bez predznaka partizanskog, jer stradali splitski domoljubi iz Prvog splitskog odreda niti su bili niti su poginuli kao pripadnici partizana« može postići samo onaj tko u tim riječima vodećeg splitskog HDZ-ovca nije sposoban prepoznati ni čistu glupost ni prljavu podvalu ili pak onaj tko je u stanju svjesno pristati i na takvu glupost i na takvu podvalu, pa na tim temeljima graditi pomirbu.

Hoće li Ivo Baldasar do konsenzusa s Petrom Škorićem doći ne znajući što radi ili znajući što ne radi, premda bi morao uraditi, pokazat će nam njegovi sljedeći pomirbeni koraci. Malo će koga iznenaditi ako splitski gradonačelnik pritom – u ime nadilaženja ideoloških podjela – krene uvjeravati općinstvo kako su splitski antifašisti u ljeto 1941. stupili u Prvi splitski partizanski odred baš zato što nisu bili partizani, kao što ga je već pokušavao uvjeriti da su pripadnici HOS-a svoju IX. bojnu nazvali imenom Rafaela viteza Bobana upravo zato što nisu bili sljedbenici ustaškog pokreta nego antifašisti.

Ako Baldasar ostatak svojega mandata namjerava ulupati na usuglašavanje svojih plastično mutnih stavova sa stavovima Petra Škorića i Luke Podruga koji su jasni ko Kristalna noć i koji nisu ništa drugo doli pogrom nad mrtvim partizanima, i ako s takvim političkim partnerima kani pronaći kompromisno rješenje kojim će Split postati »primjer ostalim gradovima u Hrvatskoj«, uzalud ga je upozoravati da mu je dužnost braniti grad od onih koji pljuju po Prvom splitskom partizanskom odredu, a ne s njima tikve saditi i tražiti takav kompromis u kojemu bi se najvećim dosegom smatralo dopuštenje lokalnih ustašoljubaca da se najzabitija gradska uličica nazove po ljudima koji su u danas prebrisanoj povijesti Splita zasluženo slovili kao najsvjetliji primjer otpora porobljivačima. Jednako tako, splitskoga bi gradonačelnika bilo zaludno informirati o najelementarnijim činjenicama kao npr. da u Hrvatskoj postoje gradovi u kojima sramota poput ove splitske naprosto nije moguća, pa im prema tome nije potreban ni njegov model kompromisa s pljuvačima po žrtvama fašističkog terora i borcima protiv okupatora.

Jer Baldasara ne zanima grad u kojemu bi iskazivanje svjetonazorskog i civilizacijskog otklona od nacionalističkog totalitarizma bilo pitanje ljudske časti i građanske svijesti. Naprotiv, sva ta njegova palamuđenja o pomirbi, konsenzusu, kompromisu i premošćivanju ideoloških razlika i služe samo tome da bi se nacionalistički totalitarizam – nježnije nazivan nacionalnim jedinstvom – učvrstio kao jedina vladajuća ideologija.

U njezine će okvire Baldasar tako smjestiti i borce Prvog splitskog partizanskog odreda i ustaše koji su ih prije 73 godine strijeljali u Ruduši kod Sinja, pa će i ta još nepostojeća ulica kraj još neizgrađenog shopping-malla na gradskoj periferiji konsenzusom dobiti svoje pomirbeno ime – Ulica hrvatskih domoljuba zavedenih protuhrvatskom ideologijom te stoga strijeljanih rukom hrvatskih domoljuba i odlukom Pokretnog prijekog suda Nezavisne Države Hrvatske. A ako je taj naziv dulji od jedine uličice koju gradonačelnik smatra dostojnom splitskih partizana, valjda će u nju stati ono drugo, nešto kraće, kompromisno rješenje – Ulica Ive Lole Rafaela viteza Baldasara.

Novi list