Ubojice iz Klaićeve

Izdvajamo

• Nakon dvadeset pet godina takvog sistemskog – i doslovnog - jebanja u mozak, dobili smo antiintelektualno društvo kojemu je činjenica najveći prirodni neprijatelj, znanje i obrazovanje ozbiljan socijalni hendikep, a kritička misao i sumnja vehementno u službi dogme skrenute protiv same sumnjičave znanosti. Dvadeset pet godina kasnije, dobili smo primitivno pleme u kojemu jedna ustravljena majka svoju ozbiljno bolesnu kćer s karcinomom kostiju odbija dati u ruke kasapinima u doktorskim keceljama, što djecu okrutno trpaju u magnetne rezonance i ubijaju kemoterapijom. Ne psujte stoga majku. Barem ne maloj Marti. I njena majka je žrtva.

Povezani članci

• Predrag Lucić: Čudnovate zgode ustaše Hlapića
• OTVORENJE DRUGOG DIJELA IZLOŽBE SOCIJALISTIČKA DISCO KULTURA
• Komunistički manifest danas
• Preminuo predsjednik Sabora Boris Šprem
• Kurspahić: Taoci ‘nulte opcije’
• Poraz izbornog pobjednika?

Martina majka nije nadobudna moliteljica iz frizerske škole koju je lokalni župnik doveo pred bolnicu u Klaićevoj da moli krunicu za spas nerođene djece: što se nje tiče – a trebalo bi se, rekoh, ticati i nas – ona je samo prestravljena majka koja upravo nemoćno gleda kako joj ubijaju dijete. Ona, ukratko, nije glupa zločinka: ona je i sama žrtva.

Stvar je otišla predaleko i došla do točke na kojoj više ne pomažu – ako su ikad uopće pomagale – gnjevne psovke. I sam sam ih često i rado koristio, i iz prve ruke mogu posvjedočiti: beštime i kaštige, gospe, bogovi, pičke materine i ostala retorička pomagala mogu pomoći u velikom broju sociopatoloških poremećaja, ali ne mogu izliječiti rak.

Gnjevnih psovki čulo se tako – i još se čuje – nakon što je u javnost izašla dramatična priča o maloj Marti, nesretnoj djevojčici oboljeloj od opakog osteosarkoma, koju rođena majka očajnički pokušava izvući iz ralja zloglasne takozvane “službene medicine”. Uvjerena da će joj magnetna rezonanca i kemoterapija ubiti dijete, prestravljena je žena mobilizirala Facebook i animirala respektabilan uzorak takozvane društvene elite – od slavnih nogometaša do poluslavnih pjevačica – prikupivši lijep novac za liječenje kćerke u Turskoj. Džabe su je doktori iz bolnice u Klaićevoj uvjeravali da vrijeme istječe i da su kemoterapija i operacija malenoj jedina šansa: na kraju su majci uz pomoć ministarstva, pravobraniteljice i socijalne službe morali privremeno oduzeti roditeljsko skrbništvo, kako bi dijete obavilo neophodnu magnetnu rezonancu i započelo s hitnom terapijom.

A majka je onda, jasno – sve po važećem hrvatskom društvenom protokolu – u pomoć pozvala navijačke skupine, Torcidu i Bad Blue Boyse, osobite pokretne prijeke sudove specijalizirane za najosjetljivije slučajeve dječje skrbi, bio to slučaj onoga nesretnog splitskog dječaka razapetog između oca Talijana i majke Hrvatice, ili zagrebačke djevojčice Marte, razapete između zlog medicinsko-farmakološkog lobija i očajne majke.

Na tom mjestu, naravno, počinje festival hrvatske gnjevne psovke. Nije on nerazumljiv, znam to – kažem – iz prve ruke. Malo li sam i sam bogova i gospi opsovao neukom, povodljivom i ignorantskom puku, koji danas više vjeruje Ivanu Pernaru ili Elvisu Duspari nego Darwinu ili Hawkingu. Ovdje, međutim, nije riječ o ravnoj Zemlji ili evoluciji primata. Ovdje je riječ o životu jednog desetogodišnjeg djeteta. Da psovka tu može pomoći, da beštima može liječiti osteosarkom, vjerujte, ne bih se ja zajebavao pisanjem s ustašama i kapitalistima. Psovka, naime, kod te vrste raka slabo pomaže.

Možete tako do jutra psovati neodgovornu, slaboumnu majku koja je na internetu “pročitala sve živo o kemoterapiji” – autoritativno objašnjavajući kako je “dokazano da se radi o otrovu koji ne ubija rak, nego ga još dodatno širi”, i kako “u ljekarnama postoje vitamini koji koštaju sto eura i pomažu organizmu da sam ubija stanice raka” – pa sada po Fejsu panično viče kako je njena kćer “prije dva mjeseca normalno ušetala u bolnicu, s kosom do struka, a danas leži u krevetu, u pelenama, polomljene noge, bez obrva, trepavica i kose, i sva se trese”. Naravno, božja ženo, da leži u krevetu, u pelenama, naravno da je polomljene noge, bez obrva, trepavica i kose, naravno da se trese, to je rak kostiju, u pičku materinu – vidite kako je lako – a ne prehlada koja se liječi šumećim vitaminima iz jebene apoteke! I da, kemoterapija je otrov, to smo znali i prije, ali nije taj otrov jedna od njenih šansi, već njena jedina šansa.

Možete joj, eto, to do jutra objašnjavati, dodavati po želji bogove i gospe retardirane i neuke, ali to će maloj Marti svejedno pomoći točno koliko i Lana Klingor, Torcida, Bad Blue Boysi i cijeli Facebook odavde do Kirgistana.

Za razumijevanje slučaja i njegovo razlikovanje od bezbrojnih drugih slučajeva srednjovjekovne ignorancije, od molitvenih zajednica pred ginekološkim ordinacijama do imbecila što libelom iz Peveca dokazuju da je Zemlja ravna ploča, ovdje valja istaknuti važnu, ključnu premisu: nitko na čitavom svijetu – uključujući cijeli Facebook, Torcidu i Lanu Klingor, sve doktore i onkologe ovoga svijeta, sve dobitnike Nobelove nagrade za medicinu zajedno, i gospođu dječju pravobraniteljicu i gospodina mene – ne voli malu Martu više od njene majke. I nikome od svih nas sedam i pol milijardi ostalih nije do te djevojčice stalo više nego ženi koja ju je rodila. Važno je osvijestiti tu premisu prije nego se Martinoj majci opsuju i škola i pamet: ne spašava ona svoje dijete od onkologa ubojica zato što je glupa – to je, dakako, moguće, ali nije važno, djeca glupih ljudi su oboljevala i ranije – već zato što je bezgranično voli, i zato što iskreno, najiskrenije vjeruje da je kemoterapija izmišljotina farmaceutske industrije i da će joj citostatici ubiti dijete.

Vi, recimo, također vjerujete da postoje stvari koje ubijaju djecu: ubijaju ih droga, nabrijani automobili ili malokalibarsko vatreno oružje. Pokušajte stoga zamisliti situaciju – znam, glupo je, ali o tome i jest riječ – u kojoj vam zla država oduzima dijete kako bi mu uvalila heroin ili kalašnjikov, i moći ćete otprilike, izdaleka, naslutiti strašnu bespomoć i bezdani užas Martine majke. Koliko ih je, jeste li i vi među njima, kojima u takvoj situaciji bogami ne bi trebali ni Torcida ni Bad Blue Boysi?

Martina majka nije nadobudna moliteljica iz frizerske škole koju je lokalni župnik doveo pred bolnicu u Klaićevoj da moli krunicu za spas nerođene djece: što se nje tiče – a trebalo bi se, rekoh, ticati i nas – ona je samo prestravljena majka koja upravo nemoćno gleda kako joj ubijaju dijete. Ona, ukratko, nije glupa zločinka: ona je i sama žrtva.

Prije koju godinu Sloveniju je potresao slučaj devetomjesečne Lucije, koja je u ljubljansku bolnicu dovedena tek da umre od dehidracije i pothranjenosti: njeni roditelji bili su vegani, i oni – baš kao i Martina mama – uvjereni da najbolje znaju što je dobro za njihovu kćerkicu. Ni oni nisu vjerovali “službenoj medicini”, pa je nikad nisu odveli liječniku: beba nije imala ni svog pedijatra ni zdravstveni karton! Kad su nakon devet mjeseci shvatili da veganski jelovnik za novorođenčad možda i nije najbolja ideja, da mala ne izgleda najbolje i da je možda vrijeme da se obrate “službenoj medicini” – bilo je kasno. Jesu li bili glupi? Formalno, nisu: i otac i majka su visokoobrazovani mladi ljudi sa sveučilišnim diplomama. I oni su, nema u to nikakve sumnje, radili u najboljoj namjeri, i oni su svoje dijete voljeli više nego što ga voli slovenska država, pa ipak je mala Lucija završila na groblju, a njeni roditelji u zatvoru.

Godina-dvije zatvora za neodgovorni par veganskih fanatika može izgledati i malo i mnogo, ovisi s koje strane gledate: njihova je, recimo, najstrašnija kazna doživotni zatvor u vlastitoj krivici. Mala Lucija nikome na svijetu neće nedostajati više nego njima. Najzad, oni u zatvoru ionako nisu zato što su zli ljudi i patološki ubojice koji mogu ponoviti zločin. U međuvremenu su, uostalom, dobili još jedno dijete, koje je – hvala na pitanju – živo i zdravo, pravilno hranjeno i redovno vođeno pedijatru.

Tek kad se tako sagleda problem, može se početi psovati. Tek od tog trenutka nadalje gnjevne psovke imaju smisla, ako već ne i učinka. Samo što njihova adresa više nije jedna neuka žena, očajna majka djeteta s osteosarkomom, već svi oni što su joj svjesno i vrlo namjerno ispraznili glavu, pa je napunili smećem. I oni što su tim ubojicama – o da, ubojicama – to omogućili, stvorivši društvo koje više vjeruje svakom seoskom župniku, Vidovitoj Mari iz noćnog programa RTL-a ili babi iz Temišvara koja osteosarkom liječi preko WhatsAppa, nego doktoru sa specijalizacijom iz onkologije ili samom dobitniku Nobelove nagrade za medicinu. Štoviše, sveučilišna diploma i Nobelova nagrada kao certifikati mračnih sila službene medicine izravno vas diskvalificiraju iz svake ozbiljne diskusije o osteosarkomu.

I danas, i sada, u ležernim obiteljskim magazinima na državnoj televiziji kojekakvi new-age fanatici hladnokrvno dokazuju kako cijepljenje uzrokuje autizam, katolički aktivisti nadmoćno ismijavaju rezignirane ginekologe i liječnike, u udarnim terminima emitiraju se dokumentarci o čudesnim iscjeliteljskim moćima svetog Leopolda Mandića ili Brace sa Srebrnjaka, a glavna zvijezda Trećeg programa je propovjednik teorija zavjere i lovac na ljude-reptile. Na slavnom Zagrebačkom sveučilištu predavanja drže šarlatani koji tvrde da velečasni Sudac može prolaziti kroz zidove, reformatori obrazovanja iz škola umjesto vjeronauka izbacuju biologiju, a sedam od osam novih članova Nacionalnog vijeća za obrazovanje dolazi izravno iz biskupskih sjemeništa, molitvenih zajednica i militantnih katoličkih udruga. Službeni studentski kapelan na Medicinskom fakultetu podučava buduće liječnike kako silovana žena ne može zanijeti, ravnatelj jedne velike bolnice reklamira Bibliju kao najbolju medicinsku knjigu, a klinički centri umjesto novih odjela otvaraju kapelice. Mainstream štampa i portali puni su oglasa za čudotvorne jeftine pripravke protiv raka za koje „službena medicina ne želi da znamo“, kojekakvi dnevno.hr-ovi masnim slovima objavljuju kako je konačno dokazano da kemoterapija pogoduje širenju karcinoma, a društvene mreže postali su onkološki kolegiji na kojima se donose i dijagnoza i terapija, i gdje svatko ima bar jednog rođenog strica koji se od osteosarkoma izliječio sam, vitaminima iz kvartovske apoteke što koštaju samo sto eura.

Nakon dvadeset pet godina takvog sistemskog – i doslovnog – jebanja u mozak, dobili smo antiintelektualno društvo kojemu je činjenica najveći prirodni neprijatelj, znanje i obrazovanje ozbiljan socijalni hendikep, a kritička misao i sumnja vehementno u službi dogme skrenute protiv same sumnjičave znanosti. Dvadeset pet godina kasnije, dobili smo primitivno pleme u kojemu jedna ustravljena majka svoju ozbiljno bolesnu kćer s karcinomom kostiju odbija dati u ruke kasapinima u doktorskim keceljama, što djecu okrutno trpaju u magnetne rezonance i ubijaju kemoterapijom.

Ne psujte stoga majku. Barem ne maloj Marti.

I njena majka je žrtva.

N1