Ubistvo, napisali su

Povezani članci

• Mjesec dana protesta: Bivši vojnici OSBiH ne odustaju
• Esad Bajtal: Biti vlast u ovoj zemlji znači samo obećavati i ništa ne raditi
• Biljana Srbljanović: Nož u srcu
• Teofil Pančić: Hapšenje Gorana Hadžića: Krušedolski rastanak
• Vesna Rajnović: Maks Luburić je bio ustaški koljač, a ne hrvatski domoljub
• Ivica Đikić: Zašto je Dragan Paravinja bio na slobodi?

Na Chapel Hillu stoje tri humke mladih ljudi koji su, ako je vjerovati režimskim medijima, ubijeni zbog krivog parkiranja a ne nikakvog, ne daj Bože, terorizma. Na radost bliskoistočnih tirana koji će sada imati asa u rukavu da pravdaju svoje uloge na svjetskom tržištu krvi i upozoravaju na licemjerje kao zapadnu osobinu. Tako i jedni i drugi brane svoje “vrijednosti” ne na predziđu kršćanstva, niti na predziđu islama, ne na predziđu demokratije niti šerijata već na predziđu bešćutne eksploatacije.

U SAD-u je ubijeno troje studenata. Deah Barakat (23), njegova supruga Yusor Mohammad Abu-Salha (21) i njena mlađa sestra Razan (19) ubijeni su u stanu na Chapel Hillu. Kako prenose mediji, njihova porodica nazvala je ovo ubistvom iz mržnje.

No, koga briga šta misle porodice ubijenih mladića i djevojaka? Koga briga šta misle očevi i majke ubijenih širom svijeta? Njihova krv je samo kusur u kalkulacijama na svjetskoj berzi mržnje.

A tu su berzu brižno i zajednički gradili zapadni imperijalisti i njihova braća po ciljevima – poltronske i tiranske vlade na Bliskom istoku. Kretenizam ide korak dalje, pa su te vlade, u simbiozi s obavještajnim službama pojedinih zapadnih zemalja, proizvodile radikalni islamizam da bi se, deklarativno, borile protiv njega. Papazjanija, dakle, jedna prvorazredna. Svjetske sile, koje su mogle zbrisati Al Qaidu i IDIL s lica zemlje za sedmicu dana, su dopustile da dotična gospoda odrubljuju glave, spaljuju, siluju i kolju. U biti, osim povremenih bombardiranja ove ekstremističke skupine – poglavito IDIL – su ostavljene na miru.

A onda se desio Charlie. Mediji su poludjeli, predstavnici svjetskih sila sklonih ratnim igrama u zemljama Trećeg svijeta su šetali tobože za mir, ljubav i slobodu govora u ime novine koju su do jučer razvlačili po sudovima i pokušavali ugasiti. IDIL ni Al Qaidu niko ozbiljnije nije dirnuo, digao se poneki avion i pomalo gađao. Onako, kao iz hobija. Zapravo povijesni je cinizam da su države koje su najozbiljnije naskočile na IDIL Jordan i ni manje ni više nego – Saudijska Arabija. No, i to tek nakon što su vidjeli da se nabrijani Bagdadi ne šali i da je pokucao i na njihova vrata. Kao u priči o Džem sultanu iz Andrićeve Proklete avlije, jedan umišljeni halifa je zapadu dobar zalog za ostvarivanje bliskoistočnih ciljeva, a Bliskom istoku zalog da može slobodno tvrditi da je za sve kriv sotonski zapad.

Demokratiju zapadne zemlje već odavno ne grade kao ozbiljnu vrijednost što bi ona trebala biti. Prije je to za njih samo retorika kojom se zapišavaju teritorije i osvajaju resursi dok se na domaćem terenu neistomišljenici često stavljaju iza rešetaka. Na isti način na koji je tobožnji šerijat retorika u rukama muslimanskih moćnika. I svi se oni nadmeću po onoj staroj dobroj: naša je laž bolja od vaše. Pri tome teku potoci krvi. Zato je naivno vjerovanje da će na svijetu, sa širenjem pseudo-demokratije kakva je trenutno na snazi u zapadnim zemljama, poteći med i mlijeko. Jer, demokratija je odavno svedena na zaokruživanje kandidata na izborima i civilno društvo koje je produžena ruka vlasti, uz pokoji izuzetak. Demokratija koja ne obraća pažnju na društveni kontekst itekako stvara probleme u sredinama u koje se pokuša instalirati. Primjera radi, Sadam Husein jeste bio nevjerovatan tiranin, ali je isto tako činjenica da je Sadamov Irak u odnosu na ovaj današnji bio raj na zemlji.

Osim što je dekontekstualizirana, demokratija koja jaše globalnim ratovima je i selektivna pa se famozna volja naroda nekada priznaje, a nekada ne.

Da su sve žrtve jednake, samo su neke malo jednakije, poznato je odavno. Razlog tome nije kako tvrde muslimanski mediji, u svojim emotivnim ili čak patetičnim reakcijama, činjenica da neko ne voli muslimane. Stvar je dakako složenija jer je svaka kap prolivene krvi dobar politički ulog. Nisu se Obama, Merkelica i Hollande nešto pretjerano rastužili zbog masakra u Hebdou, niti su se obradovali zbog ubistva troje mladih studenata u SAD. Oni jako dobro znaju da su to za njih samo brojevi na imperijalnim berzama, a brojevi se ne vole nego se njima špekulira. Dakako, tu su i globalni režimski mediji koji su za masakr u Hebdou kolektivizirali krivicu koliko god su mogli, dok je za ubistvo studenata kriv neki dokoni frajer koji je, eto, popizdio zbog parkinga.

No, da se ne lažemo. Ni liderima takozvanog islamskog svijeta nisu puno na srcu stradalnici. Charlie je prema njima dobio što je tražio, ali su tu tvrdnju odmah unovčili rekavši da ubistva treba osuditi da bi odmah potom dodali kako je suština priče da zločesti zapad vrijeđa tuđe svetinje dočim je renesansa svijeta moguća samo u ideološkim uzusima bliskoistočne wannabe čistote i pravde.

Ubijeni studenti s Chapel Hilla nisu dirnuli u emocije muslimanskih vladalaca onako kako su dirnuli u emocije muslimanskih masa koje neprestano dokazuju licemjerje zapadnih medija. Tog licemjerja ima na pasija preskakala, no poenta je u tome da su i ta muslimanska društva koja ukazuju na licemjerje ogrezla u istome. Da li je iko digao glas protiv ubistava djevojčica i žena recimo u Afganistanu? Naravno da nije. Taj zločin je “naš”, a o “našim” se zločinima šuti. Tako je i ovaj put. Turski predsjednik, ljubitelj antisemitskih govora u vrijeme dok vrši razmjenu robe s Izraelom od više milijardi dolara, je odmah poručio da naruži Obamu. “Barače, Barače, a gdje je osuda ovog ubistva”, zavapio je Erdogan koji je poznat i po nedavnom masovnom hapšenju novinara opozicionih medija. Obama je naknadno ubistvo osudio, no sva je zgoda da stvari na globalnim berzama krvi stoje ovako. Svjetski moćnici, i istočni i zapadni, sistemski proizvode zločine da bi ih osuđivali i time skupljali političke poene. Politički ulozi su se, opet, podigli. Na Chapel Hillu stoje tri humke mladih ljudi koji su, ako je vjerovati režimskim medijima, ubijeni zbog krivog parkiranja a ne nikakvog, ne daj Bože, terorizma. Na radost bliskoistočnih tirana koji će sada imati asa u rukavu da pravdaju svoje uloge na svjetskom tržištu krvi i upozoravaju na licemjerje kao zapadnu osobinu. Tako i jedni i drugi brane svoje “vrijednosti” ne na predziđu kršćanstva, niti na predziđu islama, ne na predziđu demokratije niti šerijata već na predziđu bešćutne eksploatacije.

Deah, Yusor i Razan su ubijeni. Licemjerno, niko se nije identificirao s njima pa napisao da je Deah, Yusor ili Razan. Jednako licemjerno kao što su prije više od mjesec dana svi bili Charlie.