U tunelu, usred mraka …
Povezani članci
Rijetko mi se desi da me omladina obraduje. Što sam stariji, postajem sve kritičniji prema njihovim adetima i ponašanju. Gledam ih u vozu i busu, na putu za posao: skoro da ne pričaju, ništa udvaranje, o ašikovanju da i ne govorim. Samo zure u one ekrančiće i nešto “kačkaju”, tipkaju brzinom svjetlosti! Pasivni, brate. Vlada im (studentima) ukida sve jednu povlasticu za drugom, a oni ni habera. Kao da ih se to uopšte ne tiče. Pivo, vikend, i raspust u dalekim zemljama – “sveto trojstvo” većine ovdašnjih mladih ljudi. Barem kako ja to vidim.
Osjetio sam da se mijenjam još prije pet-šest godina, kad su mi počela da smetaju djeca u javnom prevozu. Ej, djeca! Iritaciju od njihovog kreštanja i cmizdrenja nije mogao da ublaži čak ni pogled na njihove, katkad zanosne, mlade mamice.
Starim, uistinu, i sve mi češće na pamet padne ona stara Đoletova “šansoneska” o tersu koji ništa, i nikog, ama baš nikog – ne vole.
Rijetko me, kažem, lijepim iznenade mladi. A kad se to u jednom jedinom danu desi čak dva puta – to je onda pravi presedan!
Zato jučerašnji dan dugo neću zaboraviti.
Šetam tako, na pauzi, studentskim gradom, i “napasam oči” prelijepim stvorenjima. Čista erotika. Da ne citiram Boru Čorbu iz rane faze, kad je još nešto vrijedio, ali sigurno znate na koju njegovu mislim. “Žene, žene”, “Lomne u struku”, “desnicu ruku”, i sve tako, u tom stilu.
Nogu-za-nogom, dođem tako do malog kombija u kome jedan mladić povremeno prodaje stare knjige i cd-ove. Tu se uvijek može naći zanimljivih stvarčica. I zaista, veoma brzo pronađem nešto interesantno: stari prevodi nobelovca Johna Steinbecka! Pošto upravo prevodim putopis Geert Maka kroz Ameriku, u kome pisac ide stopama ovog slavnog pisca od prije pola vijeka, zaintrigirali su me Steinbeckovi život i djelo. Odaberem dva poznata naslova, I pitam: “Koliko?”
“Pet eura”, odgovara mladić, i vidjevši moj začuđen pogled, potvrdno klimne glavom: “da, da, dva i po po komadu.”
Gledam ga: nešto stariji hipik, džins, duga kosa, brada od tri dana i neke čudne, sanjarske oči. Kao da nije sa ovoga svijeta.
“Zaradiš li štogod”, upitam. Dodao bih i bolan nebio, ali me garant ne bi razumio. “Slabo čitaju ova mlada raja”, zlurado će “matorac” iz mene, glavom pokazujući na golišavu omladinu na krcatoj terasi studentskog kafea.
“Griješite, gospodine”, mirno će mladić, kao da me ne uvrijedi. “Osamdeset posto mojih kupaca su mladi ljudi.” I na kraju, kao da dokrajči moju džangrizavost: “Samo ih ne treba tražiti. Treba ih pustiti da se nađu.”
Ostao bih k’o popišan, tako me je majstorski, stručno “tuširao” čovjek mnogo mlađi od mene, da njegova poruka, zapravo, nije toliko lijepa.
Znači, nije sve što gledam onako kako ja vidim, uvijek ima i druga strana medalje.
Odmah mi, sa te dvije knjige džabaluka pod miškom, i one hodajuće, mlade “aždaje” postadoše nekako još ljepše, privlačnije. Eh, da nije ovih mojih sjedina…
Drugo lijepo iznenađenje me je zateklo u “virtualnoj stvarnosti”. Na sajtu za koji pišem ove redove lijepo stoji: ustale mlade, i ne samo mlade, Sarajlije – i ne samo Sarajlije! – protiv političkih dembelana. Nesposobnjakovića. Kretena. Ugursuza. Šovinista. Nacionalista. Niškorista. Zgubidana. Idiota. Leziljebovića…. Mogao bih ovako redati do sudnjega dana, pogrdnih riječi za “parlamentarce” napretek. Ali neću. Neka i drugim, s pravom bijesnima, nešto ostane. Osim toga, nisu oni ni zaslužili da na njih trošim suviše energije. Ako im je ovo doista početak kraja – a bojim se da nije, neće se oni dati tako lako skinuti sa vlasti – “lupaće” narod još dugo po njima, kako su i zaslužili.
Možda je, nakon arapskog, doista napokon došlo i Be-Ha proljeće? Samo, iz dna duše se nadam, ne onakvo, krvavo. Ne krvavo, krvi smo se u prošlom milenijumu naprosipali – za sto života.
Na kraju mi, valjda da me obodri, kao sama od sebe iz sjećanja iskrsne jedna mala epizoda iz studentskih dana.
Jedan profesor, nama omiljeni P. Š. S katedre za modernu Yu-književnost, u pisanijama drugog, rahmetli M. R., otkrio jasne natruhe nacionalizma, i to u vremenu kad je ovaj, tj. nacionalizam, bio – s pravom! S pravom! – smatran velikom pošašću. I o tome objavio seriju članaka.
Pošto je ovaj drugi imao moćne zaštitnike, na sarajevskom Filozofskom se digla velika prašina. Džaba citati i dokazi, našem je profi došao upos’o pitanje. No, na partijskim sastancima – tada uobičajeno mjestu “prebijanja mačke”, to jest, rješavanja teških pitanja – mi apsolventi listom stanemo uz našeg hrabrišu.
I, bogami, vjerovali ili ne – dobijemo “parnicu”. P. Š. Se izvukao samo s “no, no”, partijskim ukorom, što je u to vrijeme bila relativno blaga kazna.
Eto, i onda, u “mračnim vremenima, David je katkad umio pobijediti Golijata. Kad je to tada moglo, zašto ne bi moglo i danas?
Samo, ko nam, onomad, upali svjetlo, mamicu mu jebem, da mu jebem?! Ali to je već druga, mnogo teža i komplikovanija priča.