U-tuk na Vulinov tuk

Povezani članci

• Utemeljena Nova ljevica – stranka koja će konačno promijeniti političku situaciju u zemlji
• Hrvatska, zemlja Vlade Košića
• Marinko Čulić: Generalni štrajf
• Uz protekli “Dan sjećanja na Holokaust“: muslimansko- jevrejski odnosi
• „Nezavisna Država Hrvatskih Branitelja“
• Mađarizacija Hrvatske

„Državnik bilo koje države, od Srbije, preko Hrvatske, BiH do Vatikana i Farskih otoka, ako smatra obavezom štiti interese svoje države na račun istine, nije drugo nego – obična baraba!“  Tome nije zgorega dodati mišljenje, da nije nikakvo čudo kako je svjetska politika toliki kupleraj lopova, lažova, licemjera i nacionalšovinističkih gnjida, kad više vode računa o „kućnom odgoju“ negoli o istini. Svojim djelovanjem demantiraju bilo kakav odgoj, sem onoga usmjerenog na vlastite probitke prikrivene nacionalnima.

Piše: Ladislav Babić

U nedjelju je srbijanski ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna prava Aleksandar Vulin, digao tlak hrvatskim političkim frajlicama, posebno onima koje ne vole čuti istinu, ali i dobrom dijelu umjerenijih hrvatskih političara – među njima i bivšim predsjednicima Mesiću i Josipoviću, te aktualnoj ministrici vanjskih poslova Pusić. Sagledajmo što je rekao ministar Vulin, kako to prenosi većina hrvatskih medija, i kako njegova izjava korespondira sa povijesnom istinom. Potom, da vidimo kako se nešto obrazovaniji ali ne manje licemjerni dio hrvatskih političara – znajući istinu – odaziva na njegovu izjavu, ne mogavši nikako iz kože koju su navukli za paradiranje hrvatskim političkim podnebljem.

        Vjerujemo li Večernjem listu, index.hr, tportal.hr i većini ostalih hrvatskih medija – a u Hrvatskoj se laže uzduž i poprijeko toliko da apriorno više ne možemo vjerovati kako pri brijanju vidimo vlastiti odraz u ogledalu – ministar je na komemoraciji žrtvama ustaškog režima u logoru Jadovno, rekao:

Šta da kažem pobijenoj srpskoj djeci koja nakon 74 godine na ulicama najljepših gradova čuju istu pjesmu i imena onih koji su ih bacali u jamu? Koji je to život koji je vikara ustaške vojske preporučio za sveca?“

Doslovce jednaku izjavu citiraju spomenuti mediji, a potom prestaje objektivnost i počinje djelovati novinarsko „genetsko hrvatstvo“. Naslovi velikim slovima sugeriraju kako je Vulin rekao da je Stepinac bio ustaški vikar, a onda se ovakva formulacija unedogled ponavlja u tekstovima i komentarima. Čekaj, čekaj – već vičete – pa zar to nije isto? Znamo mi tebe, koristiš svaku priliku izraziti svoje protuhrvatsko raspoloženje! Pokušajmo to ovako sagledati: ako je isto, zašto onda mediji ne koriste originalnu Vulinovu formulaciju? Iz jednostavnog razloga – jer nije isto, pa upravo stoga i priučeni novinari tovljeni s nacionalističke trpeze, inzistiraju na svojoj krivotvorini. Nije isto sa stanovišta emocionalne konotacije koju u čitatelja mora (upravo tako, mora – s tom se namjerom i upotrebljava) izazvati krivotvorina. Sintagma „ustaški vikar“ pobuđuje sasvim drukčije emocionalne reakcije čitatelja nego li, biti „vikar ustaške vojske“. U prvom slučaju prevladava dojam kako se tvrdi da je Stepinac bio član ustaškog pokreta, a u drugoj – originalnoj izjavi – neka vrsta vrhovnog vojnog kapelana, nekonotiranog s članstvom „stranke“. Daklem, i čisto smisleno, a ne samo dojmovno, formulacije „ustaški vikar“ i „vikar ustaške vojske“ ne mogu biti ekvivalentne. Većina hrvatskih medija naprosto krivotvori Vulinovu izjavu. Da falsificiraju čekove, vjerojatno bi završili u zatvoru. Krivotvorenje tuđih izjava je masovni, nekažnjivi sport u Hrvatskoj, sem ako u domaćih moćnika nisi izazvao „duševne boli“ (to je izuzetno duševna čeljad), a onda si završio na sudu čak i ako ga od riječi do riječi citiraš. Ipak, potrebama hrvatskih nacionalista odgovara optužba da svi Srbi iznova sve Hrvate – posredstvom suda o blaženiku kojeg se pretendira posvetiti – smatraju ustašama, a sem toga izvrsno dođe javni odmak s bitnoga; komemoracije žrtavama ustaškog režima kojih u Jadovnu i okolnim jamama leži nekoliko desetaka tisuća (prvenstveno Srbi, Židovi, Romi i nepoćudni Hrvati).

        Slijedeća stvar, o kojoj su neki mediji pošteno izvijestili (poput index.hr-a) a političari pokušali zaobići dociranjima o „temeljnom kućnom odgoju“, „moralu“, o načinu ponašanja u gostima i sličnima floskulama koje se uglavno i njih tiču, je – da je Vulin rekao čistu, nepatvorenu istinu. Koju podešene na nacionalistčke frekvencije, hrvatske uši nerado slušaju, ili su sasvim gluhe. Daklem, Alojzije Stepinac je zaista bio vikar ustaške vojske! Dok Pusićka divani kako spomenuta izjava „…nije bilateralno pitanje, već pitanja kućnog odgoja“, valjda odgovorajući na zahtjeve desnice da se maltene iskopaju ratne sjekire, predsjednica poje istu pjesmu. „Temeljni kućni odgoj“ – kaže ona – „nalaže da kad dođete u tuđu kuću poštujete njene ukućane. Isto vrijedi i kad dođete u drugu zemlju,…, s ljudima kao što je Vulin ne može se ući u zajednicu slobodnih, uljuđenih demokratskih država kao što je EU”. Ne kaže doduše kako poštivati domaćina koji poštuje ratne zločince, pa bilo i uobičajeno da se hrvatski političari tako (nemoralno) vladaju u drugim zemljama. No, Kolinda i etika; dovoljno je pogledati spisak uzvanika s njene inauguracije da nam bude jasno. U bubnjeve lupa i Josipović izjavljujući „da bi Ministarstvo spoljnih poslova Hrvatske trebalo da uputi diplomatsku notu Srbiji, a da bi trebalo da reaguju i predsjednica države ili premijer. On je ocijenio da komemoracija žrtvama nije mesto s kojeg se šalju konflikte poruke, posebno ne one koje vrijeđaju domaćina.“. Stjepan Mesić pak kaže da je Jadovno „mjesto na kojem bi se trebali pokloniti žrtvama stradanja i kao takvo nije mjesto za takve poruke. Riječ je o mjestu pijeteta, a ne mjestu vođenja dnevne politike… Treba reagirati, no ne tamo. Ja bih, recimo, reagirao putem medija, na ovakav način kao sada.“. Jednom riječju, hrvatski političari kipe od etike, morala, pijeteta i kućnog odgoja da se sve prelijeva preko ruba, idući niz dlaku „Nadbiskupskom duhovnom stolu“:

„…Izjava o blaženomu Alojziju Stepincu ministra u Vladi Republike Srbije Aleksandra Vulina u Jadovnu, 21. lipnja 2015. godine, za katoličke je vjernike vrijeđanje najdubljih osjećaja, za Hrvate ponižavajuća, a za svakoga istinoljubivog čovjeka gaženje istine…“

Ivan Pavao II u katedrali u Zg, foto: watchmanafrica

Čovjek bi se i složio s dijelom koji se odnosi na katoličke vjernike, ukoliko isti misle da je „Nadbiskupski stol“ ovlašten davati izjave u njihovo ime. Kako Hrvati nisu samo katolici, a među njima ima i onih koji drukčije procjenjuju Stepinčevu ulogu u ratu, ovo je savršena glupost; još i više onaj zadnji dio, za ljude koji svoju istinoljubivost crpe iz istine same i odnosa prema njoj, a ne iz kojekakvih saopćenja i deklaracija. Uostalom, bilo koji crkveni ili državni organi ne mogu davati izjave u ime svih državljana, držeći prirodnim da se oni moraju sa njima složiti. Zakoni su u principu za sve obavezni – uz važnu napomenu o kojoj čovjek niti ne razmišlja, ili mu se ropska duša protivi – ako su etički zasnovani. U protivnom, moralni ljudi ih nisu dužni poštivati, naravno – pristajući snositi posljedice toga (koje mogu biti i po život opasne), jer zna se „sila Boga ne moli“. A podjednako je jasno servisira li sila zahtjeve vlasti (koja donosi zakone) ili humanističke etike.

        Prije no se pozabavimo istinitošću Vulinove izjave, ‘ajmo to učiniti sa njenim zanemarivateljima na – kako su uvjereni – inteligentni način, koji međutim jasno razgolićuje njihovu ljudskost i odnos prema jednoj od temeljnih ljudskih vrlina i vrijednosti – istini. Ako je nešto pitanje „kućnog odgoja“, onda to vrijedi kako za gosta tako i za domaćina. Pa onda domaćin ne objavljuje na sva zvona kako je gost bio neodgojen, jer mu je sasuo istinu u lice (koju „odgojeni“ domaćin nije spreman čuti). U Jadovnom kao i ostalim ustaškim logorima u golemoj su većini stradali Srbi. Ako ova država navodno ne gaji kontinuitet one ustaške, što ističe svojim Ustavom, a često se čuje iz ustiju političara – da bi se u praksi uglavnom nekažnjivo tolerirale ustašoidne i fašistoidne manifestacije – zašto bi se morali vrijeđali kad jedan od etničkih srodnika žrtava na komemoraciji, u ispravnom kontekstu spominje visokog crkvenog dužnosnika zločinačke države? Svi narodi bivše države zajednički su se – izmiješani na svakom njenom pedlju – borili protiv fašista, uključujući političke i vjerske čelnike koji se nikada nisu odrekli svojih kvislonških tvorevina. Neovisno od toga što se danas radi o zasebnim državama, njihovi državljani upravo uslijed zajedničkog povijesnog iskustva predaka, imaju moralno pravo (i dužnost) govoriti o proteklim događajima, procjenjujući onovremene ljude i zbivanja koja su se odrazila i na njihove sudbine. Krajnja je mizerija uzeti u obranu Stepinca koji se ni jednom riječju nije izrazio protiv širenja NDH na teritorije susjednih država (BiH, Srbija) – u ono vrijeme rasparčavajući onu zajedničku – istovremeno braneći ministru susjedne države da se „miješa“ u „naše“ stvari, u „naše“ zlo koje je još više zla nanijelo drugima, pa i njegovom narodu?! Jeli spominjanje povijesnih ličnosti u kontekstu koji je uopće i doveo do potrebe da se komemoriraju žrtve, „dnevna politika“? Josipović je iskoristio svojih pet godina da nam pokaže kakva je niš’koristi bio za državu, a to nam sada dokazuje njegova nasljednica. Žena koja se greškom sudbine, koju se voli nazivati „voljom naroda“, našla na položaju s kojega besjedi kako Srbija ne može ući u „zajednicu slobodnih, uljuđenih demokratskih država kao što je EU“. S obzirom da je RH članica, jasno je kakva joj je samopercepcija države (svako malo potresanu skandalima s netolerancijom, fašističkim znakovljem i pozdravima) čiju najvišu funkciju obnaša! Primjerice, Orbanova Mađarska s odnosom prema svojim Romima i namjerom građenja „zida“ duž granice sa Srbijom, Marine Le Pen-ina Francuska sa trenutno najačom ekstremnom desnicom na kontinentu, spadaju u te „slobodne, uljuđene i demokratske“ države. Sve jasnijim postaje da hrvatska predsjednica ima bolji uvid u svoju garderobu negoli u političko stanje kontinenta – vjerojatno stoga što je pred ogledalom ne ometa nacionalistički virus.

        O Stepincu, kao svojevremenom čelniku „Crkve u Hrvata“, donosi se saborska „Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu“, po kojoj je kardinal bio nepravedno osuđen na montiranom procesu (hrvatska politička elita voli stvari rješavati „deklaracijama“; sjetimo se one o „domovinskom ratu“). Sabor istovremeno ne pokazuje nimalo volje – kao ni organizacija kojoj je Stepinac bio na čelu – za obnovom procesa, kako to rade civilizirani narodi. Zar ne, predsjednice? Potom se, kao fol, prepušta povjesničarima bavljenje tim stvarima, no… Hoće li nam netko od povjesničarskih laika koji su izglasali deklaraciju, ili aktualnih vladara Hrvatske, objasniti na koji to način oni mogu (smiju!) objektivno i javno prikazati podatke koji eventualno proturječe aprironoj, za sva vremena pred hrvatski narod i narode svijeta podastrtoj apsolutnoj presudi:

„…kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Stepinca ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu“.

Suđenje Stepincu- foto: hrvatski-dom.hr

Pa, „komunisti“ su, makar i samo formalno, upriličili ozbiljniju predstavu od ove saborske farse! Pogledajmo što piše u presudi kardinalu Stepincu, vezano samo uz Vulinov opis kardinala kao „vikara ustaške vojske“. Nabrajajući članke po kojima se Stepinac smatra krivim, ondašnji Javni tužioc NR Hrvatske Jakov Blažević među drugima navodi:

„3. Što je početkom godine 1942. imenovan po Vatikanu i primio u službu vojnog vikara Pavelićevih Ustaša i domobrana postavio za svoje zamjenike poznate Ustaške svećenike Stipu Vučetića i Vilima Cecelju, pa je tako postao i službeno najviši vojni svećenik Pavelićeve vojske, kome su bili podređeni svi vojni svećenici, koji su u sastavu Ustaških i domobranskih formacija podstrekavali na vršenje zločina, a i sami vršili zločine nad narodom i vršili propagandu za Ustaštvo. Nadalje, što je nadbiskupski duhovni stol kome je on predsjednikom, odobrio 10.02.1944. pod brojem 904, molitvenik “Hrvatski vojnik” kojega je sastavio Ustaški potpukovnik svećenik Vilim Cecelja, a u kojem vojnicima stavlja kao vjersku dužnost službu okupatoru i odanost Paveliću, te veliča poznate Ustaške zločince, kao Juru Francetića i druge.“

Prisjetimo se, čuveni norveški nobelovac Knut Hamsun, aktivni podupiratelj nacizma i izdajnika Quislinga, stavova kojih se nikada nije odrekao – nesrazmjerno manji štetočinja od Stepinca – osuđen je poslije rata, izvukavši se uslijed nekoliko razloga samo s novčanom kaznom. Zbog svoje slave ovjenčane Nobelovom nagradom, time što su ga advokati branili „trajno umanjenom mentalnom sposobnošću“ i zauzimanjem Molotova (sovjetskog ministra inostranih poslova), čega se Trygve Lie – prvi generalni sekretar UN ovako prisjećao:

„Kad je Vold saopštio Molotovu da Hamsuna u Norveškoj tretiraju kao nacistu i nameravaju da mu sude, Molotov je napravio dugu pauzu, očevidno nezadovoljan. Rekao je da treba Hamsunu sačuvati život. ‘Pisac koji je napisao „Viktoriju“ i „Pana“ je veliki umetnik i njemu ne treba suditi kao običnom nacisti. Velikom umetniku treba omogućiti da spokojno proživi svoj vek’ rekao je Molotov. Tu se u razgovor umešao norveški ministar pravde koji je izgovorio onu svoju čuvenu rečenicu: ‘You are too soft, mr. Molotov’ (Suviše ste meki, mister Molotov.)“

Stepinac je osuđen temeljem članaka optužnice, koji su se smatrali dokazanim:

„…na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 (šesnaest) godina, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 (pet) godina. U kaznu uračunava mu se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. IX 1946. do ll. X 1946.“,

što mu je ubrzo zamijenjeno izgnanstvom u Krašić („Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama… Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovijedaonicu, gdje je župnik Vraneković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.“), a već 1952. vlast mu nudi da napusti državu, što ovaj odbija pozivajući se na služenje hrvatskom narodu (onom kojem je služio za NDH ili onom koji se borio protiv te fašističke tvorevine?). Mnogo, mnogo bolje od sudbine nikada osuđenih, zločinački pobijenih zatočenika Jasenovca, među inima i kardinalova brata!

        Da ne citiram samo „pristrane“ izvore, navedimo i Stepinčevu stranu. Na svojim internetskim stranicama „Hrvatska katolička župa bl. Alojzija Stepinca – Salzburg“, razlažući povijest „Hrvatske katoličke misije u Salzburgu“, piše:

„Uspostavom Vojnog vikarijata za područje NDH bilo je i riješeno pitanje vjerske skrbi pripadnika Oružanih snaga NDH. Sam zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita dr. Alojzije Stepinac bio je od Sv. Stolice imenovan vojnim vikarom. Svojim dekretom od 7. siječnja 1942. godine on je imenovao dvojicu svojih zamjenika: preč. gosp. Stipu Vučetića i župnika u zagrebačkoj Kustošiji vlč. Vilima Cecelju“.

Stepinac i Pavelić, foto: e-novine

Ovime bi, barem za ovog autora, bila dokazana istinitost Vulinove izjave, svrhovito izvitopereno prikazane u većini hrvatskih medija. No, ima još jedan dio o kome treba nešto reći, a to je onaj „Koji je to život koji je vikara ustaške vojske preporučio za sveca?“. „Crkva u Hrvata“ svim se silama trudi za sva vremena zacementirati svoje viđenje Stepinčeve uloge, i prebaciti težište s optužbi zbog kojih je osuđen, na montiranost procesa, što podjednako uporno izbjegava dokazati obnavljajući ga. Vatikan (koji nije priznavao NDH) je Stepinca proglasio blaženikom, a svi pokušaji i pritisci hrvatskog klera da što prije bude proglašen svetim, načas su – vjerojatno samo privremeno – stali, zbog velikih protesta srpske pravoslavne crkve i stava papa Franje, koji najavljuje osnivanje mješovite katoličko-pravoslave komisije koja će se baviti Stepincem. Propala su i dva pokušaja njegova proglašavanja „pravednikom među narodima“, a u službenom objašnjenju glasnogovornice Yad Vashema, Estee Yaari, navodi se:

“Vijeće je trebalo odvagnuti intervenciju kardinala Stepinca za neke Židove u odnosu na njegovu podršku ustaškom režimu. Nakon razmatranja svih informacija i dokaza, Vijeće je zaključilo da mu ne može dodijeliti najveću počast Države Izrael za nežidove. Od Shomronyja smo 2001. primili dodatne informacije, ali u njima nije bilo ničega što bi opovrgnulo nadbiskupovu podršku ustašama”.

Kako „kriteriji za stjecanje statusa Pravednika zahtijevaju da je kandidat spasio barem jednog Židova, da za to nije uzeo naknadu, da je pritom riskirao svoj život te da nije bio zločinac“, jasno je da Vijeće za imenovanje Pravednikom (koje se sastoji od preživjelih žrtava holokausta, povjesničara i znanstvenika, a na čelu mu je umirovljeni sudac Vrhovnog suda) nije smatralo – nasuprot neprestanih tvrdnji koje dolaze iz „Crkve u Hrvata“ (šire priče i o planiranom ustaškom atentatu na kardinala) – da je Stepinac na bilo koji način riskirao svoj život spašavajući Židove. Etički humano profilirani ljudi upitat će se, kako je moguće vrhovnog svećenika zločinačke države, koji se nikada nije distancirao od nje i njenog vodstva, uopće proglasiti blaženikom, a kamoli – kako stvari teku – svetim? Uostalom, reći će neki, jer se stvari s nacionalističkog stanovišta uporno nastoje relativizirati, falsificirati i kao takve za vijeke vjekova fosilizirati: pa to je stvar Crkve, zašto da mi o tome beremo brigu?

        Barem tri primjedbe zaslužuje ova tvrdnja. Prva je o jadnim etičkim standardima konfesije koja, temeljem sveukupnosti pozitivnih i negativnih činjenica o kardinalu, istoga pod svaku cijeni želi strpati u svece. Druga se odnosi na to, da se to navodno tiče samo crkve. Hrvatska jest (nazivno) sekularna država, ali „Crkva u Hrvata“ djeluje kao dio tog i takvog društva. Njeni se stavovi i djelovanja – posebno ukoliko su društveno neprihvatljiva – ne mogu i ne smiju izolirati od društvenog tijela. Stepinčevo je djelovanje u fašističkom okruženju kojega je bio i institucionalni dio – nedovoljno se (ili nikako) distancirajući od njega – izlazilo izvan okvira pastorala svojim uticajem na sve članove zajednice: nevjernike, kao i pripadnike drugih konfesija i naroda. Donekle slično pedofiliji koja se dešavala (i) u crkvenim krugovima, ali nitko civiliziran ne može to prepustiti isključivo njoj na rješavanje. Treća je stvar u tome, da državljani svake države nisu nego dio najopćenitije zajednice civiliziranih(?) bića planete – čovječanstva. Daklem se svako kršenje civiliziranih normi (mnogo strašnijeg od Kitarovićkinog „kućnog odgoja“) tiče cijele vrste, upravo kao i Auschwitz, Srebrenica, Jasenovac ili američko protupravno korištenje dronova u obračunu sa teroristima. Daklem, Stepinac nije samo slučaj „Crkve u Hrvata“, katolika i hrvatske države, već o njemu imaju pravo govoriti i svjedočiti svi stanovnici planete (naravno, korektno i temeljem dokumenata i izjava svjedoka), a napose preživjeli, rođaci žrtava ili nacionalni srodnici neljudskih zbivanja kojih je i kardinal Stepinac bio – ovakav ili onakav – dio! A prvenstveno bi to morali sami Hrvati, bez skrivanja iza pravno i znanstveno neobvezujućih, dvojbeno istinitih izjava i deklaracija.

Pavelić i Stepinac (1942), foto: watchmanafrica

        Ostavimo se bilo čijie kućne (ne)odgojenosti temeljem koje se ne smije domaćinu u lice strusiti istina koju ovaj skriva kao zmija noge; pustimo floskule o politizaciji i „dnevnopolitičkim svrhama“ – sve pravdanja jadnija da jadnija ne mogu bit – i ograničivši se samo na Vulinov istup, zanemarivši njegov politički pedigre koji u kontekstu komemoracije u Jadovnom nije bitan, ne možemo li se zaista upitati:

„Ako je Stepinac svet – što je s onima koji su u Jasenovcu i Jadovnu ubijeni zbog vjerske, nacionalne i političke pripadnosti?“

U Hrvatskoj očito teško, jer tko će o dokaznom materijalu zločinstava ustaške države koje je kardinal bio ne baš beznačajni dio, uopće voditi računa. Noblesse oblige (plemstvo obavezuje), posebno ako je tipa prevladavjućeg među hrvatskim „vitezovima“ i ako se tiče interesa Hrvatske. O stavu desnice (one „umjerene“!) dovoljno govori izjava HDZ-ova tajnika kako je „Nedopustivo… da se Stepinac vrijeđa na hrvatskom tlu“, što prevedeno znači da je to „tlo“ proskribirano za istinu, ili makar samo drukčija viđenja no odgovaraju njenim nacionalističkim elitama! Nije se preteško složiti s dijelom nedavnog komentara na jedan tekst, koji u cjelosti podržavam:

„Državnik bilo koje države, od Srbije, preko Hrvatske, BiH do Vatikana i Farskih otoka, ako smatra obavezom štiti interese svoje države na račun istine, nije drugo nego – obična baraba!“

Tome nije zgorega dodati mišljenje, da nije nikakvo čudo kako je svjetska politika toliki kupleraj lopova, lažova, licemjera i nacionalšovinističkih gnjida, kad više vode računa o „kućnom odgoju“ negoli o istini. Svojim djelovanjem demantiraju bilo kakav odgoj, sem onoga usmjerenog na vlastite probitke prikrivene nacionalnima.