U susret Osmom martu

Izdvajamo

• Zato, drage moje, okupimo se i vrisnimo. Ako se budemo ujedinile, ako zaboravimo sve granice koje su nas rascjepkale, mogle bismo i uspjeti. Prozivam ženske grupe u parlamentarnim strankama da se okupe, sve zajedno, i osmisle akciju. Ali radikalnu, dosad neviđenu. I ženske NVO. I muškarce koji nas podržavaju. Moramo graditi žensku solidarnost jer bez nje ćemo nestati sa scene. Solidarnost kao interesno, a ne moralno pitanje.

Povezani članci

• Osamdeset godina od Kristalne noći
• Dopuna našeg srama
• I ove školske godine kanadska djeca imaju moućnost da uče o genocodu u Srebrenici i BiH
• ČETIRI MJESECA ŠUTNJE
• Klasa i moć
• Stjepan Mesić: Bez odgovornosti budućnosti – nema!

Čini mi se da je nekako tiho kod nas u BIH prošla vijest iz januara ove godine da je Parlament Berlina proglasio Međunarodni dan žena, 8. mart, državnim praznikom, dakle neradnim danom. Tako je Njemačka postala jedina zemlja u kojoj je Dan žena državni praznik, doduše samo u Pokrajini Berlin! Valja reći da Berlinom upravlja koalicija Socijaldemokrata, Zelenih i lijevih stranaka. Odluci su se žestoko protivile opozicione stranke CDU, FDP i AfD. Omjer glasova je bio 87: 60. I Berlinska privredna komora je kritikovala novi praznik jer smatraju da će uzrokovati smanjenje privrednih aktivnosti za 0,3 posto. Kako su mediji javili Derya Caglar, glasnogovornica za ravnopravnost zastupničkog kluba Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) izjavila je: ”Ova odluka je veliki znak za napredak u procesu postizanja ravnopravnosti muškaraca i žena”.
I, zaista, odluka je dobar znak i ima neko posebno simbolično značenje.

Ovo su, doduše kao kratku vijest, objavili poneki mediji u BIH, ali nisam vidjela nikakvih posebnih osvrta i komentara, ni ženskih ni muških. E, sad, pitanje je da li ih je i trebalo očekivati?

Kad bismo anketirali žene i muškarce u BIH danas, nisam sigurna da li bi bili istog mišljenja u odnosu na ovaj praznik. Rekli bi da imaju većih problema za riješiti. Jer ovaj praznik se, uglavnom, doživljava kao dan kad se mamama i drugim ženama kupuje cvijeće, poneki poklon, otputuje negdje, zasjedne u kafanu i slično. Nije to od juče. Davno smo mi pristale na to, na žalost. Davno je ovaj praznik izgubio svoju ideološku podlogu i prestao biti radnički praznik, dan sjećanja na krvave borbe radnika i radnica za bolje uvjete rada, veće plate, osmočasovno radno vrijeme. I nije mi cilj optužiti bivšu državu u kojoj je baš ovaj praznik pretvoren u dan cvijeća i slavlja, jer tad su mnogi radnički problemi bili riješeni, a za iste te se danas ponovo moramo boriti. Pravo da rađamo, da imamo djecu i da im pružimo pristojan život, bivša država nam je omogućila i podržavala. Ova današnja nam to uskraćuje. Ova današnja nas kažnjava ako smo odlučile biti majke, jer za nju je to teret, skupo, stvara joj problem. Danas se bojimo postaviti pitanje kvalitete života planirajući roditeljstvo: hoćemo li i kada imati djecu, koliko djece, koliku porodiljsku nadoknadu ćemo dobijati i hoćemo li je primate ikako, hoćemo li imati  stabilnu platu da bismo djecu mogle slati u vrtiće, škole?

Nema ni jednog saziva Parlamenta FBIH, a da žene nisu na ovaj ili onaj način pokretale pitanja adekvatnijeg i pravednijeg rješenja pitanja porodiljskih nadoknada i dječijeg dodatka. Nema ni jedne ozbiljne političke stranke da nije deklarativno podržala ove zahtjeve. I nema ni jedne vlade koja je ovo pitanje konačno riješila.

Ne moramo mi tražiti da se Dan žena proglasi državnim praznikom, ali mislim da ovog Osmog marta moramo glasnije progovoriti o zaštiti materinstva i djece i odlučno zatražiti rješenje ovog pitanja. Ne trebaju nam nikakva istraživanja o stanju. Ima ih previše. Ne treba izmišljati nove modele. Ponuđenih i prihvatljivih ima nekoliko. Ne trebaju nam ni obećanja ni isprike. Naslušali smo ih se sve ove godine.

Ali ono što nam treba je prava ženska akcija. I solidarnost. Zašto mi žene ne izađemo na ulice i tražimo rješenje ovog pitanja? Zašto ne napravimo masovno okupljanje pred Parlamentom? Zašto ne kažemo da više nećemo rađati dok se ovo pitanje ne riješi? Zašto nemamo petlju u momentu odlučivanja o povećanju plata administraciji i funkcionerima da predviđena sredstva usmjerimo na izjednačavanje porodiljskih nadoknada? Dakle, ima novaca. Je li nam lakše da prozivamo jedna drugu što ne rađamo više djece kad smo se lijepo smjestile u parlamentarne klupe i primamo parlamentarnu platu? Zašto šutimo, a stvaramo lažnu sliku da smo glasne? Ili je vrijeme da se diferenciramo baš na ovom pitanju. Mi žene. A i naše stranke.

Pojedinačne, parcijalne i povremene inicijative i nastojanja neće riješiti ovaj problem. Sistem u kome živimo ne podržava ženu izvan kuće. Samo glumi. A mi smo sve ove godine pristale da igramo u tom filmu. Nerješavanje porodiljskog odsustva i nadoknada je odgovor Sistema ženama: sjedi u kući, odgajaj djecu, čuvaj stare, brini o bolesnima, nisi nam prioritet. Ti si nam trošak, a nas zanima samo profit, imamo troška preko glave. Tvoj besplatan rad smo uračunali u naš prihod.

Zato, drage moje, okupimo se i vrisnimo. Ako se budemo ujedinile, ako zaboravimo sve granice koje su nas rascjepkale, mogle bismo i uspjeti. Prozivam ženske grupe u parlamentarnim strankama da se okupe, sve zajedno, i osmisle akciju. Ali radikalnu, dosad neviđenu. I ženske NVO. I muškarce koji nas podržavaju. Moramo graditi žensku solidarnost jer bez nje ćemo nestati sa scene. Solidarnost kao interesno, a ne moralno pitanje.

Moraju nas čuti. Prevaziđimo sebe. Mi samo hoćemo da budemo partnerice u gradnji novog modela društva. Nećemo više nikad da budemo žrtve ni rezervna radna snaga. Ni mi ni naša djeca. Ako hoćemo prosperitet našem i društvu i državi. I ako nećemo da svjedočimo gubljenju i onog što smo dosad postigle. A evo i upozorenja.

Evropska fondacija za napredne studije, FEPS, uoči Međunarodnog dana žena, organizira konferenciju pod naslovom “Kakav je status rodne ravnopravnosti širom Evrope 2019. godine?”, konstatujući da, uprkos značajnom napretku koji je postignut u prošlom stoljeću, nažalost, svjedočimo zabrinjavajućem trendu sve većeg nazadovanja stečenih ženskih prava i rodne ravnopravnosti.

Unutar EU, Indeks rodne ravnopravnosti pokazuje stalnu nejednakosti sa vrlo ograničenim napretkom. Otpori napretku ženskih prava i rodnoj ravnopravnosti mogu se vidjeti u gotovo svim državama članicama EU i to u ključnim područjima kao što su radna i socijalna prava, političko i ekonomsko odlučivanje, obrazovanje, seksualno i reproduktivno zdravlje i prava, LGTBI prava, sprečavanje i borba protiv nasilja nad ženama i rodno zasnovanog nasilja.

Sretan nam Međunarodni dan žena!