U rupi

Tek što je malčice provirio nosom iz spomen-kosturnice uporabljenih hadezeovaca, da razgleda pejzaž i onjuši friški zrak, a Veliki Palac Partije gurnuo ga je nazad u odvratnu crnu rupu, u kompaktan hrvatski mrak kroz koji nadiru mravi, gmižu crvi, migolje gliste, a dišne organe napada neizdrživi vonj biološkog raspadanja.

Nigdje nije tako jezivo i beznadno kao u hadezeovu grobu. Ne možeš se dokopati ni svjetla ni kisika. Ne možeš otvoriti usta, a da se ne napune tijestom od vlažne ilovače. Ne trebaš polagati nade niti u nailazak kakve otpadne vode s plutajućim fekalijama kojoj bi se mogao priključiti i otploviti do neke ugodnije lokacije, jer će te većinski tekući sadržaj odbaciti kao toksičnoga nametnika. Smrdjet ćeš im kao drugi i drugačiji. Nema tog govna koje može podnijeti blizinu pokojnoga hadezeovca. Ostaje samo pomiriti se sa sudbinom, priviti uz kosti velikana i obnavljati sjećanja na dobra stara vremena.

Drago Krpina nakratko je bio napustio to strašno mjesto, početkom prošle godine. Lijepo su ga dočekali na površini: obukli mu novo sivo odijelo, utegnuli kravatu, potkresali bradu, uglancali očnjake, postavili na mjesto predsjednika Zajednice utemeljitelja HDZ-a Zadarske županije, pa onda i za potpredsjednika krovne Zajednice utemeljitelja HDZ-a ‘Dr. Franjo Tuđman’.

Možeš biti sasvim solidan dio stranačkog dekora, rekli su mu. Možda ćeš uz dolično ponašanje dogurati i do eksponata što će ga u organiziranim turama razgledavati mlađi partijski naraštaji, e da se bolje upoznaju sa zločinjavcima našeg državotvornog pokreta, sa samim zločecima slavne epopeje. Evo, djeco, ono tamo je Krapinski čovjek, ovo ovdje Benkovački mamlaz, a sve oko nas je slobodna i nezavisna Hrvatska.

Nekadašnji moćnik s velikim je entuzijazmom prihvatio ponuđenu šansu. Cvrkutao je u intervjuima, diskretno podilazio premijeru Andreju Plenkoviću, skromno mu nudio svoje usluge, te obilno i uz puno emocionalno uživljavanje isticao ljudsku i državničku veličinu Prvoga Hrvatskog Predsjednika, prisjetivši se čak kako ga je ovaj znao očinski nježno počupati za bradu kada bi bio nečim nezadovoljan, da bi sve završavalo večernjom obiteljskom idilom, ‘uz bocu dobra vina’ ili kakvog drugog napoja.

Sve do ovoga ožujka, kada je Drago Krpina, pogrešno procijenivši da u njemu pulsira život, da pokretu može ponuditi i nešto više od svojih zemnih ostataka, kategorično ustao protiv Istanbulske konvencije, i to nakon što je predsjednik stranke oglasio da protiv Istanbulske konvencije ne treba biti. Po pitanju kršćanskih vrijednosti za mene veći autoritet predstavljaju hrvatski biskupi nego bilo koji stranački čelnik, kliktao je s neke periferijske govornice. O tako važnom svjetonazorskom pitanju HDZ mora organizirati unutarstranački referendum, naglasio je i svoje preporuke poslao poštom u Zagreb.

Veliki Palac Partije, normalno, nije imao izbora. Jednim neumoljivim potezom riješio je problem: Natrag u rupu, pokojniče! Podružnica Zajednice utemeljitelja HDZ-a Zadarske županije naprasno je raspuštena, zajedno s kratkoročnim čelnikom, ode i funkcija potpredsjednika Zajednice utemeljitelja HDZ-a ‘Dr. Franjo Tuđman’, ode sve u vražju mater takvom brzinom da je nesuđeni stranački eksponat, u pjesničkome stilu, stigao samo izbaciti iz pluća naramak patetične gorčine:

‘Kako čovjek prolazi kroz život i kako prolaze godine, razloga za čuđenje trebalo bi biti što manje. Ali čini se da uvijek ostaje dovoljno razloga za zgranutost.’

I eto zgranutoga Drage Krpine natrag u masovnoj grobnici rashodovanih stranačkih vedeta, da dalje ‘prolazi kroz život’ koji je okončan sa smrću Prvoga Hrvatskog Predsjednika, da se sklupča uz njegove mile kosti i prolije koju šaku krokodilskih suza, jer Veliki Palac Partije nije pokazao milost: mravi nadiru, crvi gmižu, gliste migolje, mrak i smrad, smrad i mrak, ilovača se lijepi za suha nepca, čuju se samo zlobni uzdasi pokojnih kolega, oveće skupine zombija zelenih njuški, tu Pašalić, tamo Hebrang, ovamo Penić, onamo Jarnjak… dok požutjelim zubima glođu bukovo korijenje i ostatke nekadašnje slave.

Prije toga, takoreći u odjavnoj špici svoje kratke nadzemne avanture, uspio je u emisiji ‘Pressing’ na televiziji N1 izložiti nekoliko borbenih misli, toliko originalnih da ih je na ovome mjestu šteta preskočiti.

O Novostima: ‘Ja osobno nikada ne bih pristao da Vlada financira jedan list poput Novosti kroz koji se iz mjeseca u mjesec širi najotrovnija mržnja prema Hrvatskoj kao takvoj.’

O Miloradu Pupovcu: ‘S takvim klevetnikom Hrvatske, koji je širio takve laži i opravdavao agresiju na Hrvatsku, ja osobno nikada ne bih potpisao koaliciju.’

O ovome izvjestiocu: ‘Kako nije bilo sram toga Viktora Ivančića buniti se i žaliti se, umjesto da bude ponosan što mu je pružena prilika da sudjeluje u obrani Hrvatske.’

To zadnje odnosilo se na poznatu epizodu prisilnog novačenja glavnoga urednika Ferala – u kojoj je Drago Krpina odigrao značajnu ulogu – nakon što su na naslovnici toga opskurnog glasila osvanuli Tuđman i Milošević u postelji. A sada, u rupi, nevin među glistama, nekadašnji je načelnik Političke uprave Ministarstva obrane, koristeći se kanalima što su ih izdubile krtice, napokon dopuzao do Najdražeg Pokojnika, položio mu glavu u krilo, obgrlio mu karlične kosti i udario takvu žalopojku da se cijela masovna grobnica orosila od tuge.

‘Užasne se stvari događaju u nadzemnoj Hrvatskoj, Vrhovniče! Sve što ste svojim rukama stvorili i svojom državničkom mudrošću izgradili postaje nepoželjno i prezreno. Odbacuju vaše ideale kao iznošene čarape. Sada su ustali i protiv hrvatskih biskupa, gazeći najsvetije kršćanske vrijednosti. Hrvatska koju ste snagom svoje vizije ustrojili više ne postoji, Vrhovniče! Nju danas vode bešćutni briselski karijeristi koji za hrvatsku nacionalnu ideju ne daju ni pišljiva boba. Zastrašujuće je da je u takve zločinačke ruke dopalo i vaše čedo, naša Hrvatska demokratska zajednica.’

‘Čujem da si srao protiv Novosti, Pupovca i Ivančića’, prekine ga velikan i značajno škljocne vratnim pršljenom. ‘To ti nije bilo pametno.’

‘Ali zašto?’ zbuni se Drago Krpina. ‘Mislio sam da sam vraćen u rupu zbog protivljenja Istanbulskoj konvenciji.’

‘Kakva konvencija, kakvi bakrači’, odmahne podlakticom najdraži kostur. ‘To su priče za malu djecu. Ali kakva moraš biti budala da u današnjoj Hrvatskoj napadaš Novosti, Pupovca i Ivančića! Ne znam nikoga drugog kome bi takvo što palo na pamet. Normalno da je Veliki Palac Partije popizdio.’

‘Zašto bi popizdio? Pa to su pročetnički elementi. Jedan je opravdavao agresiju na Hrvatsku, a drugi vas izjednačavao s Hitlerom i Staljinom.’

‘Daj, Drago, ne ponašaj se kao debil. Vidiš i sam kakvo je vrijeme došlo. Barem bi ti, koji slijediš vođu i u smrti, mogao znati da su ništa Crkva, branitelji ili Domovinski rat prema svetinjama višeg ranga. Zucneš li što protiv Pupovca, odoše ti jaja. Tko Ivančića krivo pogleda, Plenković mu odmah skida skalp. I baš si se oko njih našao junačiti. Dođi da te čupnem za bradu!’

‘Ali to je još gore, Vrhovniče! To znači da je sve što ste Hrvatskoj ostavili u naslijeđe izokrenuto naglavce…’, zavapi Drago Krpina i, natapajući suzama mošti velikana, nastavi litaniju o iznevjerenim idealima, o izdanoj revoluciji, o petoj koloni, o poniženom hrvatstvu, o krnjim efektima etničkoga čišćenja što ga je u svoje doba organizirao u zadarskome zaleđu, a sve s tako bolnim akcentima da se grobište uporabljenih hadezeovaca doslovno cijedilo od jada.

‘Što je Dragi?’ upita iz prikrajka pokojni Pašalić pokojnoga Hebranga.

‘Tko će ga znati’, slegne ramenima pokojni Hebrang. ‘Bit će da ga tište isti problemi kao i sve nas što smo prerano pokopani.’

‘To razumijem’, reče pokojni Pašalić. ‘Ali zašto se žali crknutoj mački?’