ENG
Izdvajamo
- „Ja se više ne mogu radovati. Nakon svega što se dogodilo u mojoj domovini, radosti nema više“, rekao je Osim jednom....Osim i njegovi Jugoslaveni, sazreli kroz pobjedu beogradske Crvene Zvezde u kupu šampiona 1991., htjeli su ostavri vrhunac na Evropskom prvenstvu 1992. Onda je došao rat, Jugoslavija je bila isključena sa evropskog prvenstva a nakon toga nije više ni postojala. Kada su srpske trupe počele pucati na njegov rodni grad Sarajevo Osim je dao ostavku.
Povezani članci
Trener Ivica Osim: „Ja se više ne mogu radovati. Nakon svega što se dogodilo u mojoj domovini, radosti nema više“ – Foto: via www.imago-images.de / imago images/AFLOSPORT
Ivica Osim je bio čovjek uspjeha, u Austriji je nosio etiketu trenera stoljeća. Ali Bosanac, koji je sada umro u osamdesetprvoj godini nije mogao uživati u svojim pobjedama. Na njega je previše uticao rat u njegovoj domovini.
Piše: Peter Ahrens – spiegel.de – 02.05.2022.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
To je za njega bilo najljepše i istovremeno najstrašnije vrijeme, one devedesete godine, u kojima se odlučivala sudbina Ivice Osima. Osim je imao svoje najveće uspjehe, sportski je bio na nebu, ali istovremeno je doživljavao pakao kada je u njegovoj domovini vladao rat. Ivica Osim, umro je u nedjelju u starosti od 80 godina, bio je poslednji fudbalski selektor Jugoslavije, bio je svjedok raspada države, u kojoj je odrastao a kao Bosanac morao je gledati kako se njegova domovina uništava.
„Ja se više ne mogu radovati. Nakon svega što se dogodilo u mojoj domovini, radosti nema više“, rekao je Osim jednom.
Rođen je u Sarajevu, igrao je za jugoslavensku reprezentaciju, 1968. izabran je u najbolji tim Evropskog prvenstva a njegov nadimak bi je „Štraus sa Grbavice“. Bilo je to zbog njegovog lepršavog stila igre.
Ulazak u trenerski posao
Međutim, svoj stvarni poziv Osim je našao u trenerskom poslu. Jugoslavenski olimpijski tim vodio je 1984. u Los Angelesu do bronzane medalje. U njegovom timu bili su znalci kao Srećko Katanec, kao i režiser sredine polja Dragan Stojković. Neki od njih pratili su ga kada je dvije godine kasnije preuzeo poziciju nacionalnog trenera. Osim je imao na raspolaganju trupu visoko talentovanih kada je sa najboljim očekivanjima krenuo na Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiju. Srbi, Hrvati, Bosanci, Dejan Savičević, Alen Bokšić, Davor Šuker, Robert Prosinečki, Darko Pančev, ansambl zvijezda ispunjen talentom.
A ipak je izgledalo da su sve iluzije nestale već u prvoj utakmici kada je Jugoslavija bila pregažena od njemačke momčadi koja je od prve minute demonstrirala: Ovdje jedan tim želi da postane svjetski prvak. Solo napad Lotara Mattheusa (Lothar Matthäus) na 3:1 je fudbalska istorija isto kao i slika kako Ivica Osim na klupi pokriva lice šakama. Ali ipak put za oba tima išao je dalje: Njemačka je osvojila titulu, Jugoslavija je dospjela do četvrtfinala kada nije uspjela u penalima protiv Argentine Dijega Maradone.
Osim i njegovi Jugoslaveni, sazreli kroz pobjedu beogradske Crvene Zvezde u kupu šampiona 1991., htjeli su ostvari vrhunac na Evropskom prvenstvu 1992. Onda je došao rat, Jugoslavija je bila isključena sa evropskog prvenstva a nakon toga nije više ni postojala. Kada su srpske trupe počele pucati na njegov rodni grad Sarajevo Osim je dao ostavku.
Borio se sam sa sobom da li treba napustiti svoju zemlju ili ne ali 1994. pala je odluka. Menadžer Sturma Grac (Sturm Graz), Heinz Schlicher, koji je zajedno sa Osimom igrao u Racingu Strasburg (Racing Straßburg) sjetio se svoga kolege i angažovao ga kao kouča u Gracu. I dok je rat u Bosni bio sve okrutniji, dok je Osim u svojim mislima bio uz svoje prijatelje, svoju porodicu, dok je stalno govorio protiv rata, istovremeno je radio na tome da Sturmu pomogne da ostvari najuspješnije godine u klupskoj istoriji.
U početku je tim oko golgetera Ivice Vastića bio dva puta vice prvak, onda dvostruki pobjednik kupa a onda 1998. Sturm je slavio prvu šampionsku titulu u klupskoj istoriji. To nije bio kraj: Tri puta uzastopce Sturm je dospio u grupnu fazu Lige šampiona. Njihov rival RB Salzburg može ispričati kako je to teško.
U sezoni 2000/2001. Grac je završio kao prvi u grupnoj fazi. Jedan austrijski tim kao pobjednik grupe u Ligi šampiona, to si morate zamisliti. I to sa rezultatima tipičnim za Osima: 3:0 protiv Galatasaraja (Galatasaray), 0:5 kod Glasgow Rangersa, 2:0 protiv Monaka, 0:5 u Monaku, 2:0 protiv Rangersa, 2:2 u Istanbulu. Pobjede i porazi, zastave su se vijorile tada na stadionu u Gracu. Osim je rekao: „Radije ću izgubiti nego igrati 0:0.“
Legendarni monolozi
Bez obzira na sve volio je docirati o fudbalu. Njegove konferencije za medije bile su najljepša zabava, novinari su voljeli da ga slušaju. Osim je rado išao u monologe u kojima je povezivao svakoga sa svakim, u fudbalu i u životu. Zbog toga su ga u Austriji nazvali „fudbalskim mudracem“, filozofom kod koga se uvijek osjećala melanholija. Usred analize igre rado je ubacivao rečenice kao: „Novac je sreća i nesreća. Previše je opasno a za premalo niko neće da radi.“ Ili: „Fudbal je praktično jedina igra gdje može izgubiti bolja momčad. Fudbal je veoma lak a sve što je lako je također teško.“ Bosanski Johan Krojf.
Nakon osam godina u Gracu suradnja između kluba i trenera bila je istrošena. Osim se oprostio u pravcu Japana, gdje je preuzeo državnu reprezentaciju. Ali to nije bio njegov svijet, on se svađao sa medijima, patio je pod pritiskom, pod stresom a 2007. doživio je moždani udar. Vratio se u Evropu, vratio se naravno u Grac, gdje je živio do smrti. Tamo gdje je 2009. proglašen trenerom stoljeća.
U nedjelju je Osim umro. 1.maja, tačno na dan kada Sturm Grac svake godine slavi osnivanje kluba iz 1909. Kada je stigla vijest o Osimovoj smrti proslava je odmah prekinuta.
Autor/ica 👤 Peter Ahrens
