U očekivanju isprike HRT-a

Povezani članci

• Esad Bajtal: Krik moralnog protesta i životnog prokletstva u etno-galeriji nemorala
• MOĆ DEZINFORMACIJA: Od korone do Gaze
• 2 FILMA, 2 PORUKE, 2 AMERIKE
• Naša stranka: Ko je kriv za pojavu mrtvih na biračkim spiskovima?
• KADA ĆEMO DOBITI JAVNI SERVIS?
• Tači: Nema govora o podjeli Kosova

U posljednjem desetljeću učestale su službene isprike političkih i društvenih aktera u postjugoslavenskim državama. Posljednja u tom dugom nizu isprika je uprave Radiotelevizije Srbije. Prije desetak dana, ta se televizijska kuća obratila javnosti riječima da su u devedesetima “više puta svojim prilozima povrijedili osjećanja, moralni integritet i dostojanstvo građana Srbije, humanističkih intelektualaca, pripadnika oporbe, kritički usmjerenih novinara, pojedinih manjina, vjerskih zajednica i susjednih naroda i država” te da stoga upućuju ispriku svima onima koji su “bili predmet uvreda, kleveta i sadržaja koji bi odgovarali današnjem pravnom određenju govora mržnje”.

Neshvaćeni genijalci zločina

Jedan od naših sugovornika, publicist i teoretičar medija Sead Alić, smatra da ispriku RTS-a treba pozdraviti.

– Masmediji su najveći krivci za ratove koji su se dogodili na prostorima bivše Jugoslavije. Urednici televizija, novina, radijskih postaja, novinari, reporteri, kao i vlasnici medijskih kuća “neshvaćeni su genijalci zločina”, koji još čekaju priznanja i nagrade za svoju ratnohuškačku rabotu. Bez suradnje “intelektualaca” u medijima, svaka bi politička laž bila ograničenoga dometa – kaže Alić.

– “Samoskrivljena nezrelost” novinara, urednika i ostalih medijskih posrednika rezultirala je zločinom masmedijskog manipuliranja, prema kojem su vojni i politički izvršitelji gotovo amateri. Utoliko ispriku RTS-a vidim kao najavu vremena u kojima će novinarska društva, neokaljana novinarska imena, istraživački medijski centri, instituti, časopisi i druge institucije javnosti započeti kritičko valoriziranje medijskih zavođenja koja su vodila ravno u mržnju, logore, granatiranja, smrt, masovne grobnice – sve do buđenja strasti genocidnog karaktera – dodaje Alić.

Međutim, postavlja se pitanje što se konkretnom isprikom može dobiti, čime ona treba rezultirati i hoće li iza nje ostati nešto vrijedno za samo društvo ili je tek riječ o pukoj gesti. Naravno, uz to postoji i pitanje naknade štete počinjene ranijim djelovanjem, kao i označavanje krivaca. S tim u vezi, dva novinarska udruženja u Srbiji već su izjavila da isprika RTS-a neće biti dovoljna, nego da se trebaju imenovati konkretni urednici, direktori i novinari koji su aktivno doprinosili takvoj nakaradnoj medijskoj politici.

Livingstoneove ture

Najprije nešto o politici ispričavanja generalno: gotovo sve isprike u svijetu u posljednjih šezdesetak godina, a nije ih bilo malo, mogli bismo smjestiti između dva pola. S jedne je strane arhetipska slika zapadnonjemačkoga kancelara Willyja Brandta iz decembra 1970, na kojoj se vidi kako kleči na memorijalu podignutom u spomen na pola milijuna likvidiranih Židova iz Varšavskog geta. Nakon tog – svi se slažu – iskrenoga čina, odnosi dviju zemalja i dvaju blokova bitno su se izmijenili nabolje. Na drugom je polu, pak, neiskreni čin Billa Clintona, bivšeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, iz 1998. godine, kad je sletio u Ruandu i ispričao se za neinterveniranje Zapada u toj zemlji i posljedični genocid. Međutim, tamošnji su novinari zaključili da je Clintonov “Air Force One” cijelo vrijeme bio u stanju pripravnosti i da se Clinton u Kigaliju nije maknuo s aerodroma. Jedan je novinar objasnio zašto ta isprika zapravo ne vrijedi: pa, zato, kaže, jer je u ta skoro dva sata, koliko je predsjednik proboravio na pisti, barem mogao ugasiti motore svog aviona.

– Čak i kad se odeš susjedu ispričati za sinoćnju buku, ugasiš automobil, makar sve to trajalo tek minutu – pojasnio je Clintonovu ispraznu gestu naš afrički kolega.

Evo još jednog primjera iz povijesti isprika, koji govori o tome što zapravo znači jedno pošteno izvinjenje i čime sve ono može rezultirati. Bivši londonski gradonačelnik Ken Livingstone našao je 2007. za shodno da se ispriča zbog uloge koju je London imao u transatlantskoj trgovini robljem. Čini se, ovako gledano, da je to bilo lako za izvesti i da je taj potez bio bitno manje politički i društveno rizičan od isprike za, recimo, nešto što se dogodilo u bliskoj prošlosti. Međutim, vidjet ćemo da tome nije tako, jer je važno što je iza toga uslijedilo. Dakle, Livingstone nije ostao samo na gesti žaljenja zbog prodaje karipskih robova na londonskim tržnicama, nego je organizirao čitav niz kulturnih, edukativnih i općedruštvenih događaja koji su govorili o tome. Posebno zanimljive bile su ture po Londonu organizirane za građanstvo do svih onih mjesta, institucija i društava čiji je financijski uspon bio direktno vezan uz posao s robovima. Gradonačelnik je jednostavno denuncirao sve one gradske korporacije koje su imale direktnu ili indirektnu dobit od ropstva. Ili, kako je kazao sam Livingstone, “samo pogledajte kroz prozore svojih ureda i vidjet ćete svu tu silu nebodera koje su u vlasništvu velikog broja institucija čije je bogatstvo nastalo na radu robova”. Godinu dana kasnije, izgubio je u utrci za reizbor za londonskoga gradonačelnika.

Zaviriti u arhive

Ako se sada vratimo na domaći teren, možemo reći da su sva ta naša brojna postjugoslavenska brzopotezna, a ponekad i brzopleta, pa i inflatorna ispričavanja u posljednjih desetak godina, bilo da je riječ o srpskom, hrvatskom ili crnogorskom predsjedniku, nekako bliža ovom Clintonovom lažnjaku. Što su našim društvima uopće donijele sve te isprike Borisa Tadića, Svetozara Marovića ili Stjepana Mesića, ostaje još neodgovoreno. S istom politikom sada nastavlja i aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji oproste i izvinjenja izmjenjuje sa svojim srbijanskim kolegom te Miloradom Dodikom. Koji će biti efekti toga, još je manje jasno.

Naša druga sugovornica, Gordana Vilović, profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, dala nam je naslutiti mogući odgovor na pitanje čime bi konkretnim trebale uroditi isprike televizijskih kuća.

– Iskrena isprika je najmanje što se može napraviti i to je nužan minimum. To dugujemo našoj djeci. Mi stariji sjećamo se gadosti i neprimjerenih izraza, a mladi, primjerice studenti novinarstva koji su nedavno gledali film Bore Kontića “Godine koje su pojeli lavovi”, nisu mogli povjerovati koliko karikaturalan može biti govor mržnje. Ali, nažalost, ti izričaji mržnje nisu ostali tek riječi, nego su budili najgore zvjerske porive u ljudima. Retorika mržnje koju su novinari plasirali iz dana u dan, u udarnim televizijskim vijestima, ubijala je brže i djelotvornije od bilo kakvog oružja – kaže Gordana Vilović.

Ona smatra, baš kao i mi, da bi se isprici iz Beograda trebala pridružiti i ona iz Zagreba, s ovdašnje Hrvatske radiotelevizije.

– Iako te isprike mnogima kojih više nema neće pomoći, one se moraju dogoditi. Ako su nam, možda, i izblijedjela sjećanja, Hrvatska će televizija, sigurno, imati u svojoj arhivi sve zapise iz devedesetih godina prošlog stoljeća, pa će i slučajnim odabirom bilo koje emisije biti bjelodano potvrđeno koliko je isprika potrebna – zaključuje Gordana Vilović.

Protiv zaborava

Dakle, o tome se radi. Da beogradska i zagrebačka televizija otvore svoje arhive i puste u njih istraživače i kolege novinare da se pregledaju ti materijali, da se seriozno proanaliziraju i onda stručno obrađeni plasiraju na uvid javnosti. Samo će tako šira zajednica imati neku korist od službenih priopćenja televizijski uprava. Ali da se ne zavaravamo, HRT u Zagrebu još nije izrekao čak ni generalni pardon za svoju medijsku politiku. Zaposlenicima s HRT-a to zasad ne pada na pamet. Dok se, dakle, ne ispričaju za sve svoje gadosti i dok – a to je najvažnije – ne otvore svoje audiovizualne arhive, dotle ćemo se u evociranjima na tu specifičnu medijsku historiju i histeriju morati oslanjati na naše izblijedjelo pamćenje.

Kad bi arhiva HRT-a bila otvorena za javnost, točno bismo znali npr. tko je i kad ono napao kolegu Romana Latkovića i praktički ga izbacio iz zemlje. Bio je to, dakako, HRT, u svom centralnom Dnevniku, u siječnju 1996. A sve zato jer da je Latković, tadašnji novinar “Novog lista” – kako je to tada pročitao Saša Kopljar, voditelj Dnevnika – svojim komentarom zapravo poručio da valja “jednostavno likvidirati u više navrata demokratski izabranog predsjednika”. Hajde, toga se još možemo prisjetiti. Međutim, teže se sjetiti koja je to bila novinarka HRT-a koja je, u maniri snuff-filmova, svoj izvještaj nakon akcije Maslenica garnirala tijelom mrtvoga srpskog vojnika koji leži na samo metar od nje, a što sve vide i gledaoci.

U pripremi za ovaj tekst, kolega mi je doturio jedan svoj članak iz 2000. na sličnu temu o HRT-u. U njemu, među ostalim, piše kako su svoje karijere otpočele perjanice današnjega televizijskog novinarstva. Pa tako čitamo, što je posebno slatko s obzirom na njegovu današnju ulogu, da je Zoran Šprajc započeo kao “autor priloga s nereda na Trgu žrtava fašizma 1999, gdje je hladnokrvno izjednačio napadače i žrtve napada”. Podsjetio je taj članak i na danas praktički zaboravljenog ali zato svojedobno vrlo živopisnog Carla Gustava Ströhma, koji kao da je svoje televizijske komentare čitao pravo iz Tuđmanove glave. Kad smo već kod Tuđmana, tko se više može sjetiti je li HRT dosnimio nepostojeći pljesak Sarajlija kad ih je Tuđman posjetio u ljeto 1994. ili su građani Sarajeva doista srdačno dočekali hrvatskog predsjednika? Bilo je to vrijeme kad su se redovito radili prilozi poput onog o “srpskom disku u centru Zagreba”, kad su se manje-više svi Srbi iz istočne Slavonije na televiziji uredno proglašavali ratnim zločincima, kad su cijeli dokumentarci posvećivani Srbima kao petoj koloni ili kad je u finalu jedne kulturne emisije zlokobno poručeno Radi Šerbedžiji da pazi što radi, jer se vrlo dobro zna gdje ljetuje.

Stranačka televizija

Ako bi se zbog čega trebala ispričati Hrvatska radiotelevizija, onda je to sasvim sigurno zbog medijskog djelovanja jednog Antuna Vrdoljaka, Smiljka Šagolja, Miljenka Manjkasa ili Andreja Rore, da spomenemo samo neke koji su pridonijeli da javna televizija bude pretvorena ne u državnu, što bi već samo po sebi bilo problematično, nego u stranačku televiziju. Ovo je, dakako, tek mali dio nedavne prošlosti domaće javne televizije. Dodali bismo još, ali ostalo smo zaboravili…

Hoće li se sadašnja uprava HRT-a ikad ispričati radi grijeha onih prethodnih, teško je reći. Sead Alić sumnja da su vodeći ljudi javnog servisa u Hrvatskoj spremni učiniti nešto takvo.

– Isprika doista nije razina na kojoj se može apsolvirati medijima generirana mržnja i sve posljedice takvog instrumentaliziranja ljudi. Ali, riječ je o početku, najavi, ulasku u mračnu medijsku podsvijest jedne generacije – kaže Alić.

Od javnosti do “javnosti” i natrag

Pitanje zašto bi se HRT trebao ispričati nadilazi problematiku “samo” srpskog, jugoslavenskog i komunističkog pitanja, kao objekata identitetskog nasilja koje su nad njima izvršili “Hrvati”. U ozbiljnoj analizi trebalo bi ispitati kako je televizija u Hrvatskoj, ali naravno ne samo ovdje, od javnog postala “javni” medij. To pitanje nadilazi danas uobičajen pristup problematici propasti novinarstva, koja se primjećuje posvuda, pa dakle i tamo gdje nije bilo rata (barem ne u vlastitoj kući), a o navodnim vjekovnim mržnjama da i ne govorimo.

Neka zadnji ugasi svjetlo

“Osnova svake samouprave (self-government) informirano je građanstvo, a četvrta vlast (mediji) su institucija čija je prva odgovornost omogućiti da informirano građanstvo postoji. Zato je egzistencijalna kriza informativnih medija ujedno i kriza samoupravljanja”, glase uvodne rečenice u zbornik radova na temu propasti novinarstva “Molimo zadnjeg reportera da ugasi svjetlo” (McChesney i Pickard), koji je izašao u kriznom, suvremenom SAD-u. Autore zabrinjava kolaps novinarske struke, što nema puno veze s osobnim (ne)kvalitetama zaposlenih i otpuštenih novinara, ali ima sa sistemskim mjestom medija, oglašavanja, “komunikacija”, spinova i drugih fenomena vladajućih u suvremenim kapitalističkim društvima. Američki teoretičari medija podsjećaju da su oni prije svega javno dobro te da kao takvi, preko javnih politika, zaslužuju i materijalnu javnu potporu. A ne da budu izručeni samovolji korporativnog svijeta (ali i države) koji, iako ih vlasnički preuzima, za medije nema pravog interesa. Za sve je kriva, misle američki autori, iluzija velike profitabilnosti, koja se u medijima prije nekoliko desetljeća dogodila kao puka i jednokratna koincidencija trenutnog interesa s oglašivačkom industrijom (koja sada, razvrgnuvši brak, ide drugdje, drugačije i dalje, dok informativni mediji propadaju).

Rješenja u socijalizmu

No, o problemu javnosti javnih medija mi, koji smo živjeli u povijesnim socijalizmima, trebali bismo znati i razumjeti više od onoga što nam mogu reći ograničena kurentna i historijska američka iskustva. Na to nas na jednom mjestu u svojoj knjizi “Tri teorije: ideologija, nacija, institucija” podsjeća slovenski sociolog Rastko Močnik. Govoreći o slobodi izražavanja kao ustavnoj i zakonskoj kategoriji, on uvodi problematiku (ne)postojanja materijalnih uvjeta za tu slobodu. Socijalistički poreci – koji su se temeljili na ukidanju privatnog vlasništva nad materijalnim uvjetima života, uključivo s materijalnim uvjetima za ostvarivanje čovjekovih prava i sloboda – različito su rješavali problem slobode izražavanja i s time najuže povezane problematike medija.

Etatistički sistem sa svojim sistemom državnog vlasništva (npr. u Staljinovom ustavu iz 1937.) državljanima osigurava materijalna sredstva koja im omogućuju ostvarivanje slobode izražavanja. Podržavljenjem sredstava za rad i materijalnih uvjeta života uopće, država postaje instanca u koju se otuđuju uvjeti mogućnosti raznih sloboda, pa i one izražavanja. Zato država mora državljanima te uvjete vratiti. Bitno pitanje postaje: pod kojim uvjetima ona to čini?

Nestaljinistički jugoslavenski ustavi, u okviru sistema “društvenog vlasništva”, to su pitanje riješili tako da su ga obrnuli u obavezu upravitelja materijalnim uvjetima u “društvenom vlasništvu” da ih stalno (a ne jednokratno) vraćaju državljanima. Sloboda govora i javnog nastupanja npr. u ustavu SFRJ iz 1963. obavezuje “tisak, radio i televiziju da objavljuju mnijenja i informacije organa, organizacija i građana, koje su od značaja za obavještavanje javnosti”. Materijalni uvjeti života bili su otuđeni u “društvo”, čiji je zastupnik ostala država. Ovlašteni upravljači tim slobodama bili su mediji, ovlaštenje frakciji birokracije koja je njima upravljala dolazilo je i tada od “civilnog društva”, u liku SSRN-a. Problem te organizacije bio je da nema mandat civilnog društva, već ga je za civilno društvo ovlastila samo država. Potpuno istu uzurpaciju radi danas država parlamentarne demokracije, kad odlučuje koji organi zainteresirane javnosti delegiraju članove u savjet nacionalnog radija i televizije.

Iluzija slobode

Ustav SFRJ iz 1974. također obavezuje medije da objavljuju informacije od značenja za javnost, no kao subjekti sada se spominju, uz organe i organizacije, i građani, kao oni koji su izvor mnijenja i obavještavanja. Tako se u osamdesetima otvorilo polje za borbu oko slobode izražavanja.

Prevrat devedesetih postupno je ukinuo slobodu izražavanja, jer nju u sistemu privatnog vlasništva nije moguće ostvarivati, s obzirom na to da su materijalni uvjeti te slobode otuđeni u “subjekte” privatnog vlasništva. Ostvarivanje slobode izražavanja odmah je prepušteno političkim programima privatnika, a njihove su odluke, vezano uz tu slobodu, bile arbitrarne: ostvarivale su se kao čista samovolja. U sistemu u kojemu je privatno vlasništvo nad uvjetima slobode izražavanja neproblematično – ta je sloboda iluzorna.

Dok je u socijalizmu alijenacija slobode u državi (“društvu”, tj. njegovim državnim zastupnicima) bila uvijek problematična i problematizirana, prevratom koji je doveo do ponovnog uvođenja privatnog vlasništva znatno su ojačani odnosi vlasti i na području slobode izražavanja, pošto su ideološki naturalizirani. Sve diskusije oko najvažnijeg medija javnog informiranja koji je još ostao “javni”, tj. u državnoj vlasti, dokaz su da je nemoguće ostvariti slobodu izražavanja u okviru sistema privatnog vlasništva, koji vlada cijelim društvom. Zato ponovno pretvaranje “javne” televizije u doista javnu zahtijeva ništa manje od sljedećeg: dovođenje u pitanje, u ime interesa većine, vladajućega kapitalističkog poretka baziranog na privatnom vlasništvu.