U Njemačkoj neće biti nemira?

Izdvajamo

• Ta euforija sankcija ne preza ni pred uvođenjem u igru kolektivne odgovornosti, što je očito iz prijedloga koji bi se uskoro trebao naći na dnevnom redu Evropske unije, naime da Unija svim (da, dobro ste pročitali: svim) ruskim građanima odbije izdavati vize za ulazak na svoje područje. Ono, dakle, što se smatralo dosegom i civilizacije i vladavine prava, o pravednosti da ne govorimo, kada se nakon Drugog svjetskog rata odlučno odbijalo cijeli njemački narod proglasiti odgovornim i krivim za monstruozne zločine Hitlerovog režima, to bi sada trebalo biti odbačeno. Pa će svi građani Ruske Federacije, bude li prijedlog prihvaćen, biti kažnjeni zabranom ulaska u Evropsku uniju, bit će tako proglašeni i odgovornima i krivima za politiku vodstva svoje zemlje. Svi, kolektivno!

Povezani članci

• Grč laži na licima glumaca u igrokazu hrvatske Vlade
• Kako nastaju moćnici?
• Ivan Čolović: Nasilno nam nameću naciju i veru kao svetinje
• Uprava Veleža poručuje Ljubi Bešliću: Vratite nas na naš stadion
• Vuk Perišić: Utakmica Hrvatska-Srbija kao dijagnoza hrvatske krize
• Ozren Kebo: DRUŠTVO PROTIV NOVINARA: A mi smo bolje pisali no što smo bili mlaćeni

Ukoliko se Evropa ne uspije (a neće se uspjeti) odlijepiti od američko-britanske politike bacanja Rusije na koljena i pripremanja za konfrontaciju s Kinom, ukoliko će Evropa svojim građanima u ime te politike, a pod krinkom prozirne parole o potrebi konfrontacije demokracije s autokracijom, priuštiti nestašice, nezaposlenost, hladne stanove i radne prostorije, govoreći kako je to cijena koju ‘treba platiti’ i očekujući da će ti građani spremno pristati na svoja pleća natovariti breme takve politike, onda će doći do nemira. I u Njemačkoj, ali i u drugim evropskim zemljama.         

Rečenicu što smo je odabrali kao naslov ovoga teksta izrekao je njemački kancelar Scholtz na konferenciji za novinstvo na kojoj se morao suočiti (i) s ne baš ugodnim pitanjima, poput onoga očekuje li da bi u Njemačkoj, zbog posljedica sankcija što ih Evropska unija nameće Rusiji, a koje se kao bumerang vraćaju onima koji ih izriču, do kraja godine mogli izbiti ozbiljni nemiri. Kancelar je odgovorio kratko i tvrdo: ‘U Njemačkoj nemira neće biti!’ Mi se, međutim, usuđujemo na kraju njegovog odgovora postaviti znak pitanja. S razlogom.

Otkako se odrekla politike dugogodišnje kancelarke, Angele Merkel, pa i ‘pokajala’ zbog nje, službena Njemačka – nakon početnog oklijevanja – zdušno puše u ratne trube Zapada i isporučuje oružje Ukrajini (nikada dosta, ako se pita režim u Kijevu), ne bi li ukrajinsko ‘topovsko meso’ prije no što bude pobijeno dobilo što bolju i ubojitiju ratnu opremu.

Naravno, nismo zaboravili. Ceterum censeo: Rusija je napala Ukrajinu i prekršila time norme međunarodnog prava i Povelju Ujedinjenih naroda. Jasno? Jasno! Dobro, onda možemo dalje.

Odbačenu i, čini nam se da ne pretjerujemo ako i to kažemo, prezrenu Angelu Merkel, dugo su, osobito u tranzicijskim zemljama, slavili kao ‘najmoćniju ženu svijeta’. Oni koji je danas napadaju, kako upravo u tim zemljama, tako i u samoj Njemačkoj zaboravljaju da je ona prihvaćala i provodila politiku sankcioniranja Moskve nakon priključenja poluotoka Krima Rusiji godine 2014. I zaboravljaju da je zahladila svoje nekada dobre odnose s ruskim predsjednikom Putinom. Pamte, međutim, i to joj upisuju u grijeh, neoprostivi grijeh da ipak nikada nije otišla u takvu krajnost da bi tvrdila kako Rusiju treba odvojiti i izolirati od cijeloga svijeta, ‘izbaciti’ iz Evrope i slomiti – politički, gospodarski i vojno. A po zlu joj pamte i to što je imala ključnu ulogu u postizanju tzv. Sporazuma iz Minska koji je trebao trasirati put prema mirnom rješenju krize u Ukrajini, a kojega službeni Kijev nikada nije ni pokušao ostvariti.

Angela Merkel znala je, a tako se na političkoj sceni i ponašala, da je Rusija dio i Evrope i svijeta, da je – pogotovo s Evropom – neraskidivo vezana na mnogim područjima, i to ne od jučer. I znala je još nešto: da u međunarodnim odnosima, osobito kada su krize i krizna žarišta u pitanju, rješenje treba tražiti i naći pregovorima. Naravno, pregovori su neusporedivo teži u vrijeme kada govori oružje, ali – nemogući nisu. Pokazalo se to i u prvim tjednima rata u Ukrajini, kada su – prema svemu što je poznato – dvije strane došle na domak sporazuma i kada je čak i na dnevnoj osnovi ratoborni predsjednik Zelenski govorio kako će se Ukrajina morati ‘pomiriti s time da ne postane članicom Atlantskoga pakta’. No, tada je u nenajavljeni posjet Kijevu dojurio britanski premijer Johnson. I od toga se dana ne pregovara, niti itko uopće spominje mogućnost da se ratni sukob zaustavi pregovorima. Sve o čemu se govori, to je pobjeda nad Rusijom. A onda i cijena što je zbog toga treba platiti.

Zelenski ponekada, doduše, spomene svoj susret s Putinom, no Moskva – očekivano – odgovara da za takav susret nema osnove. Očekivano zato, što ukrajinski predsjednik unaprijed kaže kako do pregovora može doći tek nakon ruskog povlačenja iz Ukrajine (a o čemu da se nakon toga pregovara?), ali i zbog toga što je potpuno jasno da Ukrajina koja je, doslovno, na platnom spisku Zapada, niti može voditi samostalnu politiku, niti je vodi. Pregovori, i to bez postavljanja prethodnih uvjeta, imali bi smisla samo kada bi pregovarale Sjedinjene Države i Rusija, naravno uz obvezno sudjelovanje Ukrajine. To, suvišno je i reći, nitko na Zapadu ni ne spominje. A Amerika koja izdvaja basnoslovne sume za vojnu pomoć Ukrajini (što znači da te sume uplaćuje na račune svojih proizvođača oružja) uporno tvrdi kako nije i ne želi biti u ratu s Rusijom. Dotle svi su, i Amerika i Evropa, preokupirani nametanjem novih i sve novijih sankcija Rusiji.

Ta euforija sankcija ne preza ni pred uvođenjem u igru kolektivne odgovornosti, što je očito iz prijedloga koji bi se uskoro trebao naći na dnevnom redu Evropske unije, naime da Unija svim (da, dobro ste pročitali: svim) ruskim građanima odbije izdavati vize za ulazak na svoje područje. Ono, dakle, što se smatralo dosegom i civilizacije i vladavine prava, o pravednosti da ne govorimo, kada se nakon Drugog svjetskog rata odlučno odbijalo cijeli njemački narod proglasiti odgovornim i krivim za monstruozne zločine Hitlerovog režima, to bi sada trebalo biti odbačeno. Pa će svi građani Ruske Federacije, bude li prijedlog prihvaćen, biti kažnjeni zabranom ulaska u Evropsku uniju, bit će tako proglašeni i odgovornima i krivima za politiku vodstva svoje zemlje. Svi, kolektivno!

Sankcije, međutim, ne djeluju onako kako je bilo zamišljeno. Rusija nije pokleknula, mada nema dvojbe o tome da neke učinke sankcija mora osjećati, najavljuju se ne samo nova oružja, nego i prvi ruski električni automobil, rubalj je jači nego ikada, ruske se devizne rezerve povećavaju. Zapad, s druge strane, stoji pred izazovom jeseni i zime kada će ‘na vlastitim leđima’ osjetiti posljedice upravo tih sankcija što su trebale (ali nisu!) slomiti Rusiju. Zapad će se, mnogo više zbog svoje politike, nego zbog ratnih operacija u Ukrajini, suočiti s nestašicom energenata, poremećenim opskrbnim lancima, vjerojatno i praznim policama u trgovinama i, naravno, hladnim prostorijama. Zbog svoje politike, zbog brzog ‘ukidanja ovisnosti’ o ruskim energentima, kao i zbog odbijanja da se energenti što se uvoze iz Rusije plaćaju u rubljima, dakle u ruskoj valuti (što nisu prihvatile sve zemlje EU), Unija je već donijela ‘preporuku’ o smanjenju potrošnje energenata za 15%, što je Njemačka za sebe podigla na 20%.

I to nas vraća na početak teksta, na kancelara Scholtza i na njegov kategorični niječni odgovor na pitanje očekuje li da bi zbog toga u Njemačkoj moglo doći do nemira. Njegovo ‘obrazloženje’ da je, naime, Njemačka socijalna država, naprosto ne stoji. Jest, Njemačka je bila socijalna država. Nekada, u vrijeme Willya Brandta. No u mandatu kancelara Schroedera upravo je Socijal-demokratska stranka (što znači Scholtzova stranka) okrenula leđa onome ‘socijalnom’ u svojem imenu i postala – objektivno – stranka liberalnog, točnije rečeno neoliberalnog kapitalizma, sa svime što to znači. Govoriti danas o tome kako će se u uvjetima krize i očekivanih nestašica (a i povećane nezaposlenosti) socijalna država pobrinuti za one svoje građane kojima će pomoć biti najpotrebnija, otvorena je prijevara ili pak dokaz političke naivnosti.

Jer, upravo bi Scholtz na primjeru svoje zemlje morao znati kamo vodi kriza u kojoj sve veći broj ljudi ne vidi nikakvu perspektivu. Ne treba biti povjesničar da bi se znalo što je bila Weimarska republika, kakve su prilike bile u Njemačkoj (ne samo zbog svjetske ekonomske krize 1929. godine) i koje snage u uvjetima kada se, kako se to obično kaže, vlast valja ulicama, imaju najrealnije šanse da tu vlast prigrabe. I koje su tu vlast godine 1933. u Njemačkoj prigrabile, da bi nakon samo nekoliko godina gurnule svijet u novi opći rat s katastrofalnim posljedicama. To valja imati na umu pogotovo zato što ne samo u Njemačkoj (mada je ona kao čelna zemlja Evropske unije iznimno važna) raste broj nezadovoljnika dosadašnjom politikom prema Rusiji čiju cijenu plaćaju oni koji žele Rusiju pobijediti.

Raste, dakle, broj onih, ne samo gospodarstvenika, ne samo analitičara, pa i u nekim mainstream medijima, nego i tzv. običnih ljudi (a nađu se tu i neki političari, sramežljivo za sada), koji počinju sve ozbiljnije i sve glasnije dovoditi u pitanje smisao i svrhu politike Zapada u odnosu na rat u Ukrajini i na Rusiju. Krajnje jasno rečeno: raste broj onih koji odbijaju i koji će, kako će stanje u njihovim zemljama postajati sve teže, sve glasnije i odlučnije odbijati bespogovorno stajati iza Washingtona i Bruxellesa (koji u ovome kontekstu nije ništa drugo nego ‘filijala’ Washingtona). S obzirom na to da su se sadašnje vladajuće elite (poput u Njemačkoj tandema Scholtz – Baerbock) bezrezervno svrstale u redove anti-ruske koalicije, nerealno bi bilo očekivati da će one napraviti, ili da će smjeti napraviti radikalni zaokret i početi u političkim promišljanjima, ali i akcijama u prvome redu voditi računa o vlastitim interesima i potrebama, a što znači i o interesima i potrebama svojih građana.

Mnogo je realnije pretpostaviti da će – nakon što nezadovoljnici izađu na ulice (a izaći će, jer, što će im drugo preostati?) – doći do tektonskih poremećaja na političkoj sceni Njemačke, ali ne i samo Njemačke. U takvoj situaciji birači će se, jer u Evropi ipak ne treba računati s vojnim pučevima i državnim udarima, na izvanrednim parlamentarnim izborima što ih neće biti moguće izbjeći, okrenuti snagama desnice koje će po oprobanom receptu nuditi ‘red, rad i mir’. A nakon toga?

Dakle, ukoliko se Evropa ne uspije (a neće se uspjeti) odlijepiti od američko-britanske politike bacanja Rusije na koljena i pripremanja za konfrontaciju s Kinom, ukoliko će Evropa svojim građanima u ime te politike, a pod krinkom prozirne parole o potrebi konfrontacije demokracije s autokracijom, priuštiti nestašice, nezaposlenost, hladne stanove i radne prostorije, govoreći kako je to cijena koju ‘treba platiti’ i očekujući da će ti građani spremno pristati na svoja pleća natovariti breme takve politike, onda će doći do nemira. I u Njemačkoj, ali i u drugim evropskim zemljama.

Da, tako nešto nagovještavao je ne tako davno i ruski predsjednik Putin. On je govorio o socijalnim potresima s nesagledivim posljedicama. Treba li ‘bježati’ od takvog zaključka samo zato što ga je iznio i Vladimir Putin? Ne, ne treba. Znači li zbog toga ovaj prikaz priklanjanje ruskoj politici, nekakvo rusofilstvo? Ne, ne znači. Pokušali smo opisati stvari takvima kakvima ih vidimo, takvima kakve jesu (za razliku od propagande što nas nemilosrdno svakodnevno zapljuskuje) i usudili smo se pretpostaviti što bi se moglo dogoditi.

Na Scholtzovu tvrdnju kako u Njemačkoj neće doći do nemira, stavili smo upitnik. I objasnili zašto to činimo.

Samo to, mada je i to u današnjim prevladavajućim prilikama u najmanju ruku krajnje neuobičajeno. Upravo zato što je realno. I treba li još išta reći?