U Mostaru dva Srbina tri politike

Izdvajamo

• Bez imalo želje da se, bar, čuje druga strana, da se istinski danas ništa ne čini, to već sutra, neće imati ko ni činiti. Sve dok je tako, u Mostaru će Srbi biti, ne nacionalna manjina već statistička greška. Ima li onda rješenja? Ima, ako se vratimo Šantiću, dokučićemo i odgovore, jer je za sve razumne Aleksa Mostar, a Mostar Šantić. No, otvara se novo pitanje: Jesu li ovi što odlučuju i pročitali Šantića ili znaju ko je uopšte bio Matvejević ili da, bar, pokušaju uraditi dio onoga što je za grad stvorio Jole Musa.

Povezani članci

• Legitimisani zbog partizanskih pesama
• „Bura u čaši vode“ među političkim autsajderima
• Demofest nominovan za prestižnu evropsku nagradu: Sada nam je potrebna vaša podrška!
• Zlatko Dizdarević: Teritorijalizacija nacionalističko lopovske histerije u državi ni na nebu ni na zemlji
• Preokret protiv Građana… ili kako je Feđa postao naš
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (5): Mensur Seferović

foto šg

Priča o mostarskim Srbima, priča je, u stvari, o Aleksi Šantiću. Umro je u subotu, 2. februara 1924. godine, u 6 i 25. U nedelju i ponedeljak cijeli Mostar, bez razlike na godine, vjeru, zanimanje i političku pripadnost, odao je počast svom pjesniku. Mostar je bio sav u crnini. Na kućama su visili crni barjaci, a ulični fenjeri obavijeni su crnom krpom. U crno utonula varoš pružala je ucviljenu sliku, bol majke za izgubljenim sinom i tugu svih sugrađana. Sve vrijeme dok je posmrtna povorka obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali pjesnika. Sve radnje su bile zatvorene, a narod, bio on muslimanski, katolički ili pravoslavni podjednako je oplakivao svog Šantića (usuđujem se ustvrditi, to je bio najbolji primjer onog što danas, najčešće lažno, a zarad političkih interesa, političke partije žele predstaviti kao multietičnost i sklad). Istina je da ničija sahrana ni do tada, a ni do danas, nije tako okupila sve njegove sugrađane, ali i mnoge koji su pješačili i po četerdesetak kilometara samo da bi posljednji put vidjeli svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni. No, i tad kao i sad podjele  i među tadašnjom srpskom političkom elitom bile su žestoke, tako da kako piše Politika, tog davnog februara 1924. godine „veoma težak utisak je izazvala vest da nijedan zvanični predstavnik neće doći iz Beograda da oda posljednju počast velikom Šantiću, nijedan član vlade, niko iz Akademije nauka, prosvetnih i nacionalnih udruženja, pa čak ni Ministarstva prosvete“.

A danas, skoro pa vijek kasnije, priča o Mostaru i mostarskim Srbima ne liči onoj iz 1924. godine, još manje onoj iz recimo 1964. godine. Rasuli su se Mostarci, Srbi posebno, među onih preko milion i dvije stotine hiljada, širom dunjaluka. Godine 2013. zabilježeno ih je u Mostaru – 4.421 ili skoro dvadeset hiljada manje nego prijeratne, popisivačke 1991. godine. Mostarska zbilja, danas je svakako, drugačija i za ostala dva naroda. Tužnija i jadnija za većinu, bolja samo za pojedice. Srbi su danas u gradu i kantonu, nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine. Raspolućeni zbog posla, konstitutivnosti, zdravstvenog osiguranja, zbog auto-trase koja, gle čuda ili samo slučajno, prolazi upravo preko njihovih imanja, zbog toga što su samo ogledni primjerak u organima i institucijama, zbog…

Kao i sve u ovom gradu tako su žestoke podjele i među samim Srbima. Otud i s pravom teza: dva Srbina, tri politike. Od onih četiri hiljade preostalih Srba, dvije institucije Prosvjete, duple Šantićeve večeri poezije, društveni dom, unutar groblja u Ortiješu, četiri-pet političkih partija, svaka sa sjedištem daleko od Mostara, pa onda tzv. autentični, pa tzv. građanski Srbi, pa Srbi s jakim pozicijama u dvije vladajuće HDZ ili SDA partije, jer je to najlakši način za dobre položaje i na kraju najveći broj njih bez posla i van institucija. Oni i nisu ništa drugo sem glasačka mašinerija koju će zatalasati pred naredne, oktobarske izbore. Zbog tako silnih podjela, ukupna vrijednost budžeta za pretežno srpska naselja, sve ove godine, je tu negdje oko 50.000 KM ili 0,1% gradskog budžeta. To vam dođe otprilike kao i s Lanom Pudar. Svi joj se klanjaju i veličaju je, ali sem obećanja – ništa drugo, a Lana, uprkos svemu, od trofeja na mediteranskim, evropskim do zlatnih medalja na svjetskim prvenstvima. Ne znam, niti me interesuje, koje je nacionalnosti predobra Lana, ali zasigurno znam da je ona najbolji mostarski izdanak s početka 21. vijeka, isto kao i Aleksa u prethodnom. A uspješna je i zato što su je prihvatili svi građani Mostara, bez obzira na bilo koju pripadnost.

Gotovo dvije i po decenije poslije rata tzv. autentični mostarski Srbi, sve svoje propadanje tumačili su, a posebno pred prošle mostarske izbore, okrivljujući tzv. građanske koji su, po njihovom shvatanju politike, samo dekor za ovaj treći konstitutivni narod. Ostvaren je njihov cilj. Izabrani su autentični, od kojih gotovo i niko nema neke posebne veze sa Mostarom. A onda, samo godinu poslije, dolazi do žestokog raskola između njih samih. Pljušte optužbe, za (ne) učinjeno, izdaju, sukobi iz Kordinacije Srba sa SNSD, pogolema je uloga u svemu i Srpske pravoslavne crkve i koga sve ne. Kao što to obično u politici biva, ne radi se ovdje o zastupanju naroda, nego o vlastitim interesima koje je neko ili nije ostvario. Bez imalo želje da se, bar, čuje druga strana, da se istinski danas ništa ne čini, to već sutra, neće imati ko ni činiti. Sve dok je tako, u Mostaru će Srbi biti, ne nacionalna manjina već statistička greška. Ima li onda rješenja? Ima, ako se vratimo Šantiću, dokučićemo i odgovore, jer je za sve razumne Aleksa Mostar, a Mostar Šantić. No, otvara se novo pitanje: Jesu li ovi što odlučuju i pročitali Šantića ili znaju ko je uopšte bio Matvejević ili da, bar, pokušaju uraditi dio onoga što je za grad stvorio Jole Musa.