U katedrali Notre-Dame u Parizu hodočasnici i turisti – teško zajedno

Povezani članci

• Milenko Blagojević: Nemušti govor šutnje
• Digitalna arhivska kolekcija Fonda za humanitarno pravo – „Zločini u Foči 1992. godine“
• Program Sarajevskog otvorenog centra povodom 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja i 10. decembra
• Tomislav Jakić: MISSION IMPOSSIBLE – SHVATITI OČITO
• Messija i genocid
• Zlatko Jelisavac: Vrelo srce, hladan rzum, kritičko mišljenje i otpor nasilju vlasti

Zabranjeno je – nositi šešir, jesti, koristiti tronožac, telefonirati. Prije nego se uđe u katedralu, ljudi u dugom redu sve do kraja esplanade smjerno čekaju. Tišina, kaže čuvar. Ali poštivanje pravila traje samo tada. Čim uđu u zgradu gomila se uznemiri, mračna unutarnjost Notre-Damea postaje bučna.

 “Čovjek bi pomislio da je u holu neke željezničke stanice, kaže svećenik iz katedrale, koji je tu već tri godine. Ovo nisam vidio ni u jednoj drugoj katedrali na svijetu! I svakim danom je sve gore : prije su posjetitelji instinktivno snižavali ton ulazeći u katedralu. Danas većina njih nema pojma gdje se nalazi.” Konstatacija je ozbiljna, izrečena  uz vidan zamor.

Ali tačno je da danas, sa 13,6 milijuna posjetitelja  godišnje, Katedrala Notre-Dame u Parizu  ima poteškoća zadržati svoj status nezaobilazne turističke etape i biskupijske crkve.

  40 000 posjetitelja dnevno

Ljeti se kult ograničava na tri mise (8h, 12h i 18h15) i na službu  večernice (17h45). Danas u podne su posjetitelji do pola ispunili prve klupe lađe. U vrijeme službe zbor i skupština su zaštićeni drvenim barijerama i plavom trakom, ograničavajući pristup vjernicima. Ipak, teško je čuti celebranta od neprestalnog brujanja, fleševa fotoaparata kojih je koliko i treptaja kapcima, stalne navale u ambulatorij, i kamera kojima vitlaju. Na jednoj od stolica centralnog prolaza mlada djevojka pozira svom mladiću.

“Zatvoriti ambulatorij u vrijeme mise? Mislili smo već na to, kaže P. Gérard Pellettier, rektor katedrale. To smo već jedanput bili uradili, ali to danas više nije moguće”. Zbog 40 000 ljudi koji se ovdje gurkaju od otvorenja (oko 8h) do zatvaranja (18h45)”. Uzimajući u obzir posjetitelje koji su u isto vrijeme unutar katedrale, iz sigurnosnih razloga je potrebno  da svi mogu pristupiti izlazu u slučaju opasnosti”, dodaje.

Isabelle de  Gourcuff, administratorica  posjeta u Centru nacionalnih spomenika, misli da napredak tek treba ostvariti, i to sa ciljem da se poboljša prijem. “Problem sa katedralom Notre-Dame je u tome što su posjetitelji prepušteni sami sebi.“ Smatra da je šteta što ne postoji kiosk na ulazu pred zgradom, gdje bi posjetitelji mogli biti usmjereni.  Željela bi da se može unaprijed uspostaviti sustav organiziranih posjeta  da bi se smanjilo čekanje u redu.

Senzibilizirati i pratiti posjetitelje

Samo – u katedrali Notre-Dame posjetitelji nisu sasvim jednaki turisti  kao negdje drugdje. “To su hodočasnici”, insistira odgovorno lice za odnose sa javnostima u katedrali. Tako da se ne može tretirati drugačije one koji sjedaju u klupe da bi se posvetili molitvi,  i one koji fotografiraju vitraže i statue. Ponekad su to jedni te isti”.

Veronica Bolanos, Meksikanka, 39 godina, sjela je da odvoji malo vremena da pogleda oko sebe. “Istina je da ovdje ima više buke nego u katedrali u Reimsu, ili u Orélansu, prihvata ovu činjenicu.  Ali zar bi zato trebalo organičiti pristup turistima?  Ovo mjesto pripada svima”. U katedrali  svećenici kažu to isto : oni jednako dočekuju i vjernike i turiste.

Već trideset godina  Udruženje Komiteta za doček na mjestima umjetnosti (CASA) traži način kako senzibilizirati posjetitelje za svetost mjesta. Predlažu vođene besplatne posjete, koje bi pratili volonteri, na nekoliko jezika.  François Benoist d’Estiveaud, koji maše malom francuskom zastavom, jedan je od njih : “Kad ih vidim kako ulaze i odmah se usmjeravaju prema izlazu, bude mi muka. Naš je zadatak  pratiti ljude da bi oni razumjeli duhovni smisao onoga što mogu vidjeti”.

 Sa francuskog prevela Nada Zdravič

La-Croix.com, 1.08.2011.