ENG
U iščekivanju prve knjige: Ivan Ušumović (*)
Autor/ica
Povezani članci
Možda je baš Ivan „kriv“ što sam se upustila u avanturu pisanja Književnog kutka. Kažem „avanturu“ jer nisam tada znala točno (a ni sada ne znam) gdje će me odvesti teme, sadržaji, pjesnici i čitatelji ovog Kutka.Moja prva zamisao o čemu bi trebalo pisati je jedno, a „život“ same kolumne
Književni kutak je ipak nešto drugo.
Dakle, odlučila sam javno pisati, između ostalog, jer mi se činilo da pisanjem i davanjem savjeta mladim pjesnicima mogu pomoći, bez obzira da li će prihvatiti, ili ne, ono što napišem.
Ivan Ušumović i ja razmijenili smo nekoliko mail-ova, i njegova „krivica“ je sadržana baš u njima. Njegova iskrenost i otvorenost samo su me dodatno motivirali da pronađen pjesnika u njemu, ma kako sakriven bio! Možda se još neki mladi pjesnik (koji traži još uvijek svoj stil, svoje teme, riječi…) prepozna u tekstu koji slijedi. I „sam sebe posavjetuje“ i, ako je to potrebno, ispravi svoje pjesme.
Mail-ovi k’o mail-ovi imaju specifičan, ponekad i previše pojednostavljen, način komunikacije.
Puni su grešaka, nedorečeni…. Ali, neka sve tako i ostane (nevažni dijelovi za ovu tematiku su izbačeni).
Ivan, 19.8.2010
„Šaljem Vam par mojih pjesama. Iskreno Vas molim da napišete kritike na njih, bilo da su negativne ili pozitivne. Jer kritika je zato ovdje da pomogne u radu.
Srdačan pozdrav iz Subotice od Ivana.
P.S. Jedna mala napomena u vezi pjesama “Plamen” i “Naš dan”. One su povezane, mada sigurno ćete već i sami to skužiti.“
(Poslane četiri pjesme: Još jedna noć, Naš dan, Plamen, Voda, op.a)
Diana, 20.8.2010
„Hvala Ivane na mail-u, i povjerenju koje mi ukazuješ šaljući pjesme i tražeći moje mišljenje.
Šteficini (Š. Galić, urednik portala tacno.net i prijateljica autora ovog teksta, op.a.) prijatelji, pa i poznanici, odmah postaju i meni dragi ljudi.
Prema njima osjećam neku vrstu početne naklonosti, ali i obveze: ljudske, stručne,…. prijateljske.
Voljela bih da Te bolje poznajem, kako bih znala kako razgovarati sa Tobom.
I svakako da bi bilo lakše razgovarati, onako uz kavu, već meni pisati, a Tebi čitati.
Pisane riječi imaju težinu svjedoka. Trebala bih mnogo toga pročitati od Tebe, da bih “crno-na-bijelo” imala stav o Tvojim pjesmama.
Ako je moguće, napiši nešto o sebi, i svakako pošalji još neke pjesme. Pogotovo pjesme koje imaju drukčiju tematiku od prve tri poslane pjesme.
Na internetu sam pronašla jedinu Tvoju pjesmu sa nazivom: “Prolazim“. Ona je nešto (ako ne pošalješ ništa drugo) o čemu bi mogli, kao i za pjesmu “Voda”, detaljnije porazgovarati.
Ne znam koliko su prve tri pjesme autobiografske (voljela bih da su, zbog Tebe, fantazija, a ne stvarnost), ali u pjesništvu (onom pravom kojem svi težimo) takvi događaji bivaju, s jedne strane, pokretač emocija, pa onda i pisanja, – i to je dobro! S druge strane takvi događaju (smrt voljene osobe) su opasna zamka i za najbolje pjesnike!
Znam to i iz osobnog iskustva. Znam kako je teško boriti se sa stvarnim događajima, a onda i dobrim i lošim stihovima – poezijom.
Treba jako puno umješnosti, kompromisa,…. samokritičnosti da iz osobnog bola izvučemo dobru pjesmu – pjesmu koja drugima neće govoriti samo o našoj boli.
Dakle, jednostavno rečeno i direktno, da ne može „direktnije“ – prve tri pjesme nisu dobre!
Normalno, ukoliko želiš u poeziji ići dalje: prema knjigama, publici (koja nisu tvoji poznanici i prijatelji), prema nemilosrdnim kritičarima i nakladnicima,….
Ove tri pjesme su lijepe, tužne,… proživljene duboko (barem tako mislim), i sigurno će izmamiti suze onima koje Te znaju. Ali, pretpostavljam, da Ti želiš više!?
Ako sam u pravu, javi se pa ćemo dalje ući u analizu.
Normalno sve je to samo moje mišljenje.
Možeš provjeriti (mene i sebe) slanjem pjesama drugima.
Istovremeno sumnjam da bi ti itko od mojih kolega pjesnika i davao neke detaljnije upute,… jer to se nažalost ne radi.“
Ivan, 14.9.2010
„Iskreno, najiskrenije Vam hvala na kritici i osvrtu na moje pjesme, stvarno cjenim to što imate toliko dobrote da mi pomognete savetima i smernicama i što žrtvujete svoje vrijeme za mene. Sad mi je Štefica poslala poruku i rekla da ste se zabrinuli da se možda ne ljutim, vjerujte mi, ni najmanje. 🙂 Od sad ću biti ažurniji što se tiče odgovora i svega ostalog.
Ja ću krajem septembra putovati za Rijeku pa ću pokušati u povratku nekako da isplaniram posjetu i Zagrebu, pa da se nađemo nas dvoje na kavi i upoznamo se licem u lice. Tako je najbolje. 🙂
…
Učlanjen sam u pjesničko društvo Vojvođanskih pjesnika “Lira naiva”. To društvo se sastoji više od pučkih pjesnika, mada ima par njih koji su već malo poznatiji. U njihovoj zbirci pjesama su objavili moje dvije pjesme, “Voda” i “Još jedna noć”. Njima se svidjala “Još jedna noć” više od pjesme “Voda” zato što, citiram:”Voda je dobra, ali više mladalačka, a Još jedna noć je super zato što pravi osvrt na sociološku situaciju u kojoj se nalazimo.” Naravno, svatko ima pravo na svoje mišljenje, i ta mišljenja variraju od osobe do osobe. Zato ja prihvatam svačiju kritiku i pokušavam da iskoristim iz te kritike sve što mogu da bih poboljšao svoj rad.
One pjesme “Plamen” i “Naš dan” su nažalost istinite, ali to je od mog kolege umrla djevojka, pa sam ja duboko ganut cijelim događajem, napisao te dvije pjesme i poklonio ih njemu.
…
Većinom je svaka pjesma lično proživljena, možda je čak to i previše uočljivo, ali tako valjda biva na početku. 🙂
Naravno, od Vas opet očekujem skroz direktnu i iskrenu kritiku, jer samo tako ćemo nešto uspjeti i ostvariti. Gvožđe se kuje dok je vruće. 🙂
Srdačan i veliki pozdrav iz trenutno sunčane Subotice. 🙂
P.S.
… a “Psići” su posebna priča.. To je tema koju nam je dala profesorica filozofije kada sam bio u prvom društvu pjesnika, svako od nas je trebao da napiše osvrt na to kako doživljava psiće…”Psići” su zapravo ženske grudi, a tema je bila posvećena može se slobodno reći, erotskoj poeziji, uz objašnjenje koje nam je profesorica dala, da ako želimo odrasti kao pjesnici, moramo i to naučiti da pišemo. 🙂 To je ujedno i jedina moja pjesma tog tipa.“
Diana, 16.9.2010
„Evo pročitala sam pjesme i za dvije, za koje sam ja imala inspiraciju (jer bez nje ipak ne ide!), napisala svoje verzije!
Ali to je napisano u skladu sa mojim stilom pisanja, iako sam sa trudila držati se Tvojih riječi i misli. Dakle, ne mora Tebi odgovarati.
Ali može poslužiti kao primjer mojih primjedbi-ukazivanja kako pjesma treba izgledati.
Ali opet NAGLAŠAVAM – po mom sudu (koji ne mora biti dobar Tebi ili drugima).
Pjesma Psići
Sve mi je jasno, ali centralni stih-slika-asocijacija “topli mekani psići” (a misli se na grudi) se gubi kod nepotrebnog pojašnjavanja.
Stavljajući taj stih na kraj, i mijenjajući naslov, (mislim!?) da smo dobili na jačini!
Ovo je mala, jednostavna pjesma, i moraš je dobro “rezati” kako bi dobila na snazi riječi. Kod malih pjesama svaka greška je očigledna.
Ovako, u „mojoj verziji“ čini mi se dosta simpatična mala pjesma o sreći! Takve pjesme mogu biti prave “velike” pjesme!
Pjesma Voda
Također imaš moju verziju pjesme. Pjesma je obična (pomalo banalna: “ja te pokušavam zaboraviti,… ali ne ide”,…), pa trebaš rasporedom riječi, ubacivanjem svakodnevnih riječi pjesmi dati drugačiju intonaciju (da pobjegneš od navedene banalnosti, a nište puno ne mijenjaš).
Tu sam također promijenila naslov, ali nije nužno!
Voljela bih čuti Tvoj komentar (ali iskreni) na moje verzije!
Jer i ja sebe testiram.“
Ivan, 22.9.2010
„Dobar dan.
Moram Vam priznati, vaše verzije mi se stvarno više sviđaju, uspjeli ste skratiti i izbaciti nepotrebne riječi bez gubljenja poente cijele slike, pjesme su dobile na jačini… Hvala Vam za ovakvu vrstu pomoći i podrške. Sada ću i ja pokušati da poizbacujem iz ostalih pjesama neke nepotrebne riječi, preduge opise i epitete… Jedino kod druge pjesme bih želeo da ostane naslov “Voda”, jer zbog vode je i nastala pjesma, na moru sam je napisao….“
Itd.
Bilo je još mail-ova, a nadam se da će ih biti još, i da je to tek početak jednog lijepog književnog prijateljstva.
U tekst o poeziji Ivana Ušumovića namjerno sam navela i dio naše korespondencije, jer mi se baš ti razmijenjeni mail-ovi čine vrlo rječiti. Iz njihovih sadržaja možete iščitati ono najvažnije o Ivanovoj poeziji, o njegovom pristupu pisanja, o mom mišljenju o tome… i ono najvažnije: Ivanu iskrenu spremnost da prima savjete, „brani“ svoje stihove ako se ne slaže sa savjetom (kao kod naslova pjesme „Voda“).
Ivan Ušumović je jako mlad čovjek (1988 god.) i pred njim je puno godina koje će sigurno provesti čitajući dobre pjesnike, učeći od onih oko sebe; pokušati se odmaknuti od dokumentiranja stvarnih događaja i osjećaja, i približiti se onoj poeziji koju pokušava dosegnuti.
Kako bi se i čitatelji ovog teksta mogli složiti, ili ne složiti, sa mnom, slijede sve pjesme koje su ovdje spomenute, kao i dvije nove pjesme koje je Ivan nedavno poslao.
Prije pjesama evo i mojih kratkih komentara-savjeta. Pokušati ću naglasiti ono što je u svakoj pjesmi dobro, a izbjeći govoriti o onome što nije. Uostalom tako sam i obećala u svom prethodnom tekstu o Jeleni Galijašević.
Pjesma Psići (Sreća) navedena je u obje verzije (prije i poslije male korekcije). Ovo je mala, dobra, pjesma!
Možda bi se Ivan trebao, barem edukativno, vratiti kratkim formama i ovim temama!? Namjerno su stavljene obje verzije da se vidi kako je Ivanova pjesma ostala Ivanova (sadržaj, emocije, iste riječi…), a izmjene koje sam napravila su samo napravljene u „razmještaju“ riječi. Važno je „ono glavno“ što želimo kazati, tzv. „udarni stih“, staviti na pravo mjesto.
Pjesma Voda navedena je samo u verziji koja sadrži moje male (neznatne) intervencije, uz poštivanje Ivanove želje da naslov ostane „Voda“ (moj prijedlog je bio „Biće to slatka smrt“).
Pjesma Prolazim nastala je (tako kaže autor) kao neka vrsta vježbe-zadaće da se napiše pjesma koja će biti inspirirana poezijom Dragutina Tadijanovića.
Pjesma Još jedna noć je ovdje više da čitatelji imaju primjer kako „su ukusi različiti“. Naime, Ivanu su radije objavili tu pjesmu nego pjesmu „Voda“ (tako piše u mail-u). A ja bih obrnuto! Vi?
Pjesme Naš dan i Plamen su one pjesme za koje sam napisala Ivanu direktno: „… nisu dobre“.
Ne mogu se one popraviti, a da ostanu ipak Ivanove pjesme! To je primjer pjesama od kojih se treba odmaknuti. Ili, ako autor želi baš pisati o tom događaju, i o istim emocijama (svi imamo nešto što ne želimo da nam drugi mijenjaju, i čega se ne želimo odreći u našem pisanju), tada treba krenuti iz početka! Ako se Ivan odluči za taj rizičan potez – voljela bih pročitati rezultat – pjesmu! U svakom slučaju to će biti dobar trening! Možda bi zgodan eksperiment bio (ali nažalost nije izvodljiv!) da nekoliko afirmiranih i dobrih pjesnika napiše pjesmu na tu temu!
Ispod ćete naći samo pjesmu „Naš dan“, dok sam pjesmu „Plamen“ preskočila. Dvije „ne baš dobre pjesme“ bile bi previše.
Na kraju nalaze se i dvije nove pjesme koje je Ivan Ušumović nedavno poslao: Pagliacci, i Prvi put
Iako bi se i na njima trebalo malo „poraditi“, one su dobar nagovještaj da Ivan ide dalje.
Sve pjesme su ovdje napisane-prepisane kako ih je Ivan poslao; tj. ostavljeno je miješanje „ekavice“ i „ijekavice“, izbor riječi i sl., bez obzira da li je to usklađeno (ili ne) sa nekim od jezika bivše Jugoslavije. Ivan će to, prije objavljivanja pjesama u nekom časopisu ili knjizi, sam ispraviti u skladu sa jezikom koji odabere.
U kontekstu našeg „Književnog kutka“, i ovog trenutka, važna je ipak poezija.
Psići (orginalna verzija)
Ugledala si me…
Osmeh na licu govori sve.
Trčiš ka meni i
Bacaš mi se u naručje…
Osetim dodir tvojih
Snažnih i obdarenih,
Ali ipak mekih psića…
Njihova toplina ne može se opisati,
Zbog njih sam sretan
Svaki put kada te vidim…
Sreća (pjesma Psići, uz male izmjene)
Ugledala si me!
Osmeh na licu,
dok trčiš prema meni,
govori sve!
Bacaš mi se u naručje:
na mojim grudima
topli mekani psići.
Voda
U tišini sablasne noći,
krvavi mjesec kupa se u moru.
Pokušavam te zaboraviti,
iako znam:
svaki pravac, u ovom moru,
je pogrešan
Mogu se samo nadati
da ću u ambisu pronaći mir.
Ali, gle,
i tamo te pronalazim.
Poput vode si!
Odustajem.
Puštam te u sebe,
znajući da ćeš me utopiti.
Neka,
biće to slatka smrt.
Prolazim
Koračam
Kroz nebesku ravnicu.
Nada mnom šum
Zelena lišća ostaje.
Bezimena ptica širi
Krila iznad mene.
Na tihom vetru
Započinje slobodan let.
Na časak bar da poletim
Oslobođen okova,
Zaputih se ka Suncu.
Uzaludna su nadanja
Nikad neću poleteti
Ja prolazim…
Još jedna noć
Tiha zvona katedrale
Ostavljaju trag u još jednoj noći.
Čovјek užurbano hoda
Prema slobodnoj klupi u parku.
Ozaren radošću, otvara vreću
Koju je tako brižno čuvao od pogleda ostalih.
Konačno! Iz nje vadi komad kolača
Kupljenog u obližnjoj slastičarnici.
To je njegov kolač!
Niko mu ga oduzeti neće,
Uživaće u njemu potpuno sam i u miru.
Kako li je samo sretan,
Kao da su u tom momentu
Nestali svi prolaznici, svi problemi..
Ponesen žarom i оkusom pobјede,
Mahnito proždire to malo, skupo parče,
Tek da bih ubrzo shvatio,
Pojeo je sve…
Osvrće se oko sebe promatrajući
Užurbana lica tražeći objašnjenje…
Objašnjenje zašto sve što je tako divno
Traje okrutno kratko?
Prelazeći jezikom prijeko usana,
Pokušavajući da ugrabi
Zadnji trag slasti,
Prilazi korpi, baca kesu, salvetu i malu kartonsku kutiju.
Nestaje sve u smeću…
Čovjek je ponovno siv, vraća se u kolonu prolaznika
Slušajući kako tiha zvona katedrale
Ostavljaju trag u još jednoj noći.
Naš dan
Danas Sunce sija.
Kiša je padala danima,
Baš danas je odlučila da se povuče.
Obukao sam bijelo odijelo,
Sredio svoje lice i kosu.
Neću da me vidiš neurednog.
Krećem ka tebi, nosim cvijeće,
Sačekala me je gomila ljudi.
Svi me tapšaju po ramenu,
Bodre i govore mi da budem hrabar.
Ugledao sam te svu u bijelom,
Veo ti je preko lica,
Konačno si u vjenčanici svojih snova…
Ali danas nije naše vjenčanje.
Ti ležiš nepomična u tom
Prokletom kovčegu!
Suze mi teku,a riječi ne izlaze.
Čitali smo tvoj dnevnik,
Zadnja želja ti je bila naše vjenčanje.
Dok te ljubim posljednji put,
Srce mi se razdire na dva dijela,
U glavi mi odzvanjaju riječi:
„Možete poljubiti mladu…“
Pagliacci
Tako je lako
Vidjeti te kroz operu.
Igranje gudala po žicama
Kao milovanje tvoje kose.
Note tihih flauta kao da prate
Tvoju predivnu uspavanku.
Udarci timpana sjećaju na
Uzavrele srca tvoga otkucaje…
Operu sa tvojim imenom više slušati neću,
Jer ipak, za tebe sam samo „Pagliacci“.
Prvi put
Ta noć, kao i pesma,
Bila je prelepa.
Zaneseni, završili smo
Plešući na ulici.
Umesto zvezda
Sjali su nam farovi nadolazećih kola.
Note su se spajale sa kišom
Da bi ih što lakše upili i osetili
U pokretima koji su nastajali sami od sebe.
Pevušili smo uz
Sirene zbunjenih vozača.
„…Da te mogu pismom zvati,
Ja bi piva život cili…“
Ta noć, kao i pesma,
Bila je prelepa.
(*) Ivan Ušumović je rođen u Subotici 21.09.1988. godine, gdje je završio je srednju Tehničku školu, a sada pohađa „Fakultet za uslužni biznis“ u Sremskoj Kamenici.
Uključio se u radionicu mladih pjesnika „Fus-notes“ 2007. godine pod pokroviteljstvom „Fokus“ fondacije za omladinsku kulturu i stvaralaštvo iz Subotice. U njihovom časopisu mladih umjetnika „Karton“ objavio je svoje prve pjesme.
Od 2010. godine član je društva Vojvođanskih pjesnika „Lira Naiva“, u čijim časopisima/zajedničkim zbirkama objavljuje svoje pjesme.
Autor/ica
){kind=link}