U HRVATSKOJ VRLO MALO LJUDI RAZMIŠLJA O BIH

Povezani članci

• Izložba slika Alise Teletović u Mostaru
• Vrijeme kada je idiotizam rastočio razum
• Zaboravljene žrtve: Nekažnjeni pojedinačni zločini u tzv. Herceg-Bosni
• Humanitarna utakmica za osamnaestogodišnjeg Hamzu Bajgorića
• Teofil Pančić: Politika protiv umjetnosti
• Plenkoviću je Izborni zakon i UZP važniji od žrtava Briševa!

Razgovarala: Jadranka Dizdar, bh dani

Povjesničar i profesor na sveučilištu u Zagrebu i Yale-u (SAD) dr. Ivo Banac govori za Dane o odjecima događanja u BiH, sa naglaskom na Federaciju, u susjednoj Hrvatskoj. Banac kritikuje aktualne stavove ne samo institucija vlasti u Zg, nego i opozicije, ne propušta da preispita uvriježena mišljenja i stavove o poziciji Hrvata u BIH, naglašavajući da interesi Hrvata u BiH ne mogu biti različiti i odvojeni od interesa građana BiH

1. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor primili su u nedjelju u Zagrebu predsjednike HDZ BiH Dragana Čovića i HDZ 1990 Božu Ljubića. Bez obzira na službeno priopćenje, koji je vaš dojam, kakva se poruka ovakvim sastancima u ovom trenutku šalje bosanskohercegovačkoj ali i hrvatskoj javnosti?

Banac: Zahvaljujući nizu političkih aktera, odnedavna u prvom redu Josipoviću, ali i nevjerojatno jednostranim i instrumentaliziranim medijima, u Hrvatskoj se stvorio dojam da su Hrvati u sadašnjim bh. odnosima na svaki način „neravnopravni“ ili „zakinuti“, odnosno predmetom „majorizacije“, i to ne svugdje, nego upravo u Federaciji. Ujedno, nikomu ne pada na pamet da proanalizira Čovićevu politiku. Ne želi se vidjeti da je opstrukcija cilj njegove politike. Ne uzima se u obzir da nije želio dogovor, jer je, skupa s Ljubićem, tražio doslovno sve funkcije predviđene za Hrvate. (Nema Hrvata izvan oba HDZ-a!) Usput, tražio je i da dvije srpske funkcije idu njegovim partnerima u Dodikovu SNSD-u. Drugim riječima, uopće se ne registrira da je u Dodikovo ime želio vladati uprkos SDP-ove koalicijske prednosti, što je zapravo neviđeno. Prešućuje se da je, uz Dodika, želio pokazati kako BiH ne može funkcionirati. Ignorira se da je Lagumdžija, pored svojih hrvatskih partnera, opetovano tražio suradnju s HDZ-ovima. Zaboravlja se Ljubićeva uloga i potpuno preskače tko ga je iz predizborne koalicije – kao i s kim – preusmjerio u sadašnji bijedan položaj vazala Dodikova vazala. Ukratko, malo se zna i, što je gore, još manje se želi znati. U Hrvatskoj je, u ovom trenutku, vrlo malo onih koji uopće razmišljaju o BiH. Barometar raspoloženja je otužna izjava Zorana Milanovića, navodno skorašnjeg hrvatskog premijera, koji doduše mnogo toga ne zna, ali čovjek bi pomislio da ima neke zdrave instinkte, da sebi ne želi otežati situaciju. Ipak, on veli: „HDZ nije naša opcija ni u BiH, ni u Hrvatskoj, ali činjenica je, da je 90% Hrvata glasovalo za dva HDZ-a u BiH i to se nije poštovalo pri formiranju Vlade“. Eto tako se u Zagrebu kuju „činjenice“.

U tom kontekstu i nakon svega što se dogodilo, dolaze naši junaci – Čović i Ljubić – ponovno do bijelog Zagreba. Štogod da su im rekli, stvara se dojam izvanrednog stanja i potrebe nekon izvanrednog lijeka. Traži se deus ex machina, Hrvatsku moramo pokrenuti, jer, eto, Hrvati su „neravnopravni“, „zakinuti“, „predmetom majorizacije“. Nema Dodika, nema Tadića, nema novog srpskog nacionalističkog vala, a Čović i Ljubić naši su ljudi. To je poruka koja se šalje. Genijalni Čović, redoviti profesor strojarstva na Sveučilištu u Mostaru, koji je u osam godina od docenta postao redoviti profesor strojarstva, a za koga se u protukorupcijskoj Hrvatskoj ne zna da je pod optužbom za zloporabu ovlasti i financijske malverizacije, sad je promaknut u izvoznika svog ucjenjivačkog esnafa iz BiH u Hrvatsku. Bolje ne može biti. 

2. Nakon što je formirana Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u kojoj nema predstavnika dva bosanskohercegovačka HDZ-a u Zagrebu su u tri dana objavljene dvije zajedničke izjave predsjednika i premijerke RH s naznakama da državni vrh RH smatra da sve još nije gotovo. Znači li to možda da RH ne priznaje novoizabranu Vladu FBiH?    

Banac: Ne znam. Sigurno im je neugodno i sami ne znaju što bi počeli. Ali, to je cijena gluposti i manipulacija. Kolikogod mislim da je Josipovićeva politika „nove balkanske inicijative“, dakle karnalnih odnosa sa Srbijom, rezultat potrebe jednog novopečenog državnika da bude užasno važan, rezultati nisu tako bezazleni. Za ljubav Srbije Josipović je destabilizirao Bosnu i Hercegovinu, počeo promicati Dodika i svojim neodgovornim ocjenama o stanju hrvatskog naroda u BiH, doprinio krizi Federacije. Uostalom, nije u ovlastima Hrvatske programirati vlade bh. entiteta. Hrvatska priznaje BiH i ustavni poredak u BiH. Sve izvan toga nije na Hrvatskoj. Niti je na Hrvatskoj davati ustavne ocjene o situaciji u Federaciji BiH. U nedjeljnoj izjavi Josipovića i Kosorove doduše ne stoji kako ustav i zakoni nisu poštovani. Ali se od mjerodavnih traži da „osiguraju institucionalnu ravnopravnost svih triju konstitutivnih naroda, i poštuje njihova politička većinska volja izražena u demokratskom procesu izbora“. To nije u redu, ne samo zato što predstavlja politiku naknadne pameti. Da je hrvatska politika htjela pozitivno utjecati u BiH, da je htjela stabilizirati BiH, pa time i pomoći Hrvatima u BiH, drugačije bi se artikulirala ne samo u vrijeme Tuđmana, nego i kasnije pod Račanom i Sanaderom. I danas bi se drugačije artikulirala, a ne dopustila Bobanovim nasljednicima da se igraju lutkara. S takvom politikom se mora prekinuti. 

3. U dijelu bh. medija tvrdi se kako je predsjednik Josipović navodno aktivno sudjelovao u doduše neuspjelim kombinatorikama oko formiranja nove Vlade FBiH. Kako tumačiti ovakav angažman: kao tihu diplomaciju, ustavnu obvezu hrvatskih vlasti da se brinu o Hrvatima u BiH, obvezu RH kao potpisnice Daytona i gdje je crta koja razdvaja brigu i pomoć od miješanja u unutarnje stvari suverene države iz susjedstva?           

Banac: Nemam takvih saznanja. No, na načelnoj razini, ukoliko je to točno, za svaku je osudu. Hrvatska politika može biti nezadovoljna ovom ili onom pojavom u susjedstvu ili u svijetu. Ali nije na njoj da popravlja i nameće, posebno ne tamo gdje ima najmanje povoda. Podsjetimo se samo s koliko su užasavanja dočekane izjave krugova u Amnesty International-u o mogućoj krivičnoj odgovornosti Vladimira Šeksa za ratne zločine u Osijeku. Koje sve kombinacije nisu zabilježene u uvijek brižnim medijima oko toga stoji li iza ovih optužbi Britanija ili neki drugi protivnik, te kako se na taj način želi utjecati na hrvatsku politiku. Pomaknimo se samo malo prema BiH i već ne primjećujemo imperijalnu politiku kad smo mi Englezi. Ako imaš argumenata, iznesi svoj stav. Iznesi ga i kad nemaš argumenata, ali ti se čini da ti odgovara, premda to nije preporučljivo. Više od toga je miješanje i uvijek se obije o glavu.

4. Može li ovako ustrojena vlada u kojoj nema stranke koja je dobila najveći broj glasova bh. Hrvata (HDZ BiH) štititi interese hrvatskog naroda u BiH?

Banac: Budući da je poznato kako dva HDZ-a to ne žele ili ne umiju, manjinskim hrvatskim strankama zapalo je osmišljati hrvatski interes u BiH i raditi na onomu što drugi neće. To je za njih i velika prilika, posebno za HSP BiH. Imaju šansu pokazati kako će voditi bolju politiku i na tomu kapitalizirati na idućim izborima. Znate, nije demokracija samo u postizanju većine. Demokracija je i preuzimanje odgovornosti. Čović je želio dokazati da može zaustaviti sve mehanizme Federacije i BiH. To je njegov izmećarski posao za dobrobit Dodika i njegove male Herrenvolk republike. Zapriječio je formiranje vlasti i u županijama gdje je postigao apsolutnu većinu. Problem je „samo“ u tomu što politika opstrukcije ne vodi nikamo. Socijalisti u Albaniji već dvije godine bojkotiraju parlament, a postigli su to da njihova zemlja nije uvrštena među kandidate za EU. Možda je to upravo ono što politika opstrukcije, sebičnosti i gluposti i želi postići.   

5. U BiH se otvara pitanje što je to interes hrvatskog naroda u BiH i je li taj interes različit i odvojen od interesa ostalih naroda i građana ove zemlje. Kako biste vi formulirali odgovor na ovo pitanje?

Banac: Interesi hrvatskog političkog predstavništva, ma kako koncipiranog, te Hrvatâ u BiH (ne hrvatskog naroda, jer narodi nisu subjektom političkih dogovora), ne mogu biti različiti i odvojeni od interesa drugih građana. Kad bi to tako bilo, ne bi postojali uvjeti za opstanak zajedničke države. Naime, državljanstvo veže građane BiH, a ne njihove nacionalne posebnosti. No, upravo zbog sponzorstva Hrvatske, Srbije, te raznih bliskoistočnih zemalja nad pojedinim nacionalnim politikama u BiH, stvorena je iluzija o uvjetnosti BiH, kao i neko nenapisano pravo miješanja u unutarnje poslove BiH. To ide tako daleko da je prošlog petka u Banjoj Luci održana zajednička sjednica vlada Srbije i Republike srpske. Zamislite kako bi to izgledalo da se u Montrealu održi zajednička sjednica vlade Republike Francuske i vlade provincije Quebec. Ili, bolje, pitajte kanadskog ambasadora. A Tadić još ima hrabrosti reći, da se Srbija ne miješa u unutrašnje stvari susjeda. Jedini je interes bh. Hrvata stabilizacija Bosne i Hercegovine i njeno učinkovito funcioniranje. Ne želimo da se BiH uskoro mora obratiti Komisiji OUN-a za izgradnju mira, kao što je bio slučaj s Gvinejom u veljači, jer je prešla u status država kojima je potrebno međunarodno skrbništvo.

6. Po vašoj ocjeni, jesu li danas i na koji način ugroženi ravnopravnost i nacionalni interesi Hrvata u BiH? 

Ravnopravnost i nacionalni interesi Hrvatâ ugroženi su u Republici srpskoj, gdje hrvatska djeca moraju učiti povijest iz nacionalističkih udžbenika, ali o tomu Čović i njegovi baš ne vode računa. Nedavno sam bio u franjevačkom samostanu Plehan. S plehanskog se brežuljka golim okom vidi Hrvatska, ali tamo trenutno živi samo tek nešto više od 120 župljana od nekih 7.000 prije rata. Fratri obnavljaju uništenu crkvu, bave se poljodjelstvom i voćarstvom, ali znaju da povratak ovisi o deetnicizaciji RS-a. To su pravi problemi, ne samo za Hrvate nego i za druge, jer BiH je danas koncipirana kao zajednica etnokracija. Ovdje smo mi većina, a vi manjina. Većina znači prednost: moja povijest, moj jezik, moja tradicija – uvijek usko definirana, uvijek u prednosti pred tvojim. To je uzrok svakom zlu. Ipak, i pod tim uvjetima, postoje veliki prostori zajedništva. Ne bi bilo fer ignorirati činjenicu da, i u ovim okolnostima, u BiH danas ima više slobode, mogućnosti napredovanja i uzdizanja nego ikad u povijesti.     

7. Izjave šefa srpskog entiteta u BiH Milorada Dodika kako neće surađivati s federalnom vlašću ako je formirana bez dva bosanskohercegovačka HDZ-a, kao i tvrdnje Čovića da u BiH slijedi anarhija na hrvatskoj političkoj sceni prati šutnja, ali se u kontekstu tumačenja bh. izbornih rezultata u dijelu hrvatskih medija SDP BiH uspoređuje sa S. Miloševićem. Samo rijetki zagrebački analitičari govore kako je predsjednik Josipović „malo pretjerao“ oslovljavajući nedavno Dodika u Slavonskom Brodu s „predsjedniče“, je li ponavljanje povijesti moguće?               

Banac: Nije novost da Dodik samo traži načine za blokiranje BiH. Jedina je novost da mu se sa hrvatske strane ide ususret. Josipovićev degutantna predstava u Brodu, u kojoj su sudjelovali brojni statisti, ali i stratezi iz sjene, poput don Ivana Tolja, govori o tomu koliko je novi hrvatski predsjednik vlastitom snagom volje, bez protivljenja potrošene hrvatske Vlade, koja se bori za goli život usred političkog cunamija, stvorio uvjete za destabilizaciju BiH. Brodski tango s Dodikom predstavlja neviđeni ustupak voždu iz Laktaša i katastrofu hrvatske vanjske politike. No, dobro je da ste primijetili i neviđeno ponašanje hrvatskih medija. Tako riječki Novi list prošle subote nudi kolumnu svog saborskog izvjestitelja, u kojemu se prvo osuđuje Josipovićevo bratimljenje s Dodikom, a onda tvrdi da je Lagumdžijina politika na tragu Miloševićevog predratnog gambita „za fantomsku građansku Jugoslaviju“, te predviđa da će Bošnjaci svojom politikom otjerati Hrvate u dogovor s Dodikom, što će Josipović onda osuditi. Mislim da je jasno kako se virus političke gluposti širi s prvim lahorima proljeća.

8. Može li se ponoviti situacija od prije 10 godina kada su tadašnji lideri bosanskohercegovačkog HDZ-a pokušali osnovati tkz. Hrvatsku samoupravu u BiH?

Banac: Ni to me ne bi iznenadilo. No, ipak mislim da će svjetski policajci Čovića morati pozvati na red. Amerikanci su već jasno rekli da prihvaćaju činjenicu što su oba HDZ-a odabrala ulogu opozicije u Federaciji. Formulacija je točna. Mogli su biti u Vladi, ali nisu htjeli. Tražili su sve, dobili su mogućnost djelovanja iz redova oporbe. To je obveza, koju Čović već negira. On veli da ne priznaje novu federalnu vlast i prema njoj neće imati nikakve obveze. Amerikanci su također rekli kako podstiču sve stranke da što prije postignu dogovor o širokoj koaliciji na državnom nivou. Čović ni to ne želi, te već pledira za nove izbore.

9.  Jesu li predstojeći parlamentarni izbori u RH i borba za glasove bh. birača eventualno motivacija sadašnjeg intenzivnijeg interesa hrvatskih političara za događanja u susjednoj BiH?           

Banac: Ne vjerujem u to. Prije će biti da se u bosanskim prostorima traži lovorov vijenac u nacionalnim nadmetanjima. Josipović kompenzira manjak nacionalne prepoznatljivosti tvrdim stavovima u prilog ravnopravnosti hrvatskog naroda. Otuđen od Katoličke crkve u Hrvatskoj, pokušava joj biti saveznik u BiH. Bivši SDP-ovac u Hrvatskoj, pokušava pokazati svoj politički hermafrodizam pokretanjem ratnih operacija protiv SDP BiH. Moglo bi se reći da je Bosna za njega neiscrpno skladište svih mogućih teatarskih rekvizita. Ostali igrači – Milanović, hrvatski HDZ – nemaju vremena za BiH. Čović ima i vremena i ambicija, ali njegov cilj je u suprotnosti sa stvarnim hrvatskim interesima.  

10. Dugoročno, kakvi će biti efekti ovakvog pristupa i aktualne hrvatske politike prema BiH?

Banac: Bit će to još jedna lekcija – do konačnog otrežnjenja. I hrvatski interesi i međunarodna zajednica od Zagreba traže preuzimanje odgovornosti za stabilizaciju BiH. To se ne može postići „trećim entitetima“, partnerstvom s Dodikom i njegovim srbijanskim sponzorima, niti provociranjem Bošnjaka. Negativna je okolnost što u Hrvatskoj danas imamo lošu kombinaciju dekoncentrirane i oslabljene vlasti, pod općim napadom svih mogućih protivnika, i hiperaktivnog a posve neiskusnog predsjednika, koji za sebe grabi izvanustavne ovlasti. To Hrvatsku već skupo košta. Premijerka nije u mogućnosti otvoriti još jednu frontu. Predsjednik, u nedostatku stvarnih izazova i bez neke posebne potpore EU zemalja, za sebe stvara prostor „čovjeka vizije“ na Balkanu, za što nema ni znanja, ni pravog savjeta, ni stvarnih mogućnosti. No, ukoliko shvati da je ušao u gubitničku igru s Tadićem i Dodikom, te popravi svoj odnos prema jedinoj susjednoj zemlji što je za Hrvatsku životno važna, možda ovo iskušenje bude i korisno.