Tuzlanski vjetar u leđa povezivanju političke ljevice

Povezani članci

• Dramatična degeneracija javnog diskursa
• Egipćani na ulicama, a Balkanci na egipatskim plažama
• Bolja zaštita LGBTI osobama kroz usvojene izmjene Zakona o zabrani diskriminacije BiH
• Gospodo ustavni suci – zašto?
• Štap i čekić
• VRIJEME ISTIČE, SERIJAL #2: Pogledajte šestu epizodu serijala “Stanje BiH društva: EU i NATO percepcije”

Priča o Sutorini, kako vrijeme odmiče, pokazuje sve naglašeniju osionost jedne od nacionalističkih matrica – one koja sve učestalije o BiH zbori kao nacionalnom ekskluzivitetu samo jednih. To sam ovih dana na vlastitim plećima i sam bio u prilici iskusiti kao, uostalom, i svi koji priču o Sutorini tretiraju na način sličan mome – kao jednu od formi pomračenja uma koje smo, ni krivi ni dužni, u prethodnih četvrt stoljeća morali iskusiti.

Piše: Slavo Kukić

Da bi po srijedi moglo biti baš to upućivala su i sijela „zabrinutog“ društva s ex-reisom. Iako sam zbog spominjanja njegove „visosti“ bukvalno torpediran, lekcije bivšeg čelnika Islamske zajednice crnogorskom premijeru potvrđuju kako sam bio na pravom tragu – da iza najnovijeg nacionalističkog divljanja stoji baš on, a svi ostali su tek sporadične figure u partiji velikodržavnog pokera.

Vrijedi li se, međutim, političkim spodobama – koje su preuzele i ulogu aveti prošlih stoljeća – i baviti? Pita li se mene – ne. Toliko je tereta na ovoj zemlji da bi ozbiljan svijet trošio vrijeme na – neovisno o tome što oni sami o sebi zbore – političke i ljudske marginalce. Jer, evo, bez događaja koji dugoročno mogu biti presudni za ovu zemlju protekao nije ni vikend iza nas. U Tuzli je, još konkretnije, zasjedao Glavni odbor SDP-a. Mnogi će reći – pa što onda? Točno. U nekim drugim vremenima, istina je, zasjedanje stranačkog organa jedne od niza političkih partija, koliko god da je za politički život zemlje ona važna, i nije događaj koji izaziva bogzna kakvu pažnju. U uvjetima naglašene podijeljenosti bosanskohercegovačke političke ljevice, međutim, tuzlanska sesija esdepeova političkog vrha zaslužuje barem ozbiljan analitički osvrt.

Izvanredni kongres ove stranke, kojim je definitivno okončano vrijeme Zlatka Lagumdžije, bio je povod mnogima za pitanje – tu vrstu pitanja sam, priznajem, postavljao i sam – radi li se o istinskoj smjeni ili još jednom triku njezina bivšeg lidera, kojim se i dalje želi produžiti vrijeme njegove neupitnosti u godinama najjačoj stranci na političkoj ljevici? Ako je, pak, po srijedi još jedan Zlajin trik, znači li to da je novoizabrani lider SDP tek „smokvin list“ – i da mu je jedini zadatak stvoriti privid kako se nešto dogodilo? Jeli njegov zadatak, u konačnici, stvaranje bajpasa za trijumfalan povratak starog partijskog bosa?

Kongres, a i sve što se nakon njega dogodi, otvaraju prostor optimizmu. Kako stvari stoje, Nikšić neće moći biti iskorišten kao produžena ruka partijskih „bogova“. Ili još konkretnije, sve što učini upućuje da SDP ima namjeru voditi kako on sam misli da je za ovu stranku i njezinu budućnost najbolje. Iz Predsjedništva partije je, primjerice, pomeo gotovo pa sve zbog kojih je SDP potonuo. Dominantni ti isti, potom, nisu ni u Glavnom odboru. Ono, na koncu, što učini u tjednu iza nas, pokazuje da su mu najiskrenije i najavljene namjere objedinjavanja lijevog političkog spektra.

Podsjetimo se, stoga, još jednom. Kongres SDP-a odluči da ova stranka ni pod kojim uvjetima ne ulazi u vlast. S druge strane, u Domu naroda federalnog parlamenta njoj pripada najveći broj mjesta u klubu Srba. A to, opet, znači da je, da htjede, mogla opstruirati uspostavljanje nove vlasti – i tehničkim mandatom produžavati vlastiti mandat.

Zahtjeva te vrste, ako su moje informacije točne, u SDP-u imate i danas – i dolaze isključivo iz političkog kruga bivšeg partijskog prvaka. Logika je – opstruirati sve, a u konačnici pokazati da bez „vođe“ ne može ni partija sama. Da je, dakle, i odluka kongresa ishitrena – i da „vođu“ ponovo treba vratiti tamo gdje mu je mjesto, na čelo.

Tuzlansko zasjedanje glavnog organa stranke između dvaju kongresa, međutim, pokaza da je snaga tih „aveti prošlosti“ – kako ih ovih dana nazva nekadašnji dopredsjednik SDP – već danas potpuno beznačajna. I da će kurs partije ipak određivati drugi – s, dakako, novim partijskim liderom na čelu.

A oni ne izabraše opstrukciju kao put svoga djelovanja. Dapače, u Tuzli velikom većinom odlučiše podržati kandidata Demokratske fronte za potpredsjednika Federacije iz reda Srba. Učinili su, istina, to na način koji ih ne može prikazati kao nevjerodostojne, političke šarlatane – na način koji čuva vlastito dostojanstvo. Ali, i to je najvažnije, odlučili su učiniti ono što je za ovaj dio zemlje, i zemlju u cjelini, najprihvatljivije.

Zamislite, uostalom, da je SDP odlučio ignorirati formiranje vrha Federacije. I da je istrajao na logici, recimo – a Lagumdžijin krug u vrhu ove stranke je, čujem, htio baš to – birajte predsjednika i dopredsjednike kako znate i umijete, nas u tu priču ne petljajte. Posljedice bi, po mojim procjenama, mogle biti katastrofičnije no što je u ovom momentu itko spreman i pomisliti. Jer, time bi se otvorio put dvojcu Dodik-Čović da kontrolu vrha ovog entiteta uspostave oni. I da s projektom razvaljivanja zemlje nastave bez da im itko išta može.

Prije koji dan je, uostalom, najavljeno da će SNSD u Domu naroda federalnog parlamenta istaći svoga kandidata za potpredsjednika entiteta – da je za to, među inim, već osiguran i dovoljan broj potpisa delegata. Osobno, u drugim uvjetima dakako, u tome ne bih vidio ničeg senzacionalnog. Naprotiv, aplaudirao bi političkim odlukama kojima se prelaze entitetske granice i država pretvara u jedinstven politički prostor. Problem je, međutim, što bi, u uvjetima u kojima jesmo, takav izbor dao krila banjalučko-mostarskom tandemu da nastave s projektom kojeg već godinama svojski realiziraju – projektom, ponavljam, destruiranja BiH i kao države i kao društva.

Vrh SDP-a je, ako dobro razumjeh, tu opasnost u Tuzli i sam prepoznao. I odlučio je učiniti ono što je za ovu zemlju prihvatljivije – onemogućiti već isplanirani scenarij i podržati izbor koji je i sam brana takvim mogućnostima u bližoj budućnosti. A to, drugim riječima, znači podržati kandidata Demokratske fronte za tu poziciju.

Ali, potpora sestrinske partije – jer SDP i DF bi to po prirodi stvari morale biti – nije važna samo zbog apostrofiranog detalja. Logično ju je bilo očekivati i zbog koječega drugog. Iskazanom potporom, ako dobro razumijem, vrh SDP pokazuje da je i sam svjestan pogrešaka koje su u ime čitave partije – a stvarno zbog interesa uskog stranačkog kruga koji je izgubio svaku vezu sa stvarnošću – činjene. I zbog kojih je, zašto ne reći i to, stranka bukvalno popucala po šavovima.

Iskazana potpora, potom, trasira put i novim odnosima dviju najjačih stranaka lijevog političkog bloka. Kongres SDP-a je, prisjetimo se, obvezao organe stranke da rade na objedinjavanju političke ljevice. A toga, da se ne lažemo, nema bez promjene odnosa između dviju najjačih partija.

Na iskazanu potporu, drugim riječima – a ne vidim kako bi nakon Tuzle ona mogla izostati – treba gledati kao na „melem na ranu“. Ili, da budem još izravniji, tuzlanska bi odluka vrha SDP mogla potaći procese koji su, koliko jučer, djelovali krajnje nerealni. Ako bih se htio baviti projekcijama, ništa logičnije u bliskoj budućnosti ne vidim od toga da prvi ljudi dviju partija sjednu, da se osvrnu na ono što je slabljenje političke ljevice i proizvelo, da zakopaju „ratne sjekire“ i definitivno izaberu put dogovara u vezi s tim kako dalje.

Pogrešno bi, istina, preko noći bilo očekivati čuda. Ali, ona danas ni nisu najvažnija stvar na svijetu. Puno važnije je, barem tako mislim, opredjeljenje na stalno dogovaranje i usklađeno djelovanje – od razine općine do vrha države. A, ruku na srce, ništa logičnije od toga ni nema – jer, u pitanje su političke partije koje dijele isti svjetonazor. Sve ostalo, pak, pa i dugoročnije zajedničke planove, treba ostaviti za neka druga vremena. I, ne žuriti. Jer, i žurbom se može praviti šteta. Iskustvo i te vrste, uostalom, imaju.