Trump – početak kraja?
Izdvajamo
- Pa kada smo već zašli na područje sveprisutne paranoje, evo i završnog pitanja: nije li možda kampanja protiv Trumpa kao izdajnika Amerike, a za račun Rusije, lansirana upravo iz Moskve, jer nekadašnji agent, regrutiran po smjernicama iz osamdesetih godina, odbija poslušnost? Pa, da ostanemo dosljedni u paranoji, upitajmo još i nisu li svi oni koji tako zdušno mjesecima sudjeluju u kampanji protiv Trumpa zapravo tajni ruski agenti?
Povezani članci
- VIKTOR IVANČIĆ: PERADARSKA FARSA
- Proglašeno izvanredno stanje na Sinaju: Zatvoren je egipatski granični prijelaz Rafa
- INICIJATIVA O UKIDANJU ORUŽANIH SNAGA PRIJETNJA NACIONALNOJ SIGURNOSTI
- Jadranka Stojaković o Tokiju: Kao da su se desila dva najveća rata
- Predsjednički izbori u Hrvatskoj 2020: Hrvatska na svojevrsnoj prekretnici?
- Barbika u geopolitici južne Azije
Ne nameće Rusija sankcije Americi, ne protjeruje Rusija američke diplomate (osim kao odgovor na takav američki potez), ne širi Rusija nikakav vojni savez prema Americi, niti izvodi velike vojne vježbe pred “američkim vratima”. Ne ruši Rusija režime u pojedinim zemljama, čak i po cijenu uništenja ne samo režima, nego i država, što – u krajnjoj liniji – navodi vodu na mlin džihadističkim teroristima i jedan je od uzroka izbjegličkog vala s kojime se bori Evropa. Rusija reagira, uz ostalo i podrškom desnim snagama u Evropi, jer te desne snage postaju sve većom prijetnjom liberalnim demokracijama koje su – još uvijek, mada sa sve manje oduševljenja – u “američkom toru”.
Kasni večernji sati 22. kolovoza godine 2018. možda će jednom biti prepoznati kao početak kraja predsjedničkog mandata Donalda Trumpa. Te je večeri, naime, drugi program njemačke javne televizije (ZDF) emitirao emisiju čija će osnovna poruka nedvojbeno odjeknuti u tzv. mainstream medijima širom zapadnog, demokratskog svijeta. Emisija simptomatičnog naslova “Trump i Putin, urota protiv Amerike” jasno je, da jasnije ne može, eksplicirala tezu kako je Trump u Bijeloj kući rezultat dugogodišnje operacije ruske obavještajne službe, operacije vođene sa ciljem “potkopavanja samih temelja Sjedinjenih Država i demokracije kao sustava”.
Očito pomno pripremljena, sa sugovornicima do kojih je inače – što je posebno naglašeno – teško doći, emisija početak Trumpovog uspona prema Bijeloj kući smješta u osamdesete godine prošloga stoljeća, kada je tadašnji šef sovjetske obavještajne službe (a današnji predsjednik Putin bio je operativac te službe) izdao instrukciju o novim smjernicama za vrbovanje špijuna u Sjedinjenim Državama. U tom su dokumentu taksativno nabrojana svojstva koja takvi budući agenti moraju imati, mađu njima: da su ambiciozni, narcisoidni, lako se upuštaju u afere sa ženama i – nadasve – da su korumpirani. Pa jedan od eksperata u emisiji bez oklijevanja zaključuje kako su Rusi (u ono doba – Sovjeti) vrlo precizno opisali, a koga bi drugoga nego upravo Donalda Trumpa. Slijedi uvid u Trumpovu karijeru, njegove padove i uspone (a tu se već, kažu nam, pojavljuje i finacijska pomoć iz Rusije), njegovu povezanost s ljudima iz kriminalnog miljea i – što je predstavljeno kao vrhunski dokaz veze budućeg Predsjednika s Rusijom (koju se uporno označava kao protivnika) – njegov boravak u Rusiji na poziv turističke agencije Inturist. Jer ta agencija, saznajemo, radi kao produljena ruka obavještajne službe.
Iznose se zatim podaci o stvaranju, u Sjedinjenim Državama, lažnih web stranica (napr. DC Leaks), lažnih utoliko što se tvrdilo da iza njih stoje američki građani. Sugovornici njemačke televizije nas uvjeravaju (uvijek uz frazu kako za to postoji mnoštvo dokaza, ali ne iznoseći ni jedan) kako su one djelo ruskih obavještajaca. Na tim se stranicama, a sada smo već u prvoj fazi predizborne kampanje uoči predsjedničkih izbora, lansira “prljavo rublje” koje – bacajući ružno svjetlo na demokratsku favoriziranu (mada prethodno i bez Rusa itekako kompromitiranu) kandidatkinju Hillary Clinton, povećava šanse Donalda Trumpa. U to vrijeme liberalna Amerika i najveći dio svijeta otpisuju još Trumpa kao neozbiljnog pretendenta na republikansku nominaciju, političkog diletanta koji je praktično bez ikakvih izgleda. Tu se u igru uvodi i Wikileaks koji je od tih lažnih, a zapravo ruskih web stranica dobivao i potom objavljivao podatke (sve na štetu Hillary Clinton), uz jasnu, mada ne i izravno izrečenu optužbu kako je Wikileaks znao da surađuje s ruskom špijunskom organizacijom. Slijedi kronika kontakata ljudi iz Trumpovog izbornog stožera s ruskim poslovnim ljudima koji navodno svi imaju veze s ruskom obavještajnom službom i koji po uputama te službe nude Trumpovom stožeru dokumente što su ih Rusi hakiranjem ukrali iz izbornog stožera Demokratske stranke. Danas smijenjeni šef FBI, James Comey, komentira kao nešto nečuveno da je Trump, u prvim danima mandata, primio šefa ruske diplomacije i ruskog ambasadora, a da tome sastanku “nije prisustvovao ni jedan Amerikanac”. Comey kaže kako je upravo on, uoči izbora, upozorio budućeg Predsjednika na postojanje podataka o prostitutkama u moskovskom hotelu u kojemu je svojedobno odsjeo Trump, što suptilno sugerira, sada i iz autoritativnog izvora, tezu kako Rusi Trumpa drže u šaci “seksualnom ucjenom”. Da bi se u završnici, očekivano, poentiralo s helsinškim susretom Trumpa i Putina prigodom kojega su dvojica predsjednika punih četrdeset minuta razgovarali “bez svjedoka”, što je “presedan u američkoj povijesti”. I zaključilo s “krunskim dokazom”, Putinovim odgovorom na pitanje je li priželjkivao Trumpovu pobjedu: “Da, jesam, jer se Trump zauzimao za normaliziranje odnosa s Rusijom.”
Emisija koja Trumpa predstavlja kao marionetu u ruskim rukama emitirana je istoga dana kada se donedavni Trumpov odvjetnik nagodio sa sudom, priznajući da je u ime budućeg Predsjednika isplaćivao “novac za šutnju” jednoj glumici iz pornografskih filmova i jednoj Playboyevoj “zečici”. S obje je Trump navodno imao ljubavne avanture. Cohen je prihvatio i odgovornost za propuste u financiranju Trumpove izborne kampanje. Osuđen je i šef izborne kampanje, Manafort, ali je svima manje važno zbog čega je osuđen, a više da je “priznao” kontakte s Rusima (“protivnicima Amerike”) uoči izbora. Sva ta otkrića rezultat su rada “velike porote” koja već mjesecima istražuje rusko miješanje u američke predsjedničke izbore. Do sada – čvrstih dokaza nema, pa se posegnulo (vidi vraga, ruska metoda!) za “prljavim rubljem”. Istoga dana (može li sve to biti slučaj?) dopisnica izraelske televizije i24 iz Washingtona decidirano izjavljuje kako Trumpova administracija “neće biti dugoga vijeka”.
Dakle, zaključak kako će jednom 22. kolovoza 2018. biti prepoznat kao početak kraja predsjednika Trumpa i nije baš tako nategnut. Jer, scena je postavljena. Osuđeni je već stavio, mada ne svojom voljom, glavu na panj, čeka se još samo krvnik (čitaj: postupak smjenjivanja Predsjednika zbog veleizdaje). Mada bi se svim tim “senzacionalnim otkrićima” što-šta moglo prigovoriti i zamjeriti. A kao prvo i osnovno: već i uporno etiketiranje Rusije kao protivnika sugestivno je i bez ikakvih čvrstih temelja. Ne nameće Rusija sankcije Americi, ne protjeruje Rusija američke diplomate (osim kao odgovor na takav američki potez), ne širi Rusija nikakav vojni savez prema Americi, niti izvodi velike vojne vježbe pred “američkim vratima”. Ne ruši Rusija režime u pojedinim zemljama, čak i po cijenu uništenja ne samo režima, nego i država, što – u krajnjoj liniji – navodi vodu na mlin džihadističkim teroristima i jedan je od uzroka izbjegličkog vala s kojime se bori Evropa. Rusija reagira, uz ostalo i podrškom desnim snagama u Evropi, jer te desne snage postaju sve većom prijetnjom liberalnim demokracijama koje su – još uvijek, mada sa sve manje oduševljenja – u “američkom toru”. I logično je da je Rusija preferirala Trumpa koji je, za razliku od hladnoratovske bojovnice Hillary Clinton, u predizbornoj kampanji pjevao drugu vanjskopolitičku pjesmu, onu o normalnim odnosima s Rusijom, o povlačenju iz “nepotrebnih ratova” i o odustajanju od nametanja drugima “američkog načina života”. O svemu tome u emisiji ZDF – ni riječi. Kao ni o tome da se Trump onomad u Moskvi sastao s Gorbačovom, miljenikom Zapada, da su ukradeni (hakirani) dokumenti dokazivali kako je Hillary Clinton prljavim igrama onemogućila svojega protukandidata Berniea Sandersa, o tome da je James Comey svojedobno upozoravao na nezakonitosti u radu Hillary Cinton i na njezine lažne iskaze, zbog čega je – tada – bio krajnje omrznuta osoba u demokratskom izbornom stožeru. I ni riječi o besmislici kako “nitko ne zna” o čemu je Trump razgovarao u Washingtonu s Lavrovom, a u Helsinkiju s Putinom. Naravno da zna, i to američki prevoditelj koji je, u to uopće ne treba sumnjati, odavno predao izvještaj američkim obavještajnim službama.
I napokon, ni riječi o tome da je Donald Trump odstupio od svega onoga što je obećavao kao kandidat na polju vanjske politike i da, s izuzetkom sastanka s Putinom u Helsinkiju, vodi – svojom voljom, ili zato što je na to natjeran, to je svejedno – takvu politiku prema Rusiji s kojom bi se sasvim sigurno složila i Hillary Clinton. Stoga je posve nelogično portretirati Trumpa kao rusku marionetu, jer kada bi zaista bilo tako, Trumpovi “gazde” u Moskvi sasvim bi sigurno imali načina da neposlušnog igrača u Bijeloj kući dovedu u red, ili bi ga pak sami kompromitirali i tako srušili. Pa kada smo već zašli na područje sveprisutne paranoje, evo i završnog pitanja: nije li možda kampanja protiv Trumpa kao izdajnika Amerike, a za račun Rusije, lansirana upravo iz Moskve, jer nekadašnji agent, regrutiran po smjernicama iz osamdesetih godina, odbija poslušnost? Pa, da ostanemo dosljedni u paranoji, upitajmo još i nisu li svi oni koji tako zdušno mjesecima sudjeluju u kampanji protiv Trumpa zapravo tajni ruski agenti?
A vi odgovorite kako vam se sviđa. I pokušajte ipak ostati pri zdravome razumu; što u svijetu u kojemu živimo svakim danom postaje sve teže.