Tri tipa ISIL-ovih ratnika

Povezani članci

• Vlast je kod nas puna genija: “Da li su mini hidroelektrane štetne ili ne to zavisi od toga ko im je vlasnik”
• Elvedin Nezirović o očajnom Brazilu: Ni Sula Rebac ne bi od Freda mogao napraviti igrača
• Ekstremni desničari pred migrantskim centrom
• ČETVRTI POSTJUGOSLOVENSKI RAT
• Ervin Hladnik Milharčič: STRAH OD LIBIJE
• BH blok: Udruženi diletantski poduhvat

U februaru 2012. mladi, robusni Egipćanin Islam Yakin napravio je selfie svog gologa torza i postavio ga na Facebook, a fotografije nisu izazvale naročitu pažnju van uskog kruga njegovih prijatelja. No, slike koje će dvije godine kasnije objaviti na Tweeteru izazvat će posvemašnju pažnju. Na tim fotografijama potrudio se izgledati poput glumca akcionih filmova: nekad uredno podšišana kosa sada je duga i raščupana, uz neizbježne sunčane naočale debelih okvira. Postao je ISIL-ov ratnik. Džihad oprema na novoj fotografiji podrazumijeva i kalašnjikov, sablju te nekoliko odsječenih šiitskih glava.

Piše: Graeme Wood, newrepublic. com
Preveo: Muamer Kodrić

Kad je prije nekih mjesec dana objavljena, ova Yakinova fotografija izazvala je zbunjenost i potakla rasprave o tome kako se moglo desiti da se jedan pristojno obrazovan momak iz urbanog miljea tek tako pridruži skupini poznatoj po svojoj strogosti i nazadnjačkom, beduinskom pristupu islamu. Jednaku zbunjenost izazvala je i transformacija Abdel-ajeda Abdel-aryija, nekadašnjeg uživaoca droga koji je u Londonu repao pod pseudonimom L. Jinny, a danas je osumnjičen za bistvo novinara Jamesa Foleya i Stevena Sotloffa. Postoji, naravno, očiti kontinuitet između Yakina koji se fotografisao omotan peškirom ispod pojasa kako bi pokazao svoje nabildane mišiće i onog samoljubivog pozera u Siriji, baš kao što se i kroz život Abdel-Baryija provlači ista nit zločinstva.

Nisu, međutim, svi koji su se pridružili ISIL-u tipovi koji se zanimaju za proteinske napitke, krive sablje i pojaseve s eksplozivom. Patrick Skinner, bivši CIA-in službenik, procijenjuje da ISIL raspolaže sa između 10 i 15 hiljada boraca, pri čemu stranci čine manjinu.

Prije odlaska u Siriju, Yakin se intenzivno okrenuo religiji. No, oba, i Yakin i Abdel-Bary, više su pristali za jeftine akcione filmove nego za bavljenje islamskim pravom i pravi su primjer najjezivijeg i najfotografiranijeg od tri tipa ISIL-ovih ratnika. Nazovimo ih psihopatima. Skinner kaže kako stranci teže ka ekstremnom nasilju, dok su domaći borci (i lokalno stanovništvo koje im pruža pasivnu podršku) trezveniji i praktičniji. Dovoljno je baciti pogled na Yakinovu fotografiju s isukanom sabljom i odmah se uoči svu njenu teatralnost: sječivo ima maštovit dizajn – to je nešto između lovačkog noža i kineskog dao mača, s nekakvim kukicama i rupicama u obliku suze te reckama čija je jedina svrha da izgledaju cool. A u tome, naravno, i jeste stvar. Kao čovjek bez ozbiljnije vojne obuke – baš kao i većina džihadista sa Zapada i onih koje dolaze iz bogatijih porodica – glavni cilj im jeste kreirati grotesknu propagandu i tako se pokušati izboriti za kakvu sporednu ulogu koja će ih, možda, izbaciti na površinu.

Druga grupa je mnogo smjernija. Nazovimo ih predanim vjernicima. Oni su podređeni lično halifi Abu Bakru al-Bagdadiju, čovjeku duboko uronjenom u stravično i isključivo razumijevanje islama. U Evropljanima koji su stigli u Raqqu u Siriji oni ne vide tek krvlju poprskane mlade ljude nego svoju braću. (Uostalom, sam Yakin je potakao i vlastitu majku da doseli ovamo.) Mnogi od tih ljudi došli su u Siriju vođeni osjećajem neupitne vjerske obaveze. Kako piše The Independent, ISIL se hvali kako njihovu telekomunikacijsku mrežu uspostavlja Tunižan za doktoratom iz telekomunikacija. Tako se sa sigurnošću može zaključiti da ljudi uključeni u njihov birokratski aparat nisu samo oni koji su skloni sirovosti.

I to nas dovodi do treće grupe, posljednje ali vjerovatno najveće i najznačajnije. Nazovimo ih sunitskim pragmatistima. U tu skupinu spadaju iračke plemenske starješine koje su se ISlL-u pridružili ne kao sljedbenici kulta smrti već u želji da ostvare sigurnost i boljitak te vjeruju kako će to postići koristeći psihopate i predane vjernike kao saveznike. Za ISIL-ovce, pragmatisti su način da kazne Bagdad zbog dugog zapostavljanja sunitskih područja. Za pragmatiste, ISIL je već imao otvoren put u Iraku i to im je i omogućilo da s malim snagama osvoje velike prostore, što je predane vjernike podsjetilo na ekspanziju iz ranih dana islama. ISIL se u Iraku i proširio tako brzo upravo zato što su mu mnogi suniti izrazili lojalnost i što je prošiitska središnja vlast bila preslaba da zadrži vlast u sjevernim, uglavnom sunitskim, gradovima poput Mosula. Sada kada su se snage ISIL-a proširile 300 milja uokolo Rake i drže tanke linije, bit će im potrebna stalna i snažna podrška njihovih sunitskih saveznika.

Dio sunitskih pragmatista čine i bivši BAAS-isti, saradnici Sadama Husseina, oni koji su preživjeli da bi se ponovo borili. Naqshibandi milicija, pod kontrolom Sadamovog potpredsjednika Izzata Ibrahima al-Dourija, povremeno je sarađivala s ISIL-om u borbi protiv snaga donedavnog šiitskog premijera Nurija al-Malikija. Baš kao ni njegov bivši šef, Dourije nije nikakav islamista, što ustvari govori o tome koliko je cinizma u njegovom savezništvu sa predanim vjernicima; naime, njegovi stvarni ciljevi i težnje posvema su drugačiji od onih koje njeguju predani vjernici i njihove psihopatske kolege.

Ostatak sunitskih pragmatika čine plemenske vođe iz slabo naseljene zapadnoiračke pokrajine Anbar, smještene između Sirije i središne ose gradova Mosul-Tikrit-Bagdad, na samom rubu prostora ISIL-ovog djelovanja. Tokom američke okupacije, lokalne plemenske starješine primale su od CIA-e značajne količine novca, a i sporazumno su iz državnih fondova primali značajne iznose za finansiranje svojih lokalnih milicija. No, nakon što su se povukli iz Iraka, Amerikanci su nastavili sarađivati samo izravno s Malikijevom vladom, tako da su lokalni plemenski šeici posve isključeni iz državne politike ali i raspodjele prihoda od nafte.
Postoje i ona sunitska plemena koju su ostala imuna na ISIL-ove čari. Takvo je, naprimjer, pleme Abu Risha, koje je tokom okupacije s posebnim oduševljenjem prihvatilo američku darežljivost. Oni su shvatili kako je nemoguće dugo ostati u prisnim odnosima s ISIL-om i otvoreno su se izjasnili kao ISIL-ovi neprijatelji. Ostala plemena iz Anbara, međutim, nadaju se od ISIL-a svom dijelu kolača, kakvoj autonomiji po uzoru na onu koju uživaju Kurdi, a tu je i okus sirova nafte i mnogo oružja. Uglavnom, svako ima svoj razlog da misli kako će od ISIL-a dobiti ponudu dovoljno primamljivu da ih veže uz predane vjernike i psihopate, koji su, sasvim sigurno, neprijatni gosti ili susjedi. „To je brak iz koristoljublja“, kaže analitičar Jakub Wrzeniewski, „i lokalne plemenske vođe očekuju da će jednog dana on svakako biti silom ravrgnut.“