Tresla s brda, rodilo se – niš’

Izdvajamo

• Da bi za tri do sedam godina, kad bivše „ljubavi“ iz jaslica i vrtića, s dječjih igrališta također izrode „ljubavi“, a životni žrvanj počne mljeti dnevnim brigama i teškoćama, naglavačke trčali - razvesti se. Raspada se svaki treći brak u RH, i to nije slučajno, kao što obiteljsko nasilje nije slučajno okidač u najvećem broju slučajeva. Prema istraživanjima, a ima ih ohoho vjerodostojnih, čak 47 posto mladih drži da „dečko smije udariti curu, ako ona želi prekinuti s njim, a trećina ih poznaje parove u nasilnoj vezi“. Također, 49 posto mladeži smatra da „djevojka ima pravo udariti dečka, ako ju ne sluša“. Otkud tako nakaradna stajališta? Iz obitelji, a statistički ih je 86,28 posto vjerničkih, katoličkih? Iz Crkve, jer statističkih oko 97 posto mladih katolika pohađa školski vjeronauk i nazoči sakramentima u svojim mjesnim bogomoljama? Iz škole, a sve su odreda „domoljubno“ ustrojene i nulto tolerantne na vršnjačko i svako drugo nasilje? Iz društva, što ga je izopačio divljezapadni kapitalizam i dehumanizirao? Iz medija? Iz svega toga zajedno? Ni sam vrag ne zna. Tek, stanje nije dobro, a uzme li se pod povećalo tko ga se i kako uhvatio mijenjati - neće biti bolje ni ubuduće.

Povezani članci

• Marketinški agent etničkog čišćenja
• Dan kada će se i one vratiti, moje dive
• VRŠNJAČKO NASILJE – TABUT TEMA
• Dopuna našeg srama
• Papci i u federalnom parlamentu
• Petar Fehir: Kad je bilo gore…

Foto: Goran Mehkek

U patrijarhalnom balkanskom društvu, gdje je katolička indoktrinacija od kolijevke pa do groba javna djelatnost s protusekularnom državnom dopusnicom, „vrijedna“ blizu milijarde kuna poreznih obveznika, teško je vjerovati, ako ne i nemoguće, da država s takvim ljudima na vlasti kakvi se refulozno smjenjuju na obama državnim brdima ima volje, znanja i sposobnosti stati na rep obiteljskom, ali i svakom drugom nasilju. Osim papirnato, prijetvornim diskursom populističke naravi radi privida zauzetosti i političkih bodova za dnevnu i izbornu uporabu. Riječ je o stoljetnom mentalitetu pater familiasa i društvu koje nije valjano profiltriralo ni svoju noviju povijest, pa ju krivotvori, kamoli tradiciju na kojoj se taj mentalitet reciklira ili reinkarnira novim pojavama, ali suštinski istih negativnih posljedica 

Marijan Vogrinec

Glavni državni audiovizualni medij koji se prepotentno samonaziva javnim – a to nikad nije bio niti u „domoljubnoj“ demokraciji jest- žustro je načeo početak minula vikenda lakiranjem „prvih rezultata dogovora“ predstavnica inicijative #spasime sapuničarske glumice/scenaristice Jelene Veljače s premijerom Andrejem Plenkovićem u Banskim dvorima i gaf-predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović na Pantovčaku o tomu što je državi činiti nakon prosvjeda više tisuća građana na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu i nekim gradovima protiv dramatično uznapredovalog obiteljskog i vršnjačkog nasilja. Na sva je HRT-ova zvona udarnih termina i formata puštena vijest da je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku – isključivo zaslugom, je li, premijera Plenkovića i ministrice Nade Murganić, za koju analitičar Žarko Puhovski tvrdi da ni politički niti intelektualno nije dorasla ministarskoj dužnosti – pustilo na tzv. javno e-savjetovanje, dakle javnu raspravu koncept uobičajeno birokratskog naziva Prijedlog protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Resorna je ministrica pobrzala reći da je „vlada premijera Plenkovića iznimno osjetljiva“ i nulto tolerantna na svaku vrst nasilja, osobito obiteljskog i nad žena, te da je „njezino“ ministarstvo pripremilo mjere za prevenciju, suzbijanje i sankcioniranje nasilja i prije masovnih prosvjeda ovih dana na poticaj inicijative #spasime. Mala predizborna manipulacija glede i u svezi toga tko je prvi i tko koga ima slušati, no, kazala bi Murganić – tako vam je to u politici. Lošoj.

Foto: Marko Todorov / CROPIX

Prosvjed bio, pa prošao. Zadovoljni vladajući, jer nije bilo prekomjernog granatiranja Banskih dvora, a zadovoljni i ovi iz inicijative #spasime, jer ih je „ozbiljno shvatio“ prvi operativac Bijedne Naše, počastio ih svojom nazočnošću na zagrebačkom prosvjedu i smjesta ih u najjačem sastavu primio u svom uredu. No, Jelena se Veljača požalila medijima na predsjednicu Grabar-Kitarović, jer da joj je i kao državnici i kao ženi bilo mjesto te lijepe, proljetne subote s premijerom među prosvjedujućim narodom na Trgu kralja Tomislava. Nije došla. Bile su joj preče, kazala je, „već ranije dogovorene privatne obveze“, a Jelenu Veljaču je sa suradnicama primila post festum, dan-dva nakon Plenkovića i podržala inicijativu #spasime kratkim, činovničkim priopćenjem opće namjene. Ipak, ispalo je da su svi zadovoljni jer, „evo, radimo, složno smo svi protiv nasilja, govorimo i pišemo, zgražamo se, pripremamo mjere“, a papagaji s novinarskim mikrofonima već su probili uši i oči medijskim konzumentima jedno te istim pametovanjem, i ne prestaju: „Je li se nasilnika moglo spriječiti prije no što je počinio zlodjelo? Tko je kriv za to što se nije spriječilo tragične posljedice?“

Kasno je sada…

A svi smo krivi, tvrde neki i adresiraju redom socijalne službe, policiju, državnu vlast, loše zakone, susjede, školu, crkvu… Nitko nije kriv, mudruju drugi, jer nema načina prodrijeti u tuđi mozak, nasilnički, teroristički, etc. i pročitati kada će i zašto netko baš jako pošandrcati i počiniti zlo. Ili, po kojem se zakonu ili božjoj pravdi smije nekog baciti u luđačku košulju i šopati medikamentima, odnosno na zatvorski preodgoj dulje vrijeme samo zato što smatra da je batina u raju izrasla, a još ju nije upotrijebio? Ni čuveni specijalisti za pitanja ljudske prirode, okićeni Nobelom, nemaju gotov odgovor na te enigme. Možda samo u SF filmovima i kvaziteorijama tzv. životnih treninga ili škola života, psihološke samopomoći, etc. na kojima u globalnom selu (Marshall McLuhan) digitalnog doba promućurni „propovjednici sudbine“ masno unovčuju tuđu naivnost, neznanje i praznovjerje. Homo mozak – iskorištenih svega četiri-pet posto kapaciteta/mogućnosti – u 2,3 milijuna godina od početka tzv. procesa encefalizacije nije izumio pouzdan mehanizam, koji bi logično potkrijepio odgovor o tomu zašto neki za to polaćeni državni službenik, član obitelji, prijatelj, susjed, slučajni prolaznik ili tko već nije znao/predvidio da će netko iznenada – recimo, kao onaj nesretnik na Pagu – pobacati vlastitu djecu kroz prozor, umlatiti suprugu/a, zaklati roditelje, iz čista mira upucati putnike u autobusu, premlatiti susjeda, silovati dijete na putu iz škole…

Tko je kriv – kasno je sada j…..m se kajati – što živimo u društvu, koje je promjenom državnog uređenja prije tridesetak godina i dodatno traumatiziranom ratom grubo porušilo stare svjetonazorske, moralne i socijalne vrijednosti, a nije izgradilo nove, bolje, perspektivnije, nego prigrlilo sve nakaznosti kapitalističkog sustava tzv. trulog Zapada. Nakalamljene pritom na patrijarhalnu/vjersku tradiciju Balkana, gdje se, kažu i s crkvenog oltara, je li, oduvijek znalo tko je muško a tko žensko, tko u obitelji nosi hlače, gdje je mjesto i što je dužnost žene i gdje je nedodirljiv prostor muškarca. U ona preporodna novohrvatska vremena, dok je satirični tjednik Feral Tribune još bio u stanju plaćati „duševne boli“ Tomislavu Merčepu i takvima, tiskao je intervju osebujne HDZ-ove ministrice školstva iz pasivnog kraja gena kamenih, vjernice od glave do pete, koja se javno dičila mentalitetom nedostojne Eve: „Uvijek ustane kad muškarac uđe u prostoriju“. U toj je niši razumijevanja muško-ženskih odnosa i rodnih uloga sad već poslovično nakaradan odgovor: „Tako vam je to u obitelji…“, kojim je ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne skrbi Nada Murganić komentirala slučaj svog tada još stranačkog kolege Alojza Tomaševića, požeško-slavonskog župana, kojeg je supruga tužila za dugogodišnje fizičko nasilje.

U patrijarhalnom balkanskom društvu, gdje je katolička indoktrinacija od kolijevke pa do groba javna djelatnost s protusekularnom državnom dopusnicom, „vrijedna“ blizu milijarde kuna poreznih obveznika, teško je vjerovati, ako ne i nemoguće, da država s takvim ljudima na vlasti kakvi se refulozno smjenjuju na obama državnim brdima ima volje, znanja i sposobnosti stati na rep obiteljskom, ali i svakom drugom nasilju. Osim papirnato, prijetvornim diskursom populističke naravi radi privida zauzetosti i političkih bodova za dnevnu i izbornu uporabu. Riječ je o stoljetnom mentalitetu pater familiasa i društvu koje nije valjano profiltriralo ni svoju noviju povijest, pa ju krivotvori, kamoli tradiciju na kojoj se taj mentalitet reciklira ili reinkarnira novim pojavama, ali suštinski istih negativnih posljedica. Inicijativa #spasime, koristeći se tehnološkim prednostima digitalnog doba, ukazala je na preozbiljan problem nasilja nad slabijima/nemoćnijima u društvu i na to koliko je šira javnost senzibilizirana – pa su se silom prilika i političari morali solidarizirati, iako je njihova odgovornost druge prirode – međutim, problem se postupno razvodnjava time što je ubačen u birokratski žrvanj činovničke raščlambe sa sasvim izglednim učinkom: tresla se brd,- rodilo se – niš‘.

S nasiljem se ne može, osim deklarativno, učinkovito nositi država, koja prakticira nasilje prema vlastitim građanima. Država, koja ne poštuje vlastite zakone i ustavne proklamacije o socijalnoj pravdi, pravnoj i moralnoj uljuđenosti, sekularnosti, radnim odnosima dostojnim čovjeka, ljudskim pravima i slobodama, etc. zbog čega je oko 400.000 mahom mlađih ljudi u prošlih samo nekoliko godina potražilo životnu sreću u iseljeništvu, odnosno zbog čega je bar tri milijuna žitelja na neki način – državni i javni službenici, penzići, nezaposleni, studenti i školarci, etc. – bačeno u egzistencijalnu ovisno o državi. I ne mogu iole bitno utjecati na svoju sudbinu, što je ključni razlog nezadovoljstva ljudi i takvom državom i samima sobom, pa i jednih drugima, apatije, depresije, a to nije daleko ni od poriva za agresijom prema najbližima u okolini. Na to bolesno stanje zdravlja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene ne djeluju birokratski, populističko-demagoški medikamenti tipa povjerenstava, sjednica, javnih rasprava, pravilnika, zakonskih izmjena, tematskih/stručnih skupova, etc. Bilo je toga na tone, obavljena su nebrojena istraživanja, napisane knjige i medijski članci, pa diplomske disertacije, doktorati i znanstveni radovi, milijuni sprašeni na plaće i honmorare tzv. eksperata i dužnosnika… I ništa, nasilja sve više. Posljedice sve drastičnije. Neki bi stari Latin zavapio: „Quo vadis, Croatia!?“ – te mogao samo sjesti i plakati.

Državni mediji i vladin rep

Nasilja je bilo, ima ga i bit će ga makar Jelena Veljača, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović hodali na trepavicama – može i umjetnim, zašto ne – a ministrica Nada Murganić dnevno po tri protokola šibala na tzv. e-savjetovanje, jer braćo i sestre, ne sestre i braćo, Hrvatska je tradicionalno mala zemlja za veliko nasilje baš  svake vrsti: hoćeš nad ženama i djecom, manjinama, ateistima, tzv. radnom snagom, bolesnicima, penzićima…, hoćeš čak genocidnim ratovima i krvoločnim progonima. U trenutku kad državni mediji dižu rep vladi i debelo kompromitiranoj Nadi Murganić, jer su, eto, napisali Prijedlog protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, HDZ je i javnost potresao novi skandal: kćerka HDZ-ovog potpredsjednika Gradskog vijeća Požege Igora Krizmanića, prijatelja župana Tomaševića, teško je optužila oca kao također dugogodišnjeg obiteljskog nasilnika, pa je za vikenda ekspresno najuren iz stranke. Baš kao i Alojz Tomašević. Jer, i HDZ ima „nultu toleranciju na nasilje“!?

Vidi se to, sic transit, ne samo po Prijedlogu protokola na tzv. e-savjetovanju već i po tomu da – iako je ratificirana u ozračju teških svjetonazorskih i unutarhadezeovskih borbâ – još nije počela praktična primjena Istanbulske konvencije. Ni u jednom slovu, pa se dade pomisliti kako je premijer Andrej Plenković inzistirao na ratifikaciji s figom u džepu i da se prikaže europejski zauzetim među naprednijim pučanima u EU. Da nije tako, vlada bi također na sva HRT-ova zvona – kao što sada čini s dlaku boljim rejtinškim koeficijentom agencije Standard & Poor’s Bijednoj Našoj – obznanila kako je odobrila sedamdesetak milijuna kuna za operativu borbe protiv nasilja nad ženama te u obiteljima. Umjesto toga, eto e-papirologije nafutrane demagogijom, koja nikomu ni u džep niti iz džepa. Gotovo pola županija u RH nema skloništa za zlostavljane u obiteljima, tzv. sigurne kuće, SOS telefoni imaju uredovno vrijeme, a policijski i oni socijalnih službi najčešće su – neučinkoviti. Potvrđuje to dnevna praksa. I što sada?

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Ministrica Murganić, pak, pojašnjava „veliki uspjeh“ predloženog Protokola koji, jasno je kao dan neće ništa promijeniti nabolje dok se nasilje u obitelji zakonski tretira kao prekršaj, a ne teže/teško kazneno djelo: „Njegova je svrha i cilj da budemo efikasniji u sprječavanju ovakvog negativnog fenomena. Odnosi se na obaveze državnim tijelima – zdravstvu, znanosti i obrazovanju, socijalnoj skrbi, pravosuđu i policiji. Uvedene su i obaveze o postupanju i novim službama koje su u međuvremenu osnovane. To je služba za pomoć žrtvama i svjedocima u postupcima u slučaju nasilja u obitelji, kao i probacijska služba“. Osim dodatno zaposlenih činovnika, čije bruto plaće padaju na teret već preopterećenih poreznih obveznika, a novi birokrati neće učiniti birokratski sustav manje birokratskim, produktivnim i učinkovitim, sve ine „obaveze“ već su sadržane u moru dosadašnjih paragrafa. Pa ništa, nasilja sve više, sa sve težim posljedicama.

Rano prepoznavanje nasilnika nije funkcioniralo, jer se ne može ući u tuđu glavu i „prepoznati“ što će taj mozak, ako će i kada učiniti. To neće funkcionirati ni ubuduće. Ostaje na vrbi sviralom deklarativ o tzv. ranom prepoznavanju rizika te na osnovi „prepoznavanja“ žurnoj „intervenciji istodobnim resornim aktivnostima“, odnosno inzistiranje na „redovnom sastajanju županijskih timova“. No, Murganić u tom smislu frazira dalje: „Ono što je izuzetno važno je senzibilizacija cijele javnosti, svih segmenata društva, o netoleranciji prema svim oblicima nasilja. Važan je proaktivni pristup, da se ne čeka da se dogodi nasilje, već da se reagira kod bilo kakve sumnje na nasilje, odnosno kad imamo saznanja da postoji nasilje. Kroz različite edukativne i informativne sadržaje, mediji imaju mogućnost osvješćivati i educirati javnost. U suradnji s medijima jako je važan i način kako se o nasilju izvještava s pozicije žrtve, da se dodatno ne traumatizira i da se djeca ponovo ne izlažu teškim pritiscima, odnosno dodatnim traumama“. Nema šanse, jer socijalni i policijsko-sudbeni sustavi ni dosad nisu bili učinkoviti u tom smislu, mediji također, a svi su imali mogućnost djelovati i na način kako sada Murganić preporučuje – dapače, obvezuje državu – u e-prijedlogu Protokola. Zašto nisu dosad bili učinkoviti, a ubuduće hoće? Enigma.

„Ljubav“ izrasla u nasilje

Bijedna Naša, kojoj je svakovrsno nasilje u mentalitetu i tradiciji stanovnika ovih prostora, jedna od temeljnih vjerskih vrijednosti naslonjenih na floskulu o „griješnoj Evi“ koja vara i Boga i muškog partnera  Adama, raspolaže skromnim potencijalom od 19 skloništa sa svojim SOS telefonima i savjetovalištima za žrtve nasilja. Dakako da to nije dovoljno i da mreža nije racionalna, ali… Tragičnije od svega, pa i nemuštog Prijedloga protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji jest činjenica da država i Crkva svojim licemjerjem i moralno promiskuitetnom praksom – govore jedno, misle drugo, a čine treće – zapravo odgajaju nove naraštaje za nasilnike. I prema slabijem spolu i prema drugima/drukčijima, bez obzira na rod. Doktrina braćo i sestre – nikako sestre i braćo – odnosno pater familiasa, koji je gusle i ognjište zamijenio političkom iskaznicom, ludom jurilicom i pametnim telefonom opaki je rasadnik nasilnika već od pelena da bi već u starijoj vrtićkoj grupi i pučkoj školi stjecali prva iskustva pod javnim reflektorima. Pojavnim oblicima vršnjačkog nasilja. I nasilnički iskusni odlazili pred oltar prisegnuti Onom na bračnu obvezu – u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti…

Da bi za tri do sedam godina, kad bivše „ljubavi“ iz jaslica i vrtića, s dječjih igrališta također izrode „ljubavi“, a životni žrvanj počne mljeti dnevnim brigama i teškoćama, naglavačke trčali – razvesti se. Raspada se svaki treći brak u RH, i to nije slučajno, kao što obiteljsko nasilje nije slučajno okidač u najvećem broju slučajeva. Prema istraživanjima, a ima ih ohoho vjerodostojnih, čak 47 posto mladih drži da „dečko smije udariti curu, ako ona želi prekinuti s njim, a trećina ih poznaje parove u nasilnoj vezi“. Također, 49 posto mladeži smatra da „djevojka ima pravo udariti dečka, ako ju ne sluša“. Otkud tako nakaradna stajališta? Iz obitelji, a statistički ih je 86,28 posto vjerničkih, katoličkih? Iz Crkve, jer statističkih oko 97 posto mladih katolika pohađa školski vjeronauk i nazoči sakramentima u svojim mjesnim bogomoljama? Iz škole, a sve su odreda „domoljubno“ ustrojene i nulto tolerantne na vršnjačko i svako drugo nasilje? Iz društva, što ga je izopačio divljezapadni kapitalizam i dehumanizirao? Iz medija? Iz svega toga zajedno? Ni sam vrag ne zna. Tek, stanje nije dobro, a uzme li se pod povećalo tko ga se i kako uhvatio mijenjati – neće biti bolje ni ubuduće.

Ruku u vatru, već za koji dan mediji će objaviti nove senzacionalne vijesti kako je XY premlatio ženu kao vola u kupusu, ovaj to nije mogao priznati kad je „sama pala niz stubište“, a sud, ha sud kao sud. Kažu, „uvijek je na nasilnikovoj strani“, pa… „Da ga žena nije izazivala, ne bi dobila to, što je dobila“, reći će prvi susjedi jedni drugima i praviti se kako ništa nisu ni čuli niti vidjeli. Tresla se brda, rodilo se – niš’.