Treća (ne)sreća

Povezani članci

• Trumpov kandidat za Svjetsku banku – Malpass: Palikuća kao vatrogasac
• Kako je Meho K. stražar iz okolice Travnika zajeb’o Vinsenta van Goga
• Lustracija
• Istoriju više ne pišu guslari
• BiH: Stanje u Posavini i dalje teško
• Da li ti želiš da preuzmeš odgovornost za tvoju opljačkanu djedovinu u srcu Evrope?

Budim se rano, vlažnih obraza. Sanjao Ješu. A oca skoro nikad ne sanjam. Valjda zato što je D. juče napokon na zid objesila njegovu i moju uramljenu fotografiju koju sam za Novu godinu dobio od najstarijeg sina. More, šedeset i neka: zgodan crnokosi muškarac i mršav dječarac tužnjikavog osmjeha. Očev blag osmijeh, iz profila, tragovi pijeska na nadlanici desne ruke. Dijete gleda ravno u objektiv, nekako preozbiljno. Objema rukama zagrlio labuda na napuhavanje, kao da se boji da će mu ga neko oteti.

Dok sam bio momak, otac i ja smo imali klasični sukob generacija. Ipak smo se, u skoro svemu različiti, kasnije, posebno otkad sam se oženio, odlično slagali, postali više prijatelji nego otac i sin. Ja napokon našao svoj put, a on se, posebno kad je dobio unuke, pomirio da ima smotanog sina. (“Možda ipak nije toliko smotan kako mi se čini,” sjećam se da je jednom kazao.)

Umro je početkom devedesetih, u pedeset i šestoj. Mlad, mlađi nego što sam ja sad.

A mati? Nje nema na slici, a ne bî je ni u noćašnjem snu. Dobro ga je nadživjela umrla prije par godina, u osamdesetoj. U maldosti bješe lijepa k’o grad, ali je zadnjih nekoliko godina bila jako smršala, naborala se i malko pogurila. Umrla je mirno, u krevetu, bez mnogo bolovanja. Zadnjih je godina bila čvrsto uvjerena da boluje od raka (mada to ljekari nisu potvrdili). Sestra misli da ju je, bez nas, ubila samoća, a ja bih rekao – naprosto, od starosti. Što bi Burduš rekao: od smurta.

Ko zna? Krhko je naše znanje i o živima, a nekmoli o onima kojih više nema…

***

Prije nekoliko dana mi se na patrljku izbacilo nekoliko malih crvenih tačkica. Osim njih, na njegovom vrhu najednom mala rana, i to u formi djeteline. I da je sa četiri lista, ne bih joj se obradovao!

Pošto su za mene, zbog rijetke bolesti, veoma opasne sve ranice i upale, odmah nazovem doktoricu.

“Jeste li se možda češali po butini,” upita me ona.

“Jesam. Svrbilo me.” U posljednjih petnaestak dana me je doista noću nekoliko puta budio svrabež.

“Onda su Vam tačkice vjerovatno od toga. A ranica, hm… Ona Vam je vjerovatno nastala trljanjem patrljka o dno kokera (donji dio proteze). Ništa ozbiljno. Pred spavanje posušite patrljak i namažite ga kremom protiv suhe kože. To bi trebalo biti dovoljno. Javite mi se ako ne prođe za sedam do deset dana. Šta ćete, kad ste lako ‘zapaljivi’,“ šeretski se nasmije mlada riđokosa doktorica. I prekine vezu.

Od izlaska iz bolnice sam imao sreće s ovim stvarima. Ožiljak od amputacije, reakcija kože na protezu, bolovi pri kretanju… Dosta kolega na fizioterapiji muče veliku muku s tim stvarima.

E., mladić od 23 godine, ovog ljeta u saobraćajnoj nesreći izgubio lijevu nogu, a rana od operacije nikako da mu se zatvori. Dečko je u svemu napravio veliki napredak, već sad korača puno bolje od mene, ali zbog zbog otvorene rane može da hoda samo pola sata “u komadu”.

I S., djevojka tek nešto starija od njega – atletski građena plavuša, snažnih ruku i nogu – koja je nogu izgubila u požaru, ima nepodnošljive bolove pri kretanju. Malo-malo, pa zaplače. Poslije mene, ona sad ima najveći “staž” u grupi. “Kad ti odeš, ja ću postati kapiten,” kaže, uz tugaljiv osmjeh.

Meni su još uvijek najveći neprijatelji strah i nesigurnost. Da nije njih, možda bih već prohodao čak i bez proteze. A što se tiče bolova, oni su bili najveći kad sam još bio dvonožac. Tada su rane bile veliki problem. I ono kad su probali, posljednji put, čišćenjem rane da spasu nogu. Bez anestezije!. Vraški je boljelo, samo me je prisustvo sestrica u bijelom spriječilo da ne urličem. Ali, nakon amputacije su se bolovi značajno smanjili. U toj bolnici imaju mali tim koji se bavi samo borbom protiv bolova. Ljudi očito dobro rade svoj posao.

I mentalno sam, čini mi se, prilično okej. Već sam, čini mi se, pisao da su doktori proteklih godina dvaput mislili da imam rak. Prvi put kad se to desilo, kvržica na preponi, u bolnici sam cijelu noć razmišljao. Sve do praskozorja. A onda sam nekako posložio “kockice”: šta sam sve uradio, a šta propustio u životu, koga imam kraj sebe, a koga sam sve usput izgubio, šta sve rekao, napisao, učinio… Koliko me je sreća, u svemu tome, pratila. Kad sam podvukao crtu, sabrao pluseve i minuse, smirio sam se i opustio. Doduše, moglo je bolje. Uvijek može bolje. Ali, što se često zaboravlja, i lošije. Mnogo lošije.

Slijedeći put, kad su me tako prepali, već je bilo mrvu lakše.

A sad, treća (ne)sreća, sad sam odmah okrenuo “dugmence” u glavi, pomirio se sa sudbinom. Probam iz svega izvući najviše što mogu, i pritom ne biti bližnjima na teretu više no što je nužno. Zbog toga ni danas, prvog dana katoličkog Božića, u našem domu ne vlada tmurna atmosfera. Naprotiv.