Tragična priča doktora Džanića: Moj drugi progon iz Srebrenice

Povezani članci

• Smijeh slobode
• Dino Mustafić: BOSNOFOBIJA
• Marinko Čulić: Strategija samoponižavanja
• Zašto Mladenović smeta Vučiću, a Frljić Karamarku?
• Pantovčak u Grškovićevoj
• Eugen Jakovčić: Hrvatska je talac zločinačke ideologije Herceg Bosne

Prvo je bio na Birou za zapošljavanje, pa radio mjesecima bez plate, da bi naposljetku dobio otkaz u Domu zdravlja Srebrenica.

Piše: Dr. Nermin Džanić

Zovem se Nermin Džanić, završio sam Medicinski fakultet u Sarajevu. Aktivno govorim dva strana jezika, njemački i engleski.

Nikada nisam pripadao onoj skupini ljudi, koji su studirali medicinu zbog naziva ili zbog veće plate, nego isključivo zbog pomoći ljudima.

Već prije početka studija sam razmišljao o povratku u Srebrenicu, jer sam uvijek osjećao veliku ljubav prema Srebrenici i prema narodu koji živi u Srebrenici. Osim toga, moja cijela porodica je preživjela sve golgote 11. jula 1995. godine. Tog dana veliki dio moje porodice je ubijen (djed, amidža, dvojica daidža i mnogobrojna druga familija), zbog čega sam povratak doživio kao dužnost prema njima, a i prema samom sebi.

Prve neugodnosti

Nakon završetka studija uputio sam se direktno prema Srebrenici, gdje žive i ostali članovi moje porodice, ne osvrćući se na ponude iz Njemačke i velikih gradova.

Dolaskom u Srebrenicu već na samom početku doživio sam prve neugodnosti, tako što sam bio jedini ljekar od Srebrenice do Bijeljine koji je bio na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, iako je u svakom gradu duž Drine postojala potreba za ljekarima.

Na evidenciji Biroa za zapošljavanje u Srebrenici bio sam 5 (pet) mjeseci. Uprkos činjenice da su u Dom zdravlja Srebrenica dolazili ljekari iz drugih domova zdravlja da pokrivaju noćne i druge smjene.

Nakon tog perioda, punog dilema, ipak sam počeo svoj prvi radni odnos u Domu zdravlja Srebrenica. Bio je to interesantan period, jer u manjim mjestima brže učite da radite svoj budući posao, jer ne postoji drugi ljekar na kojeg se možete osloniti kada raditite drugu i noćnu smjenu.

Nakon mjesec dana provedenih u opštoj službi, dobio sam svoj tim porodične medicine. To je bio jedini multietnički tim, tehničari sa mnogo iskustva i znanja, slobodno mogu reći da su mi postali pravi prijatelji.

Zbog manjka ljekara radili smo i po 250 (dvije stotine i pedeset) sati mjesečno. Rad sa pacijentima mi se mnogo  sviđao. U moj tim dolazili su pacijenti svih nacionalnosti, što sam doživljavao kao dobar znak da je Srebrenica ipak normalan grad i da je moja vizija Bosne i Hercegovine ipak moguća.

Nakon prvog ugovora, koji je trajao 3 mjeseca, dobio sam novi ugovor od mjesec, zatim usljeđuje posljedni ugovor od dva mjeseca (sve ugovore je produžavala prethodna direktorica dr Ljiljana Ivančić).

Prva 4 (četiri) mjeseca nisam dobio niti jednu platu, da bi prvu platu dobio tek početkom petog mjeseca mog rada, a to me ipak nije obeshrabrilo, ni umanjilo moj entuzijazam za radom, niti pogoršalo moj odnos prema pacijentima koji su sve više pokazivali povjerenje u moju stručnost i rad.

Prije posljednjeg ugovora ukidaju mi tim porodične medicine, zatim mi se uskraćuje mogućnost da propisujem ortopedska pomagala, nakon toga i doznake za bolovanje, uz obrazloženje da to mogu propisivati ljekari koji imaju ugovor na neodređeno.

To je bila prva etapa dvoetapnog plana otpuštanja.

Nakon toga usljeđuje otkaz (druga etapa) sa opravdanjem da nemam tim i da narod ne želi da se registruje kod mene, iako nakon ukidanja tima porodične medicine narod zakonski ne može da izvrši registraciju kod mene i mojih saradnika, iako se u praksi pokazalo potpuno drugačije, jer je postojalo interesovanje za istim.

Indirektne naznake

Dolaskom novog v.d. direktora dr Nenada Miloševića dobivam indirektne naznake da se moj angažman približava svom kraju što je kulminiralo slanjem na prinudni odmor, iako ja nisam dobrovoljno pristao na to.

Rekao mi je da će moj ugovor nakon dolaska sa odmora biti produžen. Prinudni odlazak na odmor pravnica objašnjava kao mogućnost za bolju organizaciju poslova za sljedeći mjesec.

Tokom petodnevnog godišnjeg odmora niko me nije kontaktirao, niti upoznao sa stanjem u Domu zdravlja. Neformalno saznajem da su tehničari s kojima sam radio premješteni na druga „kaznena radna mjesta“.

Nakon odmora sam došao da radim, ali nikoga nije bilo – ni v.d. direktora, niti njegovih saradnika. Tako sam počeo rad sa pacijentima od sedam do devet sati.

Zatim slijedi poziv pravnice. Požurio sam da dođem do nje očekujući produženje ugovora.

Smatrao sam da je to normalno, nakon što sam taj dan saznao da su dva radnika (higijeničar i vozač), koji su bili u sličnoj situaciji kao i ja, prethodno dobili nove ugovore.

Međutim, ispostavilo se da sam dobio otkaz, jer navode da za mojim daljim angažmanom nema potrebe, a za zapošljenjem nemedicinskog kadra u Domu zdravlja postoji potreba.

Ukoliko za mojim radom nema potrebe, pitam se ko će ubuduće obavljati 200 do 250 radnih sati koje sam ja obavljao.

Sada čekam uručenje radne knjižice, a na Biro za zapošljavanje neću moći da se prijavim zbog neuplaćenih poreza i doprinosa društvu.

Moj primjer

Svim mladim osobama koje imaju namjeru za povratkom u svoje rodno mjesto moj primjer pokazuje da nisu potrebni i da nisu dobrodošli, jer kvare neke računice političarima.

Želio sam svojim radom doprinijeti razvoju svoje domovine koju iskreno volim.

Međutim, naučio sam lekciju da je najveći mogući grijeh voljeti ovu zemlju. Sve se prašta osim toga.

Izvor: Al Jazeera