Tomislav Klauški: Đuro Brodarac nije smio umrjeti prije nego se suoči sa zločinima

Povezani članci

• Slobodan Dukić: Miris smrada oko Tesle
• Crkva mog naroda danas je korporacija
• Države bi se trebale usmjeriti na obeštećenje žrtava a ne na pokrivanje i prikrivanje zločina nacionalnim zastavama
• Kukić optimističan oko podrške u Parlamentu
• LPS: VIŠE OD SUĐENJA
• Započela bitka oko antivakserskih referenduma u Hrvatskoj

NE MOŽE hrvatsko pravosuđe njih tako sporo procesuirati, koliko oni mogu brzo umrijeti.

Đuro Brodarac preminuo je prije nego što je pred sudom odgovarao za optužbe o desetinama ubijenih civila u Sisku 1991. i 1992. godine.

Teško bolesni Tomislav Merčep u zatvorskoj bolnici čeka suđenje za zločine koje su počinili pripadnici njegovih postrojbi iz pričuvnog sastava MUP-a. I izgleda kao da ga neće dočekati.

U njihovu slučaju pravda je toliko spora da bi mogla ostati nedostižna. A ne može se reći da nije bilo dovoljno vremena.

Od uhićenja do vječnosti

Više od petnaest godina  pisalo se – nekad stidljivije, nekad otvorenije – o zločinima u Sisku, Pakračkoj Poljani, Gospiću, Zagrebu. Širile su se priče o mučenjima, likvidacijama, nestancima ljudi i leševima koji plutaju rijekom, o masovnim grobnicama i teroru koji su provodili pripadnici postrojbi pod direktnom ingerencijom Brodarca i Merčepa.

Ali na uhićenja se čekala cijela vječnost. U kojoj su neki sad i završili. Dok su merčepovci još i osuđeni za Pakračku Poljanu, njihov zapovjednik godinama je uspješno bježao od suda i pritom uspio postati čak i kandidat za predsjednika države.

Đuro Brodarac je godinama bio sisačko-moslavački župan, a unatoč pritisku da se istraže ubojstva i likvidacije u Sisku, ni jedan zločin još nije procesuiran.

Zločinci postaju žrtve

I sada kad je napokon došlo vrijeme da se progovori o zločincima i žrtvama, perspektiva se naprasno izokrenula. Optuženici za teške ratne zločine odjednom postaju žrtve.

Brodarčev odvjetnik tvrdi da je njegov teško bolesni klijent nije ni smio biti u zatvoru, u nehumanim uvjetima, po velikoj vrućini. Tomislav Merčep naišao je na sućut Crkve čiji se glavni kolumnist Ivan Miklenić u jednom komentaru osjetio prozvanim kritizirati pravosuđe što maltretira “teško bolesnog branitelja”.

I zamislite, obojica su u pravu. Da su Brodarac i Merčep pali u ruke pravosuđa onda kad su trebali, bili bi u punoj snazi i pravda bi bila izvršena. A zločinci ne bi ispali žrtve.

Nema pravde za umrle

Jer, sad se opet neće govoriti o težini optužbi na Brodarčev, kao ni na Merčepov račun. Neće se spominjati žrtve koje su nestajale uz mnogo više boli i mnogo manje sućuti. Neće se pravomoćno utvrditi odgovornost Brodarca, a možda ni Merčepa, za sva ona svirepa djela počinjena kukavički, u mraku, daleko od linije bojišnice. A neće biti ni pravde.

Isti gorak okus ostao je i nakon smrti Slobodana Miloševića, koji je umro prije nego što je osuđen. A gorak okus ostaje i kad se na optuženičku klupu dovlače bolesni starci s kojima se više raspravlja o liječničkim terapijama, nego o zločinima koja ima se stavljaju na teret.

Koga je ubio Brodarčev sustav?

“Đuro Brodarac ubijen je od strane sustava”, pravednički je kriknuo njegov odvjetnik Petar Šale. Sustav koji je godinama bio majka, sad je postao maćeha. Pitanje je samo što je s onima koji su ubijeni od strane Brodarčeva sustava.

Ali naravno, odvjetnik Šale je u pravu. Hrvatsko pravosuđe doista je krivo za Brodarčevu smrt. Ne samo zato što su ga bolesnog smjestili u zatvor i nisu mu pružili odgovarajuću njegu, već zato što ga nisu uhitili još onda kad mu medicinska pomoć nije trebala.

Ali tako je to u ovoj državi. Oni koji su napokon odlučili zatražiti pravdu za žrtve zločina, mogli bi odgovarati što su od potencijalnog zločinca napravili žrtvu.

Pravda koja je spora često baš i nije dostižna.

tekst prenosimo sa portala index.hr