Tomislav Jakić: Zauvijek propuštene šanse

Izdvajamo

• Na hrvatskoj javnoj televiziji, međutim (na kojoj, usput budi rečeno, posljednjih dana nije bilo ama baš ni jednoga filma o Narodno-oslobodilačkom ratu, mada je ratnih filmova, pa i sovjetskih, bilo), jedan od čestih gostiju, kažu: povjesničar, ustvrdio je kako je to "Dan pobjede, ali - na žalost - nije i dan oslobođenja". A Hrvatski je sabor imao tek neplaniranu stanku u redovnom zasjedanju, jer je nezavisni zastupnik Damir Kajin htio nešto reći o značenju 9. svibnja. Zagrebu ni danas nije vraćena Ulica 8. svibnja 1945. (takve ulice "oslobođenja" postoje u nizu gradova zapadne Evrope), a dostojanstvena akademija u koncernoj dvorani Vatroslav Lisinski nije ništa više nego suza prolivena za nekada poštovanim antifašizmom. A što je jedna suza?

Povezani članci

• Frljić o Karamarkovoj najavi “nacionalne kulturne politike”: Na korak smo od fašizacije kulture
• SLUČAJ HARISA ZAHIRAGIĆA: ZAŠTO SMO TUKLI PEDERE
• Nasljeđe julske zore
• Konferencija o Zapadnom Balkanu: Sve zemlje regije će ući u EU kada ispune uvjete
• Terorist na žalu
• Energetsko domoljublje: Let iznad Ininog gnijezda

AFP PHOTO / KIRILL KUDRYAVTSEV

 Antifašističko jedinstvo iz vremena Drugoga svjetskog rata (koje se u vrijeme hladnoga rata ionako raspalo kao kula od karata, da bi se u vrijeme detanta počelo reafirmirati), žrtvovano je sedam desetljeća nakon zajedničke pobjede kojoj je tadašnji Sovjetski Savez najviše pridonio, prepucavanju i sve opasnijem nadigravanju s onom zemljom koja se protivi unipolarnom svijetu u kojemu će samo jedna sila određivati (sve češće: silom) što će se, kada i kako događati. 

Piše: Tomislav Jakić, Forum.tm           

Samo jednom je zajedničkim naporima izvojevana konačna pobjeda Saveznika nad naci-fašizmom. One davne godine 1945., kada je u razrušenom Berlinu u kojemu su vojnici Crvene armije skršili poslije dvotjednih žestokih borbi i posljednji otpor fanatiziranih pristaša nacizma, general-feldmaršal Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju Trećeg Reicha. I samo je jednom bila prilika da se obilježi sedamdeseta obljetnica Dana pobjede u znaku zajedništva u odavanju počasti milijunima palih u borbi za oslobođenje Evrope i milijunima nedužnih žrtava nacističkog režima i njegovih satelita – u Moskvi, 9. svibnja ove, 2015., godine. I samo je jednom Hrvatska imala šansu da sudjelovanjem na toj proslavi potvrdi ono što je, doduše, zapisano u njezinom Ustavu, ali što je sve češće samo mrtvo slovo na papiru: da je država sagrađena (i) na temeljima antifašizma. Obje su šanse zauvijek, nepovratno i sramotno propuštene.

Reče ovih dana, nakon jedne od rijetkih proslava sedamdesete godišnjice oslobođenja, u Istri, jedva da treba i reći, aktualna hrvatska predsjednica uz svoj karakteristični šarmantno-samozadovoljni osmjeh, kako “svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ne i na činjenice”. Usudili bismo se zastupati drugačije stanovište: svatko ima itekako pravo da sazna činjenice, ali nitko nema pravo činjenice prešućivati, ili falsificirati (a što je danas, osobito u Hrvatskoj i osobito kada je u pitanju antifašizam, svakodnevna pojava). Naravno, činjenice može svatko interpretirati na svoj način, ali samo to: interpretirati. Pa da vidimo osnovne činjenice.

Drugi svjetski rat u Evropi započela je nacistička Njemačka napadom na Poljsku, nastavila invazijom na Francusku i zemlje Beneluxa, pa zemlje središnje i jugoistočne Evrope (Austriju je već prethodno “progutala”), pripremala se za invaziju Velike Britanije i – napokon – otvorila drugu frontu napadom na Sovjetski Savez. Prvi fašistički vojni pohod izvela je Italija u Africi, napadom na Abesiniju. Njemačka, Italija i Japan, zemlje Osovine, imale su pakt o suradnji, zapravo o novoj podjeli svijeta, tzv. Trojni pakt. Rat je postao doista svjetski napadom Japana na Sjedinjene Države. Od tada, a bilo je to početkom prosinca 1941., do iskrcavanja zapadnih Saveznika u Evropu proći će dvije i po godine, a do pobjede tri i po. U tome razdoblju poginut će ili biti ubijeno više od 20 milijuna građana Sovjetskog Saveza. Jugoslavija u čijem je sastavu bila Hrvatska, pala je pod naletom Njemačke, Italije i svojih susjeda, saveznika Osovine, u proljeće 1941. U ljeto iste godine počeo je ustanak pod vodstvom Komunističke partije na čelu s Josipom Brozom Titom. I taj je ustanak više od dvije godine u doista nemogućim uvjetima vezivao sve više njemačkih, talijanskih i kolaboracionističkih divizija, održavajući se vlastitom snagom. I jačajući, ma koliko da se neki “novokomponovani” hrvatski povjesničari upinju da dokažu kako ne treba vjerovati u priču (u Evropi se to zove: partizanski narativ) o “nekim dobrim ljudima koji su ustali u borbu za slobodu”. No, ti su dobri borci za slobodu postojali, borili se i ginuli, a godine 1943. priznat će im to u britanskome parlamentu, objašnjavajući zašto se napokon odlučio da im pomogne, i premijer Winston Churchill (“komunistima je pripala čast da povedu narode Jugoslavije u ustanak”), Churchill antikomunista, ali i pobornik slobode po svaku cijenu (“borit ćemo se na kopnu, na moru i u zraku, na plažama i u gradovima, predati se nikada nećemo”), isti onaj Churchill koji je prihvatio Staljina za saveznika netom što je Osovina napala SSSR i koji će u Jalti na papiriću sa Staljinom dogovoriti podjelu interesnih sfera u poslijeratnoj Evropi, da bi koju godinu kasnije, shvativši da se Staljin nije držao dogovora, politički vokabular obogatiti izrazom “željezna zavjesa”.

U cijeloj okupiranoj Evropi Jugoslavija je bila jedina zemlja u kojoj je pokret otpora prerastao u oružanu borbu, u kojoj su stvoreni i Narodno-oslobodilačka vojska (dakle, ne diverzantske skupine kao u ostalim okupiranim zemljama Evrope, nego organizirana vojska) i temelji novog državnog i društvenog uređenja. Bila je jedina zemlja u koju je Crvena armija ušla s dozvolom njezinoga vodstva (zajednička operacija oslobađanje Beograda i proboja srijemske fronte), ali i izašla na osnovi dogovora s tim istim vodstvom. Jedina, to valja zapamtiti. Pogotovo zbog onih koji nam “prodaju” tezu da je ustanak u Jugoslaviji bio dirigiran iz Kominterne, tj. iz Moskve. Pa ako netko ima pravo pozivati se na antifašističku tradiciju, onda to nedvojbeno imaju zemlje sljednice jugoslavenske federacije. I ako je netko trebao biti na proslavi u Moskvi, onda su to bili njihovi čelnici. A nisu bili, osim predsjednika Srbije i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Hrvatska je, šaljući na svečanu tribinu na Crvenom trgu samo ambasadora, nepovratno i zauvijek proigrala – svjesno i namjerno, poslušno i udvornički – priliku da se pozove na svoje korjene, povijesne i ustavne, i da dokaže da im je i dalje vjerna, pogotovo u uvjetima sve žešćih naleta povijesnih revizionista, posve jasno profašistički obojenih (što, na žalost, nije samo hrvatski specifikum).

Tako je Hrvatska prepustila, tiho i očito sa zadovoljstvom, nasljeđe antifašizma Republici Srbiji čiji je ešalon u samo malo promijenjenim uniformama Titove garde, prošao, uz Indijce, Kineze i neke od vojski država iz sastava nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, pored tribine s visokim uzvanicima među kojima je očito najugledniji bio predsjednik Narodne Republike Kine. Pa ako je Zapad htio ojačati rusko-kinesko savezništvo što se stvara, onda je bojkotom moskovske proslave to nedvojbeno postigao.

Jer, da nastavimo sa činjenicama, pod izravnim američkim pritiskom zemlje Zapada, nekadašnji Saveznici u borbi protiv naci-fašizma bojkotirale su proslavu u Moskvi, navodno zbog ruske politike prema Ukrajini. Naravno, da je pri tome svima bilo jasno kako nije riječ o slavljenju sadašnjeg ruskog režima i predsjednika Putina. I, naravno, da bi svi koji su bojkotirali zajedničko obilježavanje Dana pobjede morali biti svjesni da su time, doslovno, pljunuli na žrtvu svih koji su u borbi protiv naci-fašizma dali svoje živote i svih onih koje je taj naci-fašizam industrijskim metodama, pedantno i proračunato pobio – do tada u povijesti čovječanstva nezabilježenim metodama. Njemačka kancelarka, očito toga svjesna, a nemoćna da se odupre američkom pritisku, pokušava to popraviti polaganjem vijenca na Grob neznanog vojnika u Moskvi dan nakon velike proslave. Da se hrvatska predsjednica barem toga sjetila, da su joj dozvolili da se sjeti, ali – eto – nije ni to. U cijeloj toj priči o zauvijek proigranoj šansi nekadašnjih Saveznika najžalosnije je to da je Zapad, umjesto da igra na kartu nekadašnjeg savezništva u borbi protiv Zla što je prijetilo svima, kroz istupe svojih državnika, ako službujući političari u zapadnim metropolama uopće zaslužuju da ih se tako zove, odlučio zaigrati na kartu poticanja najprije straha, a onda i mržnje prema Vladimiru Putinu koji je za neke novovjeki Hitler, a za druge reinkarnacija Staljina (ne Staljina antifašiste, nego Staljina hegemoniste). Pri tome Putin je samo simbol probuđene Rusije s kojom je Zapad u vrijeme Jeljcina bez ikakvih problema mogao do mile volje manipulirati, gurajući je sve dublje u provaliju, a koja pod Putinovim vodstvom ponovo traži svoje mjesto u svijetu – ne nužno kao druga dominirajuća sila (uz SAD), ali nedvojbeno kao velika sila koja ima svoje interese i koja želi izboriti svoje pravo da te interese brani i ostvaruje (pa tako i sprječavanjem Atlantskog pakta da izbije na njezine granice, odnosno da je zaokruži sanitarnim kordonom svojih članica).

Drugim riječima: antifašističko jedinstvo iz vremena Drugoga svjetskog rata (koje se u vrijeme hladnoga rata ionako raspalo kao kula od karata, da bi se u vrijeme detanta počelo reafirmirati), žrtvovano je sedam desetljeća nakon zajedničke pobjede kojoj je tadašnji Sovjetski Savez najviše pridonio, prepucavanju i sve opasnijem nadigravanju s onom zemljom koja se protivi unipolarnom svijetu u kojemu će samo jedna sila određivati (sve češće: silom) što će se, kada i kako događati. Iskorišten je povijesni animozitet Poljske prema Rusiji (koji nije bez osnova) da bi se u Gdanjsku, gdje je Drugi svjetski rat započeo, upriličila neka vrsta alternativnog okupljanja – službeno rečeno: zemalja Evropske unije, a prevedeno na jezik realpolitike: onih zemalja koje pristaju da im Washington diktira što će raditi. Pa se još, da bi se stvar do kraja razvodnila, Dan pobjede pomiješao s odavanjem počasti pokretu Solidarnost koji je u Poljskoj označio početak kraja socijalizma boljševičkog tipa. Hrvatska je slušala (bila poslušna) i samo je njezin bivši drugi predsjednik imao hrabrosti reći da bi on otišao u Moskvu da je još uvijek na položaju šefa države, precizno definirajući zašto – ne zbog Putina, nego zbog onih kojima se u Moskvi odavala počast.

Da svi poslušni to baš i ne moraju biti, pokazala je Indija, članica britanske Zajednice naroda (Commonwealtha) koja je, usprkos tome što stari-novi britanski premijer Cameron oštro napada Rusiju i nije mu na pamet padalo otići u Moskvu, poslala u glavni grad Rusije ešalon svoje vojske (jer, Indijci su također ginuli u antifašističkoj borbi, mada tada u uniformama britanske vojske). Pa smo tako, na dan kada je svijet trebao jedinstveno obilježiti sedamdesetu obljetnicu Dana pobjede, u nazočnosti još živih veterana (za deset godina ih više neće biti!), svjedočili podijeljenom svijetu, svijetu čiji se jedan dio sjeća antifašističke borbe i zna zašto se borio, dok se drugi uljuljkuje u lažni mir pričama o tome kako se valja okrenuti budućnosti, demokraciji i ljudskim pravima i prestati zamarati prošlošću (u hrvatskoj varijanti: ustašama i partizanima). Šansa je zauvijek i nepovratno propuštena, propustili su je oni koji nisu došli u Moskvu, poput Zapadnih saveznika, propustili su je i oni koji su prihvatili da drugi preuzmu ulogu (i) njihovog antifašizma – poput Hrvatske koja nakon mimohoda srpskog ešalona na proslavi Dana pobjede u Moskvi (mada se Beograd sprema rehabilitirati četničkog vođu i kolaboranta Dražu Mihailovića) može od sada samo sanjati da će je itko u svijetu doživljavati kao zemlju izraslu na temeljima antifašizma. Napokon, Njemački Bundestag održao je posebnu sjednicu posvećenu Danu pobjede i predsjednik Bundestaga, Lammert, rekao je kako je 9. svibnja 1945. oslobođena Evropa. Na hrvatskoj javnoj televiziji, međutim (na kojoj, usput budi rečeno, posljednjih dana nije bilo ama baš ni jednoga filma o Narodno-oslobodilačkom ratu, mada je ratnih filmova, pa i sovjetskih, bilo), jedan od čestih gostiju, kažu: povjesničar, ustvrdio je kako je to “Dan pobjede, ali – na žalost – nije i dan oslobođenja”. A Hrvatski je sabor imao tek neplaniranu stanku u redovnom zasjedanju, jer je nezavisni zastupnik Damir Kajin htio nešto reći o značenju 9. svibnja. Zagrebu ni danas nije vraćena Ulica 8. svibnja 1945. (takve ulice “oslobođenja” postoje u nizu gradova zapadne Evrope), a dostojanstvena akademija u koncernoj dvorani Vatroslav Lisinski nije ništa više nego suza prolivena za nekada poštovanim antifašizmom. A što je jedna suza?