ENG
Tomislav Jakić: Treba li desnici šminka?
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
Povezani članci
Našoj desnici šminka nije potrebna. Ona očekuje uspjeh i onda kada nastupa sa svojim pravim, ružnim, prijetećim licem. A ono što se bez ikakve osnove naziva ljevicom čak ni to ne može shvatiti.
Piše: Tomislav Jakić, Novosti
Vijest o tome da je Marine le Pen, čelnica desno orijentirane i vrlo jake i utjecajne Narodne fronte u Francuskoj pokrenula postupak izbacivanja iz stranke njezinoga osnivača, a svojega oca, notornoga Jean-Marie le Pena, vrlo je kratko zaokupljala pozornost analitičara što prate međunarodna zbivanja. A kod većine primljena je kao prilično bizarna obiteljsko-politička drama što i ne zaslužuje više od senzacionalističko-estradnog pristupa.
Griješe, međutim, svi koji ono što se percipira kao zaokret na desnom krilu francuske političke scene olako otpisuju, odnosno tretiraju bilo kao zanimljivost bez većeg značenja, bilo kao očekivano ublažavanje stava Narodne fronte, s obzirom na to da Marine le Pen ima neskrivenu ambiciju kandidirati za predsjednicu Republike. Zamrzavanje stranačkog članstva Jean-Marie le Penu (kao uvod u izbacivanje iz stranke) zbog njegovih ionako već odavno dobro poznatih antisemitskih i rigidno desničarskih stanovišta nije niti sukob ostarjelog oca kojega je pregazilo vrijeme s modernom kćerkom koja shvaća duh vremena, niti znak da ta njegova kćerka ima namjeru voditi Narodnu frontu putem bitno drugačijim od onoga kojim bi je on sam vodio.
Pogledajmo u osnovnim naznakama kako stvari stoje u Francuskoj i povucimo usporedbu s Hrvatskom koja o sličnim političkim manipulacijama može svjedočiti i na vlastitom primjeru; mada se takva usporedba mnogim građanima Hrvatske, treba se nadati: ipak ne većini, neće nimalo svidjeti.
Narodna fronta koja je pod vodstvom Jean-Marie le Pena svojedobno u prvome krugu predsjedničkih izbora opasno ugrozila predsjednika Jacquesa Chiraca (da bi u drugome krugu, kako su neki tada optimistički zaključili, “Francuska našla svoju dušu”, otpravivši kandidata Narodne fronte na samu marginu oporbe), oduvijek je bila stranka radikalne, nacionalističke, zadrte desnice, klaustrofobična, antisemitska, pobornik povijesnog revizionizma (sumnjajući i u holokaust) i otvoreno neprijateljska prema useljenicima u Francusku. I na tome se ama baš ništa nije promijenilo nakon što je otac predao stranku svojoj kćerci. Ali, promijenila se Evropa. Stari je kontinent zahvatila višegodišnja gospodarsko-financijska kriza (dobrim dijelom rezultat “uvoza” iz Sjedinjenih Država), a Evropska unija sve je jasnije pokazivala svoje nedostatke i slabosti. Marine le Pen uspješno je zajahala na valu otpora ovakvoj ujedinjenoj Evropi, kakva je danas, objektivno nejedinstvenoj i nesposobnoj da zajednički djeluje i u najvažnijim područjima, a podložnoj diktatu s druge strane Oceana. Pa su desničari, usprkos svojim originalnim pozicijama što se nisu – valja naglasiti – nimalo promijenile, na izborima za Evropski parlament postigli iznenađujući uspjeh, što će ga kasnije ponoviti i na lokalnim izborima, a sve to zahvaljujući vrlo konkretnoj, da upotrijebimo najblaži mogući izraz, evroskeptičnoj platformi.
No, sada Marine le Pen ima namjeru kandidirati za položaj šefa države i zna da joj glasovi samo desnice neće biti dovoljni, odnosno da dio onih koji su Narodnoj fronti bili spremni ukazati povjerenje zbog njezine radikalno nacionalističke, a u biti anti-evropske pozicije, vjerojatno ipak neće biti sklon dati svoj glas da bi političarka njezinih uvjerenja došla na sam vrh države. I tu dolazimo do ključnog pitanja: mijenja li francuska desnica uvjerenja, ili su je samo lijepo našminkali? Jer, u što zaista vjeruje Marine le Pen? Ima li osnove pretpostaviti da ona zaista pravi zaokret, kada inicira izbacivanje iz stranke svojega oca koji ne odustaje od tvrdih, svima znanih stavova, koji su – uostalom – do jučer bili i njezini? Odgovor u jednoj riječi: nema! Marine le Pen taktizira, pouzdajući se u kratko trajanje kolektivne memorije i u slabu obrazovanost većine birača. Drugim riječima: Marine le Pen “nabacuje šminku”. Upravo to, naprosto prodaje se kao nešto, što ona nije. Ali – pokušava stvoriti privid promjene.
A sada se prisjetimo naše nedavne prošlosti. Tko je bio najgrlatiji govornik na famoznome skupu na splitskoj rivi na kojemu se praktično prijetilo maršem na Zagreb i rušenjem vlade Ivice Račana? S desnih pozicija, zna se. Za one koji su zaboravili: Ivo Sanader. A tko je bio onaj koji je, kao prvi čelnik HDZ i premijer došao na pravoslavni Božić i čestitao s: “Hristos se rodi”? Naravno: Ivo Sanader. Tko je spremno usvojio evropsku retoriku i podupirao, verbalno barem, ispunjavanje evropskih standarda i zadovoljavanje evropskih kriterija, kako bi Hrvatska ušla u Evropsku uniju? A tko drugi, nego Ivo Sanader. I, napokon, čija je vlada bez pompe i ogorčenog opiranja izručivala Međunarodnome sudu u Haagu svakoga koga je taj sud zatražio, bilo kao osumnjičenika, bilo kao okrivljenoga? Ako netko ne zna odgovor, evo ga: vlada Ive Sanadera. Da li se u ono vrijeme počelo govoriti o preobrazbi Hrvatske demokratske zajednice? Jest. Da li se uvjeravalo kako je HDZ postao “normalna” građanska, konzervativna, čak i demokršćanska, a – naravno – prije svega evropska stranka? Jest.
I opet se u međuvremenu štošta dogodilo. Ivo Sanader već je nekoliko godina u istražnom zatvoru, sudi mu se po nekoliko optužbi, stranka ga je prethodno izbacila iz svojih redova, nakon što je bezuspješno pokušao ponovo preuzeti kontrolu od političarke koju je sam instalirao na čelo stranke i vlade, HDZ je u oporbi, Hrvatska se godinama batrga ne bi li počela izlaziti iz recesije, članstvo u Evropskoj uniji i Atlantskome paktu nije donijelo nikakve veće opipljive rezultate, osim što zemlja ima na svojemu čelu prvu ženu-predsjednicu, donedavno visoku dužnosnicu NATO koja je na predsjedničkim izborima pobijedila, tanko ali ipak, blijedog i neuvjerljivog kandidata socijaldemokrata. Jedni su izbori iza nas, drugi – parlamentarni – nas čekaju. Kakav je bio HDZ koji je kandidirao Kolindu Grabar Kitarović? Kakav je HDZ koji se sprema za parlamentarne izbore? Je li to onaj navodno reformirani, novi, Sanaderov HDZ? Ni slučajno. Opet imamo posla s onim starim, originalnim, nacionalističkim, često i šovinističkim, isključivim, revanšističkim HDZ-om, na kakvoga je Hrvatska bila naučila u Tuđmanovim godinama. Vodstvo stranke nije osjećalo potrebu da išta mijenja na politici “vraćanja korjenima” ni u kampanji uoči predsjedničkih izbora, niti ima tu potrebu sada. Dapače. Najveća oporbena stranka otvoreno najavljuje lustraciju, a ona 25 godina nakon uspostavljanja neovisne države može biti samo obračun s trenutno nepoćudnim neistomišljenicima i pripadnicima drugih etniciteta, ukratko: s drugima i drugačijima, a nikako micanje iz javnoga života ljudi koji su se na bilo koji način kompromitirali u vrijeme bivše države.
I tu je ta “mala”, ali zabrinjavajuća razlika između Francuske i Hrvatske. U Francuskoj rigidna desnica, koliko god to neiskreno moglo biti, ide u obračun sa svojim osnivačem, kako bi uoči predsjedničkih izbora “dokazala” da nije – barem nije više – onakva kakvom je percipira dobar dio javnosti. U Hrvatskoj desnica, jer HDZ i njegovi sateliti jesu desnica, ne vidi apsolutno nikakve potrebe da ublaži, mogli bismo reći i: evropeizira svoja stanovišta. Polazi od uvjerenja da na izborima za Sabor (nakon uspjeha na onima za predsjedničku funkciju) može proći upravo s takvim pozicijama, pa možda i još radikalnijima. Neće trebati dugo čekati da se u to uvjerimo. Jer, na žalost – koliko god to sarkastično moglo zvučati – u Hrvatskoj nema nikoga poput Marine le Pen, ali nema – treba strahovati – ni javnosti koja bi odbila prihvatiti Marine kakva je bila do jučer i prihvatila “novu”, našminkanu, ma koliko to šminkanje desnice bilo neiskreno i kratkotrajno. Našoj desnici šminka nije potrebna. Ona očekuje uspjeh i onda kada nastupa sa svojim pravim, ružnim, prijetećim licem. A ono što se bez ikakve osnove naziva ljevicom čak ni to ne može shvatiti.
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
