Tomislav Jakić: (Š)TO NAS (NE) ZANIMA

Povezani članci

• Ervin Hladnik Milharčič: STRAH OD LIBIJE
• Desnica maršira Evropom
• Ladislav Babić: Migracije humanosti
• PLASTELINSKA MEMORIJA
• Slobova Šeherzada
• Ljubo R. Weiss: Znate li tko zove, JA, RADIMIR ČAČIĆ!

Pomirenje umjesto viktimizacije

Piše: Tomislav Jakić, Novossti

Dogodilo se tako da je baš onih dana kada je jedan notorni internetski portal u Hrvatskoj objavio precizan popis radnji i trgovina vukovarskih Srba u kojima “Hrvati ne trebaju kupovati, tako dugo dok ćirilica ne bude protjerana iz Vukovara”, u Zagrebu boravio jedan svećenik, promovirajući svoju knjigu s porukom dijematralno suprotnom onoj iz Vukovara. Igra slučaja, ako slučaj uopće postoji, prst Providnosti, odaberite što vam se više sviđa. Tek, tako se dogodilo. Sramotni je popis s portala skinut nakon nekoliko sati, što je već oprobani recept s tekstovima te vrste: drže se dovoljno dugo da ih oni kojima su namijenjeni mogu pročitati, a u ovom konkretnom slučaju i pribilježiti imena i adrese – da bi se mogao baciti koji kamen u izlog, ili premlatiti nekog Hrvata koji bi se i nakon ovakvog upozorenja usudio ući u proskribirani lokal ili trgovinu. Uzbudili su se neki, mada rijetki, novinari, reagiralo je Srpsko narodno vijeće i Vijeće za manjine Sabora, a visokorangirani predstavnik Hrvatske demokratske zajednice trebao je puna dva dana da bi se dosjetio formuli kako je onaj koji je pravio spisak “ili potpuni ljudski i politički idiot, ili provokator”. S vrha države – ni riječi jasne i bespogovorne osude, baš kao ni iz vrha Vlade, ili s čela Ministarstva za vanjske i evropske (!) poslove. Očekivati nešto od Evropske unije bilo bi u takvome slučaju zaista i previše i preoptimistično.

         Dakle, o popisu se – ipak – govorilo. Ne dovoljno, ne tamo gdje je trebalo, ne jednoznačno i onako kako bi priličilo zemlji koja sama sebi tepa da je – eto, tek od nedavno – postala Evropa (zanemarujući pri tome svoju dugu evropsku, a kakvu bi inače, povijest, uključujući i onu iz druge polovice 20. stoljeća). No, stvar nije potpuno prešućena. O anglikanskom svećeniku, njegovoj knjizi i porukama nije se uopće govorilo. Prešućen je i ta šutnja, šutnja pozvanih medija koji se nisu odazvali (ni jedna kamera, ni jedan mikrofon), niti su pokazali ikakav interes, sramotna je na svoj način, baš kao što je sramotan i vukovarski popis trgovina “zabranjenih za Hrvate”. Pri čemu činjenicu nestanka struje baš u vrijeme promocije i izostanak uobičajene obavijesti na vratima Novinarskog doma, gdje je promocija održana, možemo svrstati u kategoriju banalnih slučajnosti. Dakako, ukoliko slučajnost postoji. A zašto nas (zapravo: njih) taj čovjek nije zanimao? Najkraće rečeno: zbog onoga što radi i što je radio.

Promocija u Zagrebu

         Michael Lapsley rođen i odrastao na Novom Zelandu, poslan je kao 23-godišnji svećenik-redovnik u Južnu Afriku, zemlju – tada – stroge rasne podijeljenosti (apartheida) i na zakonima zasnovane supremacije jedne rase, one bijele kojoj je i sam pripadao. Zgrožen time što je vidio, a vodeći se osnovnim postulatima vjere (ne crkve, što će se i u njegovom slučaju pokazati), ubrzo postaje angažirani borac protiv apartheida, pristupa Afričkom nacionalnom kongresu čija ikona, Nelson Mandela, još čami u zatvoru u kojemu će provesti punih 27 godina, pa čak prihvaća i nasilje kao posljednji oblik borbe za oslobođenje – kada su sva druga sredstva iscrpljena. Dolazi u sukob sa Crkvom, ali – naravno – i s vlastima bijele manjine. Protjeruju ga. Najprije nalazi utočište u Lesotu, potom u Zimbabveu, gdje ga stiže osvetnička ruka režima iz Pretorije. Dobiva pismo – bombu koje ga pretvara u invalida bez obje ruke, jednoga oka i teško narušenog sluha. Afriku napušta samo zbog operacija kojima se mora podvrgnuti u Australiji. U trenucima pretvaranja Južne Afrike u multirasnu državu ravnopravnih građana, vraća se da bi prisustvovao inauguraciji prvog crnog Predsjednika, Nelsona Mandele. Na tribini, u drugome redu uglednika, sve poznatih ljudi, vidi i neuglednog i posve nepoznatog čovjeka. Rekoše mu da je to Mandelin zatvorski čuvar i da je tamo na Mandelinu želju.

         Taj prvi nagovještaj Mandeline politike koja je spriječila bilo kakve osvetničke pohode “obojene” većine protiv dojučerašnjih bijelih ugnjetavača, savršeno se uklopio u Lapsleyev način razmišljanja, u njegovo viđenje svoje uloge kao pronositelja vjere i borca za slobodu i ljudske duše. Na iskustvima Komisije za istinu i pomirenje, jedinstvenog južnoafričkog modela koji je pomogao u prevladavanju dubokog jaza unutar društva, otac Michael izgradio je svoj Institut za liječenja sjećanja. Zvuči posve neobično u krajevima gdje smo navikli na obnavljanje sjećanja, kako ne bismo nikada zaboravili da “mi” nismo kao “oni” i što su “oni” učinili “nama”, ne prihvaćajući, ili samo vrlo nevoljko i kada nije bilo druge, da smo i “mi” svašta činili “njima”. Koncept liječenja sjećanja zasniva se na uvjerenju da će duša biti slobodna (drugim riječima da će čovjek opet normalno živjeti) samo ako izliječi sjećanja na užase koje je proživjela, i to – ako je ikako moguće – u izravnoj konfrontaciji, ma kako ovaj izraz bio nespretan, između onih koji su užase proživljavali i onih koji su te užase nanosili. Taj koncept koji se ovdje danas – mada se u međuvremenu primjenjuje širom svijeta – čini tako dalekim, nedostižnim zapravo, postaje savršeno jasan, ako znamo tri ključna pitanja na koja sudionici trodnevnih seminara oca Michaela Lapsleya moraju odgovoriti: prvo: što ste vi učinili, drugo: što su vama učinili i treće: što niste učinili?

         I taj je koncept primjenjiv svugdje gdje ima ljudi koji su patili, koji su doživljavali poniženja, kojima su uskraćivana osnovna ljudska prava. Ali, gdje ima i onih koji su im ta prava uskraćivali, koji su ih dovodili u položaj poniženih, zbog kojih su patili – pod uvjetom da pokažu spremnost suočiti se sami sa sobom i svojom prošlošću. Liječenje sjećanja ne zasniva se na nerijetko gotovo perverznom uživanju u statusu žrtve, na pretvaranju toga statusa u neku vrstu nedodirljive ikone, što – međutim – ne znači da se bilo kome oduzima status i dostojanstvo žrtve. Ne, jedino što se želi, to je prevladati razlike i razdore prošlosti, promicati razumijevanje umjesto osvete, reparaciju umjesto odmazde i pomirenje umjesto viktimizacije. Vrijedi ponoviti: pomirenje umjesto viktimizacije.

         I još nešto, nadasve važno: želi se spriječiti da žrtva, pozivajući se na to da je bila žrtva – postane počinitelj, da nanosi drugima iste onakve patnje kakve su nanosili njoj. Želi se spriječiti nastavljanje i obnavljanje mržnje.

         A takve ideje nas – čini se – ne zanimaju. Zato je i boravak oca Michaela Lapsleya u Hrvatskoj bio medijski ignoriran i prešućen. Jer, mi znamo što nas zanima. On, svakako – ne! I tako želimo graditi budućnost? Jadna će to biti budućnost, ma koliko je zvali evropskom.