TOMIĆEV KRIST IZ NAZARETA JE USTAŠA

Povezani članci

• HALIL DŽANANOVIĆ: Srebrenički rulet (8)
• Krivci za Mahirovu smrt moraju biti kažnjeni
• Torcida iz Alepa
• Hanif Kureishi: Seks nije opasan. Istinska opasnost je – zaljubiti se
• Zidna promižba
• Studenti ponizili negatoricu Holokausta i homofoba Judith Reisman

Jer jedna stvar je putnik, namjernik, a druga stvar je migrant, tj. izbjeglica. Jedna stvar je kršćanin, katolik i Hrvat, a druga stvar je islamski krivovjernik. Pa bilo to i dijete koje skapava bez vode i hrane u naručju majke. Josipa Tomića naravno to ne jebe. Ta nije njegova interpretacija Isusa Krista i njegova učenja za svekoliki bijeli svijet, islamski, hinduistički, ne daj bože crni, ili još gore crveni. Tomićev Krist bi to najbolje u logore. Bez hrane i vode.

Ono što ja pamtim, a nisam nikakav pop, bilo je uništenje sela Ravno, u istočnoj Hercegovini. Kada su u ožujku 1992. Srpske paravojne jedinice opkolile Sarajevo, iz Bosanskog Šamca, Dervente, Odžaka, na potezu prema Bosanskom Brodu slijevala se kolona ljudi. Predragi u Kristu vjernici, župljani na području Uprave župa Kupske doline, kao uostalom i svi vjernici Hrvati na potezu od Slavonskog, Bosanskog, pa sve tamo do Broda na Kupi, znali su da će nepoznate osobe tražiti od njih vodu i hranu. Iste te nepozvane osobe, sa zavežljajima ili samo plastičnim vrećicama, nepozvane su došle pred privatne posjede, obiteljske kuće, napuštene kuće koje je poharao ratni vihor diljem tog pravocrtnog koridora progona.

Dragim vjernicima obratila se tada Crkva, od svakoga tražeći po propisima „putnika primiti“ jer dakako, sveta teološka znanost podrazumijeva pod time putnika, dakle onog koji putuje od svoje kuće do cilja iz kojeg se svojoj kući vraća. U onom slučaju radilo se o tzv. migrantima najčešće muškarcima, vojnim dezerterima, koji se nisu htjeli odazvati pozivu legalne državne vlasti na obranu svoje domovine. U onom slučaju tim koridorom najviše se kretala  prognana sirotinja, žene i djeca.

Jasno da oni nisu bili spremni prihvatiti našu tradiciju, običaje i kulturu. Tim jadnim ljudima bila je dovoljna naša dobrota. Lijepa riječ. I nisu se Hrvati od Slavonskog do Broda na Kupi zatvorili u kuće, naravno da su Hrvati darovali hranu, vodu i prenoćište tim nesretnicima prognanim u vihoru rata, i naravno da Hrvatskom narodu na pamet nije padalo da bilo tko od tih ljudi predstavlja neposrednu opasnost, kako za njih, tako i za predziđe kršćanstva od islamskog krivovjerja. Upravo su ti ljudi, dakle Hrvati iz Bosne najčešće utočište nalazili u kućama svojih sunarodnjaka. Bošnjaka koji žive duž tog koridora. Nije tada Bogu hvala bilo Josipa Tomića, svećenika i upravitelja župe Kupske doline da pozove vjernike Broda na Kupi da zatvore vrata migrantima.

Te da im podcrtano, ne daju ni vodu ni hranu.

Jedna stvar je putnik, namjernik, tumači nam Sveto pismo Tomić, a druga izbjeglica, tj. migrant koji ovako ilegalno ulazi u državu bježeći od rata. Jedna stvar su Hrvati vojni dezerteri, najčešće muškarci koji se nisu htjeli odazvati pozivu legalne državne vlasti iz recimo spomenutog sela Ravno, a druga su stvar po tumačenju svećenika Tomića, naravno islamski krivovjernici. Oni jasno nisu spremni prihvatiti našu tradiciju, običaje i kulturu, drugim riječima, nisu se spremni pokrstiti, pa im sveta matera Crkva logikom Župe Kupske doline, ne nalazi za shodno pružiti samilosne usluge rezervirane isključivo za Hrvate.

Hrvatska je 500 godina, pojasnit će nam Tomić, predziđe kršćanstva i braniteljica Europe od čega? Pa naravno, od islamskog krivovjerje, čega drugog? A u toj borbi Hrvata naravno da je udruženo i samo nebo, tj. dragi Bog i svi sveci, napose sv. Bernard, propovjednik II. Križarske vojne, pa sv. Pijo V., a bogami ne zaostaju po zagovoru sv. Ivana Kapistrana ni Tavelići, napose Nikola, ni više, ni manje, nego propovjednik protiv islamskog krivovjerja.

Ukratko da zaključimo, iako nisam nikakav pop, a vjerojatno niste ni vi, u eonu od dvadeset i šest godina plemeniti Josip Tomić zaboravio je stradanje svog matičnog naroda koji je na milosti Bošnjaka, Srba, a najviše Hrvata dakako, darovan i hranom i vodom i prenoćištem. Iako je među tim ljudima najviše bilo muškaraca koji se nisu htjeli odazvati pozivu matične države i stupiti legalno u redove Armije BiH.

Josip Tomić je naravno budala.

Tipična klero – ustaška budala koja misli da svojom malom strahovladom nad bogobojaznim župljanima svoje župe može promijeniti ono temeljno u čovjeku. Budala je vazda bilo svuda i vazda će ih biti. Najviše budala upravo je bilo te nesretne 1992, a opet, kada čovjek pročita svjedočanstva, priče ljudi kojima su potpuno nepoznati Hrvati, Srbi ili Bošnjaci pružali utočišta, hranu i vodu, vrati mu se vjera u ljude, i bude ti na neki način žao što postoje takve budaletine kao što je taj nesretni Tomić, da vječno zavađaju ljude, plaše ih, i one dobronamjerne ostave u sjeni njih malih, zlih i kukavnih.

Jer nema većeg herojstva i ljudskosti nesretni Tomiću od pomoći strancu. Migrantu. Čovjeku kojem je nanešeno zlo, čovjeku, ženi, djetetu, koje bježi od vihora rata. Nema veće dobrote i ljudskosti, i nema veće upravo Kristove poruke do one ljubi bljižnjega svoga, i nikada ne uradi nekome ono što ne želiš da netko uradi tebi.

Jer neobično se lako, barem nama Hrvatima staviti u kožu tih nesretnih ljudi. Ma koje vjere, koje nacionalnosti i bili, i kojeg Boga štovali ili mu se klanjali. Neobično je kažem lako, jer nije niti trideset godina okruglo prošlo od one uplakane hrvatske djece na splavima na Dunavu, kao ni od srpske djece na traktorima koje su poklonici Isusa ustaše, Josipa Tomića i njemu sličnih prognali iz svojih kuća.

Barem nama Hrvatima se toga lako sjetiti.

Jer jedna stvar je putnik, namjernik, a druga stvar je migrant, tj. izbjeglica. Jedna stvar je kršćanin, katolik i Hrvat, a druga stvar je islamski krivovjernik. Pa bilo to i dijete koje skapava bez vode i hrane u naručju majke. Josipa Tomića naravno to ne jebe. Ta nije njegova interpretacija Isusa Krista i njegova učenja za svekoliki bijeli svijet, islamski, hinduistički, ne daj bože crni, ili još gore crveni. Tomićev Krist bi to najbolje u logore. Bez hrane i vode.

Jer Tomićev Krist je naravno ustaša.

No ponavljam iako nisam nikakav pop, ja čvrsto vjerujem u dobrotu i pamet upravo župljana Broda na Kupi, kao i svih dobrih ljudi od tog Broda, pa do onog Slavonskog. Jer nesreće će uvijek biti, kao i ratova, i trideset godina je malen period da se zaboravi dobrota svih onih koji su primali izbjeglice Hrvate, davali im vodu, hranu, smještaj.

I u tim pričama je zapravo Isus Krist. U pričama hrvatskih izbjeglica, kao i u današnjim pričama ovih nesretnika iz pakla rata s istoka. Onaj pravi Isus Krist i njegovo učenje. Da su svi ljudi braća. I to znaju dobro svi predragi u Kristu vjernici, župljani na području Uprave župa Kupske doline, kao uostalom i svi vjernici Hrvati na potezu od Slavonskog, Bosanskog, pa sve tamo do Broda na Kupi.

Da je samo u Tomićevoj bolesnoj glavi Isus Krist iz Nazareta  i sam prognanik i izbjeglica  – ustaša.