Tomaž Mastnak: Vanredno stanje bez proglašenja

Povezani članci

• Dr Srećko Đukić: Zauvek prestati sa osporavanjem i svojatanjem pojedinih naroda
• Heni Erceg: Biskupi vole golf
• Iz koje je opere »Ubij, zakolji…«?
• Big shit
• Alijansa u istočnoj Evropi: Orbanovi novi protivnici
• Primirje u Omarskoj

(Foto: Nace Bizilj)

Prije nekog vremena sam u vezi sa njemačkim predvođenjem EU u davljenju Balkana napisao, da su Nijemci prije 60 godina imali tenkove, a danas imaju banke. Sada, kako su banke uglavnom nametnule svoju volju, EU nam daje na znanje da još uvijek imaju tenkove i da su ih spremni upotrijebiti.  Politika naših dana je izuzimanje datih političkih oblika i stvarnih pozicija vlasti iz nadzora i utjecaja državljana.

Piše: Tomaž Mastnak

Sve češće mi se čini da je na pobjedničkom pohodu upravo ona politika koja je početkom XX stoljeća zahvatila Europu, prevladala u nekim državama i zakuhala Drugi svjetski rat – ona za koju smo željeli vjerovati da je 1945. bila poražena i demontirana.

Ako bi se ovo stanovište moglo učiniti pretjeranim, nudim ublaženu varijantu: čitanje političkih polemika iz vremena uspona fašizma i nacizma, a naročito čitanje fašističkih i nacističkih političkih teoretičara može nam pomoći da razumijemo šta se danas dešava. Pa da započnem ovo razmišljanje temeljnim pitanjem: pitanjem politike.

Njemačka je 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća bila intelektualna velesila, a nije imala velikih političkih teoretičara ili filozofa. Možda su i zato veliki među filozofima zaglibili u poražavajuću politiku – neki duboko, a onog ko u njoj nije makar noge umočio teško da ćemo naći. Glavni politički teoretičari su po obrazovanju bili pravnici, posebno teoretičari državnog prava, i imali su i glavnu riječ u političkim raspravama. Jedan od njih je bio Otto Koellreutter.

To ime danas ne znači puno, što je u velikoj mjeri izraz procesa takozvane denacifikacije. Jedan od njenih rezultata je bilo izlučivanje nacističke političke teorije iz povijesti europske političke misli. Nacizam tako nije nikada bio uistinu intelektualno pobijeđen niti razgrađen kao simbol. Obračun s njim je bio sveden na Nurnberg, psihologiju i antisemitizam. Povjesni revizionizam – rehabilitacija fašizma i nacizma – nije imao težak zadatak.

Koellreutter nije bio jedan od onih oportunista koji su požurili postati nacisti nakon što je Hitler došao na vlast. Nacističkom pokretu odnosno stranci pridružio se još prije. U kritičnim godinama prije nego su nacisti došli na vlast lansirao je argument da je kriza u kojoj je bila Njemačka – politička.

Kriza je tada bila ne samo pozadina, nego ishodište promjena. Najtačnije, kriza je bila – jednako kao što je i danas – neartikulirana duboka promjena: mutna, nerazumljiva, nedefinirana, raznorodna i mnogoobrazna, a neprepoznatljiva, jezikom koji je danas u modi rekli bismo «bez identiteta». Kao takva bila je prijemčiva za različita rješenja. Najuvjerljivije su ponudili nacisti.

Nacistički odgovor na krizu je bio najuvjerljiviji, jer je bio politički. I konačno, pobijedio je jer nije bilo konkurentnih političkih odgovora. Koellreutter je učinkovito iskoristio bezumnost liberala i drugih demokrata koji su objašnjavali i uvjeravali da je Njemačka bila u «gospodarskoj krizi». Tvrdnja, da je kriza bila gospodarska, poručila je da država kao institucija nije bila u krizi i da zbog toga na dnevnom redu nisu bile ni ustavne ni političke promjene.

Igralo se na kartu da će se stvari, kad se gospodarstvo oporavi, vratiti u stare političke kolosjeke. Nije bilo razloga za sumnje u parlamentarni sustav i njegovu demokratičnu bazu.

Koellreutter je tako odbio liberalističko izigravanje nevještog dokazivanjem da se promijenila «politička substanca». Ne smijemo se spotaći na «substancu» politike. Takav jezik nam je danas naravno stran. Naš problem je da nam samo političko razmišljanje postaje strano, tako da se treba potruditi da u Koellreutterovom odgovoru na krizu ne bismo promašili upravo ta kvalitet političkog razmišljanja.

Njegov odgovor moćnijoj liberalno-demokratičnoj poziciji bio je da je prevazilaženje gospodarske krize prvenstveno pitanje državne politike (neka se čuje izvorni glas: »in erster Linie eine Frage staatspolitischer Gestaltung«). Budući da je liberalizam čvrsto prigrlio uvjerenje o nepolitičkom karakteru krize, politički odgovor na krizu je nužno bio i antiliberalistički.

U sadržaj nacističkog odgovora se ovdje ne upuštam. Naznačiti ga želim samo upozorenjem da je krajnje dostignuće  nacističke političke misli bilo uklanjanje, uništenje države. Tu negdje se dotičemo. Razlika je u tome da danas uništavamo državu bez političkog razmišljanja – ili makar bez ozbiljne javne političke rasprave. Političke odgovore opet imaju oni na desnoj strani, niko drugi. A glavni problem i najveća opasnost su u centru.

Tupljenje koje slušamo svaki dan je da se iskoprcavamo iz krize i da ćemo se uskoro opet vratiti na onu tačku, na onu poziciju, onoj praksi gdje smo bili prije izbijanja krize. A što se više tamo vraćamo, gdje smo bili, tim više se udaljavamo od onog «normalnog» i više ostvarujemo nešto drugo, i sve više to drugo postaje nas normalan način života.

Niti to novo normalno, niti njegovo oblikovanje, produciranje, nisu plod političkog razmišljanja ni javne političke rasprave ni odluka. Političke odluke se naravno mijenjaju, ali ne kao političke – Koellreutter bi rekao da su «tehnički pozitivističke». Kriza je postala način oblikovanja i uspostavljanja nove političko-ekonomske realnosti, vanredno stanje bez proglašenja vanrednih mjera.

Politika naših dana je izuzimanje datih političkih oblika i realnih pozicija vlasti iz nadzora i utjecaja državljana. EU, kao organizacija, instrument je političkog razvlašćenja, trojne političke eksproprijacije: političko odlučivanje se oduzima nacionalnim političkim jedinicama-državama; izvršnu vlast u tim jedinicama razrješuje odgovornosti državljana, jer je ona odgovorna Bruxellesu, a Bruxelles ne odgovora nikom.

Tim razvlašćenjem državljana u svojstvu državljana ta vlast i ta politika postaju nešto radikalno drugačije. Dokle smo stigli pokazalo se izbijanjem narodnog nezadovoljstva u Bosni i Hercegovini.

Bosanski ustanak je dobio minimalnu medijsku pozornost. Kakva suprotnost u odnosu na Ukrajinu! U Ukrajini se događa otpor prema zakonitoj vlasti, koju vode fašističke snage, poštovatelji i nasljednici nacističkih kolaboracionista iz vremena Drugog svjetskog rata, Sloboda i Desni sektor.

Zapadni svijet im pomaže na terenu i podržava u medijima kao «prodemokratske» i «proeuropske» snage. Kad je bosanska i hercegovačka raja bacala kamenice i palila materijalna sjedišta vlasti, euro-američka medijska mašinerija u njoj nije prepoznala svoje seljake. Tu nije inaugurirala nikakav demokratski pokret.

Ton govornicima EU dao je Himzo Selimović, direktor Direkcije za koordinaciju policijskih snaga. «Međunarodna zajednica i Europska unija moraju razmisliti o međunarodnim vojnim snagama u BiH, ako se ovo ponovi», rekao je. Eurokrati nisu razmišljali baš dugo.

Valentin Inzko, kojeg krasi funkcija visokog predstavnika međunarodne zajednice i EU u BiH, nakon tog izvještavanja je «upozorio da će, ako bude došlo do narastanja nasilja, razmisliti o pozivanju europskih snaga».

Prije nekog vremena sam u vezi sa njemačkim predvođenjem EU u davljenju Balkana napisao, da su Nijemci prije 60 godina imali tenkove, a danas imaju banke. Sada, kako su banke uglavnom nametnule svoju volju, EU nam daje na znanje da još uvijek imaju tenkove i da su ih spremni upotrijebiti.

Politika naših dana je izuzimanje datih političkih oblika i stvarnih pozicija vlasti iz nadzora i utjecaja državljana.

Odabrala i sa slovenačkog prevela

Nada Zdravič

Dnevnik, 19.02.2014 .