Tomaž Mastnak: Thatcherica i njeni unuci

Povezani članci

• Goldstein: “Nadasve je ružna poruka da ulice u Mostaru i danas nose imena ustaša Mile Budaka, Ante Vokića i Mladena Lorkovića”
• Operaciona sala
• Komšić: Svako od nas mora dati svoj doprinos ozdravljenju cijelog bh. društva
• Temelji Dodikove države: Tomašica: Najveća masovna grobnica u BiH koja je razotkrila mračne tajne
• Ljubo Drndić u posthumnoj ilegali
• Paralelne institucije

U krhotinama i pepelu, koji su za sobom ostavili nedavni izgredi u Londonu, kriju se komadići naše budućnosti. Polako možemo početi sastavljati mozaik onog što dolazi.

Nisam uočio da li je iko u razbijačkom pohodu otimačine londonske omladine otkrio kakav politički ili čak revolucionarni potencijal. Njihove akcije su osuđivali više ili manje svi i na njih lijepili uobičajene oznake huliganizma i vandalizma. U oznakama događaja nije bilo teško razabrati političke naklonosti onih koji su govorili o njima. Za lijevo-liberalne komentatore izgredi su pokazali kamo vode takozvane mjere štednje koje su uvele vlade po  cijelom svijetu. Nemilosrdna sječa ostataka socijalne države pogodila je sve, osim neposredno najbogatijih, a najviše najsiromašnije slojeve stanovništva, koji ostaju bez ikakve socijalne sigurnosti. Pikantna pojedinost u Velikoj Britaniji je veliko planirano tesanje policije. Komentatorima na drugom polu izgredi su ponudili argument protiv socijalne države i posebno protiv podrške koju daje samohranim majkama. To su uobičajene litanije. Novost je bila u tome što su komentatori svih političkih boja ustanovljavali da je njihov predmet nepolitičan : da su izgrednici bez političkih motivacija, političkih zahtjeva i političkih ciljeva, da ih karakterizira odsutnost politike, politička ispražnjenost. Kako da si objasnimo tu činjenicu, koja nikoga nije ispunila olakšanjem, ali jeste mnoge nelagodom? Šta su izgredi drugo nego depolitizirano izražavanje nezadovoljstva?

Pankaj Mishra, komentator koji uvijek kaže nešto zanimljivo ili izazovno, ovaj put je zapisao da su londonski izgrednici, koji su upadali u dućane da bi došli do željenih robnih marki, nelaskav odraz u ogledalu mnogih drugih depolitiziranih britanskih potrošača koji, bez obzira na sve drugo, a prevashodno bez obzira na zajedničko dobro, ganjaju svoje “brand names”. Taj potrošački radikalni individualizam nije od danas, a nije ni reakcija na sadašnje takozvane mjere štednje. Njegov uspon seže u vrijeme od prije četvrt stoljeća i proizvod je ondašnje neokonzervativne revolucije.

Program neokonzervativne revolucije je zapakovan u izjavu gospođe Thacher da “društvo ne postoji” (tačnije, da “nešto takvo kao što je društvo ne postoji”). Postoje samo pojedinci i pojedinke, koji si moraju sami pomoći  i pobrinuti se najprije za sebe, a ne čekati da njihove probleme rješava vlada (mi bismo rekli država) ili društvo. Neokonzervativna  revolucija je skratila i marginalizirala  državu i inaugurirala tržište kao temeljni regulativni mehanizam, po čijem diktatu pojedinci brinu za sebe. Društvo je bilo pri tome pretvoreno u privjesak ili pomoćnu snagu tržišta. Praktične mjere, koje su realizirale taj model, bile su privatizacija velikih gospodarskih sustava, desetkovanje socijalnih službi koje su pomagale najkrhkijim, politička represija i razbijanje sindikata, smanjenje troškova zapošljavanja za poslodavce i školska reforma, usmjerena ka “kompetitivnm pridobivanju znanja i vještina”, koje je još dodatno komadalo državu. Tradicionalna radnička klasa je rascjepkana, srednja klasa je izgubila svoj ideal  zaključene karijere i tome primjerenog zaposlenja, sve više raste prizemna društvena kategorija privremeno zaposlenih i nezaposlenih, a društvene nejednakosti dostižu do sada neslućene dimenzije, Ako su Blair i Cameron djeca Thacherove, zapisao je Mishra, mladići i djevojke svih rasa, koji su razbijali i krali po Londonu su njeni unuci. To je tako kad društvo ne postoji.

Sve manje postoji i država. Jonathan Freedman je opisivao osjećaj krajnje nemoći, kojeg su porađali prizori otimanja, razbijanja i paljevine, kojeg su policajci samo posmatrali. Nemoć je bila dvostruka. Na jednoj strani smo imali nemoć policije da divljanje zaustavi. A šta da očekujemo, ako se na policiju gleda kao na javno breme, kojeg treba – kao sva druga “bremena”, od kojih javnost ime neku korist, a dobitak se iz nje ne da iskovati – smanjiti, sigurnost se privatizira?  Uvjet za to da policija može održavati javni red, nije samo njeno brojčana moć, osposobljenost i opremljenost, nego i postojanje neformalne strukture za održavanje javnog reda: koliko toliko funkcionalne obitelji, živog susjedstva, sporovodnika u javnim autobusima, parkaša i tako dalje – sve ono što je bilo žrtvovano za uspjeh slobodnotržišne revolucije, koja je proglasila da društvo ne postoji.

Brutalniju nemoć su iskusile žrtve divljanja. Tu i tamo su ti ljudi nakon prvog šoka počeli pomagati sami sebi. Organizirali su ulične straže i pobrinuli se za uklanjanje posljedica izgreda. To je bio pozitivan momenat spoznanja da im država ne može pomoći. Freedman je zapisao da će ova godina otići u povijest kao godina kad smo spoznali da nam voditelji, koje smo demokratski izabrali, ne mogu osigurati sigurnost. S tim da država, koliko je još ima, izgubi raison d’être. Gledano sa druge strane : to nam poručuje da država više ne postoji. Freedman nije išao tako daleko. Pouka koju je dobio iz londonskih izgreda je da je demoktarska politika nemoćna, da su demokratske institucije otkazale i da demokratski sustav ne služi ljudima i ne može im osigurati temeljnu sigurnost.

Možemo reći i da je usahla vjera u politiku, da sve više ljudi od politike više ne očekuje ništa, da među robnim markama kojim trguju političari ne vide razlike, da politika i političari nisu još nikada bili na tako slabom glasu, tako podaništavani i omraženi, da otuđenje stanovništva od političkih elita i politike nikada nije bilo tako potpuno. A to znači da gubimo politiku i time i temeljni mehanizam za makar načelno nenasilno uređivanje skupnih poslova. Sve više će imati riječ nasilje.

Na kraju, ponašanje londonskih izgrednika je i slika u ogledalu vladajuće politike i sa njom povezanih ekonomskih elita. U njihovoj nepolitičnosti vidimo kao u ogledalu odsutnost političke razboritosti, koja karakterizira političke elite. Te elite su ispražnjene od politike, apolitične, bez političkih motivacija, ideja, programa i ciljeva. Izgrednicima i elitama je jednako stran javni interes, zajedničko dobro. Ponosna deklaracija izgrednika  da mogu raditi što hoće, i da im niko ništa ne može, odsjaj je u ogledalu osjećaja nedodirljivosti vladajućih elita. Tako kao što i izgrednici, te elite rade šta hoće, niko im ništa ne može, obavezne niti odgovorne nisu ni prema kome. Otimačina koju su uprizorili izgrednici drži ogledalo otimačini koju iz dana u dan uprizoravaju vladajuće elite. U čemu je razlika između ulice u londonskim Tower Hamlets i Wall Streeta?

Dnevnik.si

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič