TKO SU PRAVI GUBITNICI OVIH IZBORA?

Izdvajamo

• Pola Hrvatske izgubilo je ove izbore. Kao i sve izbore do sada. I kada se pobjednici hvale svojim veličanstvenim pobjedama, i voljom naroda, sjetite se te polovice Hrvatske. Tih zajebanih, koji se više ne nadaju ničem osim da imaju za pristojan sprovod.

Povezani članci

• Šaka puna jaja
• Osmica i matematika jada
• Olujni klišeji, paterika i povijesni revizionizam
• Crkva blagosliva one koji joj služe
• Mišo Marić: Aleksa – podsjetnik na ljubav
• Psovka pripada književnom standardu: treba biti časna sestra pa ne opsovati kada vidite da je Vukovar dvostruko manji nego prije rata

Foto: N1

Pravi gubitnici ovih koronaizbora za nama nisu SDP niti Restart koalicija, Davor Bernardić ili ljevica u Hrvata. Upravo će prava ljevica pokazati u novom sazivu što je oporba i kako ona treba izgledati. Ovakva ljevica budućnost je Hrvatske u koju vjerujem. Nije izgubio ni SDP, ako izgubi konačno Bernardića i napravi pravi restart, u socijaldemokraciju.

Tko su dakle pravi gubitnici?

Pravi gubitnici ovih izbora su naime građani Hrvatske, točnije onih pedeset posto njih koji uopće nisu izašli na izbore. Prošlu godinu, u svibnju mjesecu iza europarlamentarnih izbora smijala se Hrvatska Davoru Bernardiću i njegovoj veličanstvenoj pobjedi, a nije ni mjesec dana prošlo tada kako su u istom tom SDP-u skupljali potpise za njegovom ostavkom.

Grčevito, kao pijan plota, držao se Davor Bernardić protokola i statuta, pametovao kako ima punu podršku Glavnog odbora stranke i Predsjedništva, i sve razlozi koje su stranačke mu kolege nabijale na nos, Davor Bernardić je prihvaćao kao razloge zbog kojih upravo ne treba odstupiti s mjesta šefa stranke. Ako iti malo poznajete poprilično razgranatu infrastrukturu SDP-a po županijama Hrvatske, tada ste mogli naslutiti da u kotlu gadno vrije, a jedan po jedan, velikani te parlamentarne stranke napuštali su brod koji tone.

Davor Bernardić odlučio je da mu ostane kapetan, potpuno nesvjestan svoje nesposobnosti da isti taj brod spasi, brod koji je opasno nakrivio Zoran Milanović svojim koketiranjem s desnicom, libertarijanskim pristupom ekonomiji i kampanjskim domoljubljem. Nedefiniran, neartikuliran, nesiguran, potpuno svjetonazorski i organizacijski izgubljen, Davor Bernardić nije dobar niti kao predsjednik te stranke, niti je dobra atmosfera koju je stvorio u SDP-u. No ponavljam, ovaj rezultat SDP-a je očekivan, ovaj loš rezultat nije rezultat ljevice jer SDP odavno sa ljevicom nema ništa. Na SDP- u je da se konačno restarta i da se vrati na temelje socijaldemokracije. Gordan Maras već se spominje u kuloarima, no bez obzira tko da preuzme kormilo tog dobrano nakrivljenog broda morat će duboko mijenjati stvari, i to u lijevo.

Hrvatska je pokazala da nije protiv prave ljevice koja se artikulirala oko koalicije Možemo, i Hrvatska je kao zemlja pozitivna na lijevi virus kako ga zovu na desnici.

U čemu dakle Hrvatska nije pozitivna?

Hrvatska generalno ove izbore može proglasiti gubitničkim. Ne zbog toga što će stvari ostati iste, što nas čeka dugih i sumornih pet godina iste sive Hrvatske, već zbog činjenice da je ponovo ta nesretna Hrvatska apstinirala. Zašto je tome tako lome se koplja već godinama, da ne kažem desetljećima. Krivi su indiferentni, kazat će vam analitičari, krivi su oportunisti, nadodat će statističari, no ja se ne mogu oteti dojmu da apatija i oportunizam nisu pravi uzročnici tako biblijskih razmjera nezainteresiranosti Hrvata za svoju budućnost. Svi ti silni ljudi, dakle ona polovica koju ne zanima budućnost, prije točno trideset godina su dobro zajebani. I svi su oni sudjelovali u tom zajebu koji smo nazvali Hrvatskom.

Zajebani smo da će nam biti bolje nego što smo živjeli, i zajebani smo svi skupa kako ćemo imati pet tisuća tadašnjih maraka plaću, kako će dijaspora u zemlju donijeti milijarde i kako ćemo svi skupa samo brojati lovu i ne raditi ništa. Ta vizija dembelije Hrvatske čiju ekonomiju uništavaju Srbi i Beograd, bila je kolektivna vizija i kao takva kolektivna psihoza. Psihoza koje se nismo uspjeli riješiti do dana današnjeg. Svi mi jako dobro znamo tko je pobijedio na ovim izborima, i tko su ljudi koji su nas doveli pred zračne luke iz kojih ispraćamo svoju djecu u bijeli svijet. Isti oni kojima smo pomogli kao saučesnici da sagrade zemlju za sebe, za svoju izabranu kastu za koju ćemo raditi do smrti. Za njihove domoljubne parade i balade, za branitelje i za njihove stranačke uhljebe.

Što više godine idu, na izbore izlazi sve manje ljudi.

Mladi odlaze i politika ove zemlje, kao i ova zemlja uopće više ih ne zanimaju niti se žele vratiti u nju. Da rade za nekoga i da nose do kraja života dva umirovljenika i dva branitelja na svojim leđima. Da rade za mizeriju, dok preko granice mogu živjeti dostojanstveno. Mi što smo ostali nažalost toga smo svjesni. Da su nas dobro zajebali, i da ćemo ovo što nam je ostalo od života odraditi za njih. Za njihovu zemlju koja je njima Eldorado u kojem ništa ne rade, i sve što trebaju je vaša neizlaznost na izbore. Tako da njihova stranačka mašinerija odradi svoje.

Zbog toga smo uostalom i imali koronaizbore. Da što manje nas izađe na iste. I nisam li u pravu kada kažem da ljudi koji ne izlaze na izbore nisu ni indiferentni, niti su oportunisti? Pola Hrvatske koja je ostala kod kuće danas pola je Hrvatske koja se više ničemu ne nada. Nema nikakve nade u ikakvu drugu budućnost osim da vegetira. I tu je hrvatski sram. Sram jer je takvu Hrvatsku, da se razumijemo, sama stvorila. Mi smo je htjeli, mi smo je dobili. Nažalost takvu, zemlju za izabrane.

Pola Hrvatske izgubilo je ove izbore. Kao i sve izbore do sada. I kada se pobjednici hvale svojim veličanstvenim pobjedama, i voljom naroda, sjetite se te polovice Hrvatske. Tih zajebanih, koji se više ne nadaju ničem osim da imaju za pristojan sprovod.

Ta Hrvatska nažalost je prava Hrvatska. Njena jedina zbilja i njena jedina istina. Tu Hrvatsku vidite noću pred kontejnerima, tu Hrvatsku vidite u kroksama kako skuplja pet ambalaža. Ta vam Hrvatska nikada neće sudjelovati u bilo čemu, niti je za tu Hrvatsku ikoga više briga.

Ta Hrvatska, ta polovica Hrvata koju više ništa ne zanima, Hrvatska je devedesetih. Zemlja stvorena za ljude koje će dobro zajebati. A kada te netko tako zajebe majstorski, najpametnije je da šutiš.

Da šutiš i praviš se da ne postojiš.