TKO SU NAŠI GENERALI?

Povezani članci

• BH novinari: Javni protest MUP-u Kantona Sarajevo zbog prijetnji Nidžari Ahmetašević
• Pismo iz lopudskog gubilišta u okupirani Gruž
• Srebrenica – 25 godina nakon genocida: Djeca i žene ponovo su marginalizirani i traumatizirani
• Saopštenje Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini povodom gradnje HE u gornjem toku rijeke Neretve
• OHR: ostati ili otići?
• Danas smo mogli imati zemlju zavijenu u crno

Foto: Braniteljski portal

Umorili su nam živote naši generali. Proklete dosade od slučajnih pobjednika.

Cerekam se ovih dana kao purica nad glistom, zabavno je u Hrvatskoj. Nekako pomalo, iz dokonog zatišja, stigao je vrag po svoje podanike. Negativna selekcija kao primarni princip rađanja političkih i izvršnih struktura hrvatskih vlasti, poput vrča, prirodno je pukla napola. Ministar obrane general bojnik Damir Krstičević, svojedobno razriješen svih vojnih dužnosti  potpisom “Pakračkog dekreta” bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića, potpuno se pogubio u aferi nabava borbenih zrakoplova F -16 od Izraela, potrgao sve igračke i natjerao premijera Vlade RH Andreja Plenkovića da pokaže stvarnu prirodu svoje vladavine.

Glup i gluplji.

Tko je ta ekipa, otkud i otkad dezerteri & warlordovi balkanskih prostora egzistiraju kao kreatori naših sudbina, kako ovdje tako plodno uspijevaju? Poantu pretpostavljate; oduvijek. No, postoji bolji i realniji odgovor.

JUESA KOLIDŽ ARMI, HELLOU? OĐE BILEĆA

Priča porijeklom seže u rane devedesete kad je administracija američkog predsjednka Billa Clintona odlučila kako se neće osobno bakćati u rat na Balkanu, danas jugoistočnoj Europi, tzv. regionu. Samo dopuštena logistika, bez nacionalne ugroze.

Uglavnom, prema internim saznanjima i povijesnim činjenicama, Ameri su nakon nekoliko akcija HV tipa Maslenica, zaključili da imamo znatan vojni potencijal i odlučili pozvati dvanaest najboljih časnika višeg čina, dokazanih u Domovinskom ratu, na taktičko izobrazbu u prestižnu Vojnu akademiju West Point. Naravno, prednost su imali mlađi časnici, iako su najveće hrvatske bitke dobili bivši visoki časnici JNA poput generala Tusa, Marčinka, Bobetka ili Ademija. Ti ljudi su barem znali što rade.

No, hrvatski generali, dotaknuti ću se i srpskih & bosanskih kad su već u paketu, prilikom izbora za “juesa colidž armi”, neslavno su propali u kandidaturi, poslali smo ih jedva pet, više ih nikako nismo uspjeli skupiti. Moj ratni zapovjednik Mirko Norac, tada bez završene srednje škole – naravno da sad ima sve potrebne diplome smrtnicima nedostižne – kao priučeni konobar iz vlajskog zaseoka u jednom trenutku zapovijedao je s tisuću naopakih ljudi kojima se nitko nije usudio stati na put. Loš čovjek, zapovjednik i strateg kojem smo doslovno spašavali život preciznim pogocima iz bestrzajnog topa zbog njegova suludog ego tripa i doslovno uvrnutog lika urnebesnih zapovijedi kojima je ljude tjerao u smrt, – triputa ga  je vlastita vojska zatvorila u podrum da “oladi” – bio je besprizorna pojava. Tipa koji je starici pucao u lice nakon što je brižna molećivo uzdigla ruke u zrak, West Point nije prihvatio kao vjerodostojnog kandidata. Nije znao hrvatski jezik, kamoli engleski. Taj priučeni meštar ratnog zanata “ne pucaj, pucaj, ne pucaj” sve izrijekom u milisekundi, na mojoj ratnoj svadbi u Brušanima usred Like, kao počasni gost doslovno me je u jednom trenutku priveo sa strane, te potanko ispitao o nacionalnom porijeklu i časnim namjerama glede hrvatskih udavača. Na koncu mi je rekao: “Drago mi je kad se Hrvati žene. Neka, tako treba, osnovati obitelj i u gadno vrijeme, iako bi ja za Hrvatsku počinio i gore stvari, rođenu mater bi riješio života ako treba”. Ono što je meni trebalo nakon toga bila je boca žestoke rakije i tri borbene pjesme da dođem sebi. A njemu, pretpostavljam, majčinski zagrljaj Domovine, odlutale pameti ili trajne hospitalizacije u umobolnici..

I to vam je otprilike taj vrijednosni rang naših “oriđiđi” ratnih generala koji voje u miru.

TUĐMAN; KAO I SVAKI RIDIKUL KROJIO JE SVIJET PO SVOJOJ LUDOJ MJERI

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević jedan je od njih. A ima ih još sto u Generalskom zboru, snažnoj lobističkoj organizaciji kojom predsjeda relativno pristojan čovjek general Pavao Miljavac, a koja pokušava nemoguće, biti glasnogovornik “opstanka zdrave nacionalne svijesti”. U sve se petljaju. Relativno umjereni diktatori ili deklarativni revolucionari, daju si mahom nadimak Colonello. Pukovnik si može sve dopustiti dok naši generali politički bauljaju poput djeteta koji popije očevu rakiju umjesto vode nakon objeda.

Eh, imao sam jednog takvog zajebanog u licu oca, pukovnika vojnog zrakoplostva koji je potporučnike  JNA poput Krstičevića s završenom Višom vojnom školom tipa Bileća i ubrzanog kursa KOS-a, tretirao kao “glupu djecu”. Sve warlordove s prezirom je odbacivao ,“nitko od njih mi ne može dati zapovijed koju ću ja poslušati”. A danas, bogato opskrbljeni,  vladaju našim životima kao da nemamo pametnija posla nego pratiti njihov lik i djelo. Vozač kamiona, Ljubo Ćešić Rojs, general, kriminalac svetskog kalibra Vladimir Zagorac, general, pisac odvratno loših stihova koji nas je dramatično izvještavao o napretku Oluje Ivan Tolj, general, sumanuti pok. Ivan Korade, ubojica policajaca i “osloboditelj Knina”, general. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sve je pogriješio, promašio cijeli fudbal, posebice kad je dijelio “šakom i kapom” činove generala, brigadira i bojnika kao da mu ih je baba u amanet ostavila. Ono, ludom na volju, rasporedio ih je na strateška mjesta u gospodarstvu, policiji, pravosuđu, saboru.

Da pređemo s istom temom na plan Bosne ili Srbije? Spomenimo pok. Slobodana Praljka, tragikomičnog  lika  koji je zapovijedio rušenje Starog mosta u Mostaru pod izlikom da bi ga “još triput srušio ako je u pitanju život hrvatskog vojnika”, general. Lika koji je u punom jeku Domovinskog rata preko Bosne putovao na VMA po novu dentijeru, Domazeta Lošu, admirala bez mornarice? I uz niz onih koje sam zaboravio i ne da mi se čeprkati po Goooglu tražeći pojašnjenja životopisa iza kojih se skrivaju njihova zloglasna imena, ima ih još na desetke ispod kreveta diljem regiona koji vas povlače za nožni palac dok sanjate vlažne snove. Želite li čuti još detalja o optuženim, ali ne i presuđenima generalima Armije BiH ili Republike Srpske? Naravno da ne želite, dosta je tog terora, nikome normalnom se više to ne sluša.

Problem leži u činjenici da su na njihovim zlodjelima nastale sve države Novog Balkana.

TAOCI SMO RUŽNIH LJUDI

I nema tu traga prevelikom crnjaku ili jecanju, tak’I smo kak’I smo, valjda “ne meže drugačije” jer bi dosad pojasnili sociološki fenomen da karakterno najružniji od nas nemilice troše zajedničke pare i bistre politiku. Uvjeren sam, kad nam već glave nije došla “državotvorna” garnitura tipa Mate Boban, Gojko Šušak, Šime Đodan ili dr. Ivić Pašalić, da će nam njihovi politički potomci zatočiti duše ukoliko ih na vrijeme ne pošaljemo u vražju mater.

Životni smo taoci ružnih ljudi.

Politika warlordova, gospodara zemalja i pristupačnih prirodnih resursa, dominatna je doktrina balkanskih prostora. Stalno nas drže napetima,  na rubu egzistencije, samo skačemo iz jedne loše situacije u lošiju. Nije da nema odvažnih ljudi, ali nemaju s kim, iako imaju protiv koga. Protiv njih rade sigurnosne službe, zakonodavac, represivni aparat, birokratska stoglava adžaja i komični pravosudni sustav putem tehnike dugoročnog iscrpljivanja. Štono bi realpolitički sažeo Winston Churchill: “više volim kad ljudi pate nego kad me se boje”. Osobno, ne padaju mi teško nihove osobne privilegije koliko činjenica da će nam vrijeme liječenja od “pasa rata” trajati duže od laserskog tretmana gljivica na nožnim prstima. Skoro su nas sve pobili u ratu, ali sad je postalo još gore, žele preostale dokrajčiti u miru.

I tako to ide. Hrvatski slabokrvni premijer tuče i ponižava saborske zastupnike, neoprane krvave gaće uslijed primirja, rakije i janjetine vijore se kao zastave na vrhovima Velebita, nitko ne smije dotaknuti nosioce Spomenice i svi živimo u blaženom suživotu sa susjedima dok im montiramo raketne lansere na granice (izvor: Hrvatski vojnik op.a.). Osobno, nemam vremena više čekati, posebno ne Krstičevića  ili  Vukosavljevića koje će slijedeće sranje smisliti. Umorili su nam živote naši generali.

Proklete dosade od slučajnih pobjednika.