Tko pije, a tko plaća zbog 12 polovnih Rafalea F3R?

Izdvajamo

• Vjerojatno skoro preseljenje schengenske granice iz Slovenije na istočne obode Bijedne Naše prvenstveno je interes (pre)bogatih EU-zemalja tzv. prve brzine radi suzbijanja praktično nezaustavljivog migrantskog vala s Bliskog istoka, Azije i Afrike koji svi žele „u Njemačku“. Pa neka se Hrvati tuku s njima, sramote zbog zlostavljanja, troše resurse, etc., zato bismo mi? Mi imamo pametnijeg posla, a ovi, je li, „što južnije to tužnije“ bit će presretni i nek' se vesele što ćemo im dopustiti putovati sjevernije bez pokazivanja identifikacijskih papira u schengenskom prostoru. I, štoviše, moći će kupovati/prodavati za euriće, ako im ekonomija dopusti. Logika je jasna, nema džabe ni kod stare babe. Samo što Plenković to neće ni u snu priznati sugrađanima, tzv. običnim/malim ljudima, kojima priseže da radi isključivo u interesu njihove bolje budućnosti. I naraštaja što dolaze.

Povezani članci

• Džemper i Gospina suza
• Savet bezbednosti bez rešenja u vezi sa najavama Prištine, ‘Dan D’ na Kosovu!
• LAGUMDŽIJA ODGOVORIO RADMANOVIĆU
• RS: jezik kao znak za aparthejd
• Svenarodna pobuna: Žene sa djecom u rukama idu na specijalce, taksisti blokiraju cijeli grad
• Kovanje vođe

Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Hoće li se Bijednoj Našoj – zbog kupnje 12 Rafalea F3R – otvoriti tržište sedmoga gospodarstva svijeta? Kao članici zajedničkog tržišta za pola milijarde žitelja EU-a, otvoreno je i sada, a ključan je problem što je RH tako (ne)gospodarski dimenzioniran da nema što prodavati Francuzima čega oni nemaju više, kvalitetnijeg i jeftinijeg u odnosu na kupovnu moć svojih građana. Je li Macron nakon odlaska Angele Merkel najutjecajniji političar u Uniji? Jest, ali to nije presudno za pozicioniranje Bijedne Naše u eurounijskoj zajednici budući da se hrvatski i francuski interesi razilaze u mnogim ključnim stvarima, a Njemačka kao ekonomski i diplomatski najjača država na Starom kontinentu neće dugo čekati da Angelu Merkel u Unijinoj lokomotivi zamijeni barem jednako važan, utjecajan i sposoban strojovođa. Toga je svjestan i sâm Macron, pa iz njegovih proračunatih riječi o tzv. stanju zdravlja u europskoj obitelji – već neko ju vrijeme potresaju nesporazumi i vrlo zloslutne prijetnje nesolidarnosti – više zrači oprezni optimizam no „vladarski“ zanos. Mudar političar snažne države neće se zalijetati samo da ugodi nekomu, a da to nije u interesu onih o kojima ovise njegova moć i utjecaj. O hrvatskom pojedinačnom političkom ili kolektivnom interesu ne ovisi presudno baš nitko među EU-državama tzv. prve brzine, čak ni uz uvjet 1,2 milijarde eura, pa… 

Marijan Vogrinec

Jest da je Emmanuele Macron prvi francuski predsjednik koji je u tridesetak godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene posjetio Hrvatsku i jest da je papa Ivan Pavao Drugi prvi katolički poglavar na zemaljskom stolcu sv. Petra koji je u kratkom razdoblju (1994., 1998. i 2003. godine) triput posjetio RH. Zanemarimo li slučajni, silom vremenskih neprilika, dodir s hrvatskim tlom pape Aleksandra III. u 12. stljeću. Da Macron nije prodajom 12 rabljenih višenamjenskih borbenih aviona Rafale F3R tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj sklopio Francuzima iznimno unosan posao s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem, protekao bi još jedan Tihi ocean ispod Savskog mosta dok bi jedan francuski predsjednik poželio posjetiti Zagreb i ručati u hotelu Esplanade. Da nije pokojni Karol Wojtyla, papa santo subito Ivan Pavao Drugi sklopio s tzv. prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, pod posredničkim fenjerom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, nevjerojatno unosan posao za Rimokatoličku crkvu (četiri tzv. vatikanska ugovora) – Bijedna je Naša gurnuta u podređeni položaj, bila je lakoumno pristala na neograničenu ekonomsku, upravljačku, moralnu i inu štetu – prvi slavenski papa ne bi imao nikakvu potrebu triput putovati na balkanski kiflić. Opipljiva šuška, utjecaj i moć nemaju alternativu.

Zapravo, zauzvrat za milijarde i milijarde kuna javnog novca i upravljačku supremaciju Crkve u državi – čijim se žiteljima bezobrazno lagalo kako je „Vatikan prvi priznao RH“, a prešućivalo da je to bio Island – katolicima je gurnuta mrkva pod nos: beatifikacija, proglašenje blaženim pokojnog, je li, „čudotvorca i mučenika“ kardinala Alojzija Stepinca. Do Stepinčeva, je li, santo subita (kanonizacije, proglašenja svecem, što jest sljedeći korak u proceduri te vjerske denominacije) tzv. Crkva u Hrvata i njezino „stado“ možda će čekati i nekoliko stoljeća, ako ne još i više, jer se taj gordijski čvor ne dâ presjeći tek ruzinavim mačem jednostrane želje, pa…

Grčka, Egipat, Indija…

Jest da su Francuzi već bili prodali po svijetu znatno više svojih Rafalea i za znatno veće svote zdrave šuške, npr. Grčkoj, Egiptu, Indiji, etc., pa njihov šef države nije imao običaj svaki put nazočiti potpisivanju tih kupoprodajnih ugovora, kao što to jednako (ne) čine drugi lideri zemalja velikih izvoznica naoružanja, pa nije ne primijetiti višestruko značenje Macronova posjeta službenom Zagrebu. No, ta je višeznačnost, koja ima svoje zašto i zato o čemu hrvatska javnost namjerno nije ni istinito niti temeljito obaviještena – iako sve mora platiti do zadnje, znatno uvećane lipe – politički i medijski popraćena neodgovarajuće hiperbolično, bučno i pompoznije, nego što sâm događaj zaslužuje. Značenjem za vojnu silu i sigurnosnu budućnost Bijedne Naše te za profesionalni odnos medija prema politički nabildanom događaju koji je već neko vrijeme razlogom prijepora političke, stručne i šire društvene javnosti o tomu što mora biti preče maloj, siromašnoj i nevjerojatno podijeljenoj/posvađanoj zemlji s enormnim vanjskim dugom i unutarnjim teškim problemima strukturnih disproporcija, lošeg životnog standarda, raspadajućih sustava zdravstva, školstva, pravosuđa, socijale: milijarde za oružje ili za bolji život žitelja? U okolnostima kada nikakve ratne ugroze nisu na vidiku, osobito ne iz neposrednog susjedstva, a budu li u turbulentnom svijetu ikad nastale, 12 rabljenih Rafalea F3R (najstariji su već letjeli 10 godina; isporuka se predviđa koncem 2025. godine) neće biti respektabilna zračna nadmoć balkanskog kiflića, Srbija pak raspolaže ili može raspolagati sofisticiranim ruskim protuzračnim sustavima koji bez problema skidaju s neba Rafale F3R, NATO/SAD-ove „nevidljive“ lovce/bombardere, a možebitni agresor na RH neće ići u borbu, ako ne računa na dvoje nadmoćnije oružje, pa…

„Takve superiorne borbene letjelice kakve smo sada kupili od Francuza nema nitko na prostoru između Grčke i Austrije“, tvrdi premijer Andrej Plenković medijima, stručnjak za sigurnost Gordan Akrap izjavit će u HTV-ovu „Otvoreom“ da se „srbijanski MIG-ovi 29 ruske proizvodnje ne mogu mjeriti s Rafaleima koje smo kupili“, a neki tzv. desničarski proratni huškači u medijima svršavaju od oduševljenja Plenkovićevom odlukom, pa već sami naslovi dovoljno govore sami za sebe: „Rafale uznemirili Srbiju! Susjedi ne kriju zavist prema budućim hrvatskim zrakoplovima: ‘Zagreb će dobiti najmodernije i najmoćnije na Balkanu’“ Tko to provocira budući opet rat sa Srbijom, uvjeren da Bijedna Naša razumno poseže u siromaški džep poreznih obveznika po inicijalnih 1,2 milijarde eura za 12 rabljenih višenamjenskih francuskih borbenih aviona samo zato što će – štono sutra!? – ratovati protiv Srbije? Zašto protiv Srbije, a ne protiv Italije čiji neofašisti imaju već svoga gradonačelnika Zadra, u Rijeci izazivački razvijaju zastavu fašističke Italije, desetljećima svojataju Istru, Rijeku s cijelim Kvarnerom, Gorski kotar i Dalmaciju s otocima? Protiv Srbije, a ne protiv Mađarske čiji neonacifašisti svojataju Međimurje, Baranju, Rijeku, dio Podravine, etc., a premijer Viktor Orbán – veliki prijatelj i uzor HDZ-ovih kapitalaca Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića te još veći srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića – „zabunom“ se naslikava pod zemljovidom tzv. velike Mađarske? A Plenković to ne uzima ozbiljno.

Zašto je Srbija neizlječiv kompleks hrvatskih ekstremističkih politika i rigida koji – nezvano, uvijek „u ime hrvatskog naroda“, sic transit – nikako ne prestaju zuriti preko dunavskog plota i harlekinski pokazivati mišiće, pa su im sada Rafalei F3R „adut“ u sijanju prijetnji i valjda straha od, je li, „prve zapadnobalkanske vojne sile“ s kojom nema šale? Srbija već dugo ničim ne prijeti Hrvatskoj – dapače, odašilje mirovne ponude s najvišeg državnog vrha, koje pak službeni Zagreb ignorira i na međunarodnoj sceni djeluje cinkaroški, time kontraproduktivno – pa aktualo podgrijano francuskim kerozinom dizanje zrakoplovnog nosa pod oblake ispada vrlo neozbiljno. I nerealno. I nedobronamjerno prema prvom i najvećem svom susjedu o kojem presudno ovise mir, stabilnost i sigurnost na zapadnom Balkanu. Kada bi i bio moguć ratni sukob dviju najvećih država na ovom području – a zbog ozbiljnih međunarodnih razloga nije – kako sada stoje stvari u odnosu na vojne potencijale, hrvatski ratni huškači jamačno ne bi imali razloga za slavlje. Trenutno je Srbija više no 100 posto jača u zraku od RH, u protuzračnim sustavima, u kopnenom oklopu, ali i u tzv. živoj sili te njezinom naoružanju i opremi.

Istodobno, da je 12 Rafalea F3R već u operativnom sastavu zračne sile sa svim preduvjetima za njihovu punu učinkovitost, veliko je pitanje bi li ili  koliko zapravo činili presudnu prevagu u odnosu na istovrsne potencijale druge strane, njihovu taktičku i stratešku uporabu, zapovjedne i vojničke sposobnosti… Pod uvjetom, je li, da se na strani RH ne angažira NATO, a na srbijanskoj Ruska Federacija sa svojim u mnogim elementima vojne utakmice superiornijim golgeterima. Komentirajući kratko hrvatski ugovor s Francuskom, srbijanski predsjednik Vučić je kazao, ne izjašnjavajući se određenije, da će „u Srbiju stići ‘nešto’ znatno prije no Rafalei u Hrvatsku i nikad više nikomu neće pasti na pamet nikakav Bljesak ili Oluja protiv srpskog naroda“. Ni danas se ona dva-tri hrvatska jedvaleteća ruska metuzalema MIG-21, kojima otpadajući dijelovi osakaćuju žene na polju, ne mogu mjeriti s neusporedivo brojnijim eskadrilama srbijanskih MIG-ova 29. Budući da – kao SAD/NATO među „partnerima“ u tzv. mirovnim misijama – Ruski medvjed također voli tuđim nježnikom gloginje mlatiti, u nekima (ne)mogućim okolnostima poremećaja tzv. ravnoteže straha na Balkanu uopće nije isključena s istočne strane pokazna uporaba sustava koji, je li, skidaju i Rafale F3R kao bolji strijelac glinene golubove.

„Rafalei su sada naši!“

Takva tehnologija više nije tajna, imaju je i neke zemlje koje baš i nisu svjetske velesile, ali jesu pune love za razbacivanje. Pa kad hipersonični krstareći projektil s rampe na Zemlji, brzine neuhvatljive sofisticiranu radaru, bez problema raznese u paramparčad isluženi satelit veličine kutije cigareta i natjera posadu Međunarodne svemirske stanice (ISS) u evakuacijske kapsule, je li, mo’š mislit’ što može očekivati i ma kako iskusan pilot Rafalea F3R na nekom ozbiljnom borbenom zadatku. Možda i ne na zapadnom Balkanu, zasad – ali, zašto ne i tu!? – no sasvim sigurno u nekoj tzv. SAD/NATO-ovoj misiji žandarenja globusom, „uvođenja reda.

Prema tome, krajnje je blesava, nerealna – službeni Beograd to više no dobro znâ – revanšistička/osvetnička doktrina ekstremne tzv. desnice o „povratku etnički očišćene SAO Krajine u okrilje srpskih zemalja“, kao i jednako suluda tzv. velikohrvatska tlapnja o „Hrvatskoj do Drine, do ispod beogradskog Kalemegdana“ i čak do bugarske granice. Taj se idiotizam dade vidjeti uz golemu fotografiju ratnog zločinca Ante Pavelića na zemljovidima po (pro)ustaškim klubovima u Australiji, Kanadi, SAD-u, Argentini, ali i po ekstremističkim medijima… Politički i vojnoanalitički predimenzionirana euforija zbog posjeta Emmanuela Macrona i ugovora o kupnju 12 rabljenih Rafalea – pogleda prilijepljena za službeni Beograd i reagiranja tamošnjih medija – premašila je objektivno značenje cijele te priče, kao i granice dobrog ukusa. Režimska tzv. javna kuća HRT pod izravnom kontrolom Plenkovićeva tzv. light HDZ-a upregnuta je tih dva dana panegirično izvještavati o svakom Macronovu koraku i susretu – od slijetanja francuskog predsjednika do zadnjeg njegova zalogaja u hotelu Esplanade – i potom u istom tonu danima komentirati sa sugovornicima koji trbuhozbore Plenkovićeve pohvale samomu sebi zbog poteza koji „u tridesetak godina RH nije poduzeo nijedan premijer“. Pa ti vidi!

Francuski predsjednik Emmanuel Macron nakon svečanog rucka u hotelu Esplanade uputio se prema Zračnoj luci Zagreb – Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

I onda će HTV-ova dramatično opčinjena „veličinom događaja“ novinarka Zrinka Grancarić, cijepljena protiv profesionalne kritičnosti i svake, je li, potrebe logičkog zaključivanja, ekstatično, zabrinjavajućeg izgleda lica uskliknuti sugovorniku netom pošto su ministri Florence Parly i Mario Banožić odmaknuli pisaljke od kupoprodajni ugovor: „Rafalei su sada naši!“ Valjda i ona dva što su paradno nadlijetali Zagreb? Vojni stručnjak je trezveno prizemljio euforiju: „Još nisu naši, ostalo je još mnogo toga učiniti dok budu naši“. Tek što se Macronov avion vinuo među oblake nad Zagrebom, drčan vrhovni zapovjednik OSRH-a na svoj se netaktičan način javno, takorekuć, pomokrio na Plenkovićev posao s Francuzima: „Maknite se jer ovo će biti bolno“, kazao je Milanović ravnatelju Instituta „Ivo Pilar“ dok se obraćao novinarima, nakon što je čuo pitanje o 100 milijuna eura višoj cijeni 12 Rafalea F3R od dogovorene. „Vi radite u državnoj ustanovi, financira vas vlada. „Tu će se još napraviti razlika od koje smo mogli kompletno opremiti kopnenu vojsku Bradleyima, protuoklopom, protuzračnom obranom… To je ono što uopće nemamo i od čega se odustalo bez ikakvog obrazloženja, i to na pretpostavci da avioni koštaju 990 milijuna eura. Sad ispada da idemo prema milijardu i 200 milijuna. To je za mene skandal.“

Nitko ne kaže koliko će koštati sva infrastruktura za kupljenu francusku eskadrilu, jer raspoloživa nije kompatibilna, naoružanje, održavanje, pa obuka pilota i tehničkog osoblja, etc. Najmanje koliko i avioni s osnovnim paketom tako da ima razloga – ma koliko hrvatskom zrakoplovstvu zaista trebaju znatno suvremenije višenamjenske borbene letjelice od MIG-ova 21 – ozbiljnije pojmiti raširenu „pacifističku“ skepsu: jesu li Bijednoj Našoj baš u ovom trenutku potrebniji Rafalei F3R od niza životno presudnijih izdataka, pa baš francuski rabljeni avioni, a ne, recimo, američki novi F-16 Block 70 ili također ganc novi švedski JAS 39 Gripen iz konkurentske ponude (ipak je trebalo zanemariti polovne izraelske F-16 Barake)? Ako se već ide u toliki trošak koji će opterećivati i buduće naraštaje, pametno je uzeti najbolje na tržištu, a ne mora na stajanci biti baš 12 zrakoplova. Manje je više? Novo je novo, a staro nikad nije ravno novomu, je li, čak ni nakon najkvalitetnijih generalki. „Mislim da ljudi jednostavno ne prate što mi govorimo, pa onda nešto ex post…“, pokušao je premijer anulirati Milanovićevu kritiku. „Ako je predsjednik RH jučer bio sretan kupnjom tih aviona od Francuza, a danas mu je to skandal, valjda je samo čekao da Macron odleti iz RH, pa da reagira?“

„Pa, naravno!“ – odmah je Milanović uzvratio Plenkoviću. „Hahahaha! Pa to je elementarna pristojnost! Da mu ne bude neugodno. Kao što je meni bilo neugodno što je Macrona ugostio u hotelu, iako u Zagrebu imamo niz reprezentativnih palača primjerenih za oproštajni ručak, npr. Dverce na Gornjem gradu, Povijesni institut… Tamo bih odveo i papu, a ne voditi državnike po restoranima. U Tač je mogao otići, to nam je zajedničko mjesto okupljanja, meni i njemu. Prvi dan je odveo Macrona u nekakav podrum, francuskog predsjednika!? Drugi dan u hotel, to jest super hotel, ali predsjednika bilo koje države voditi u hotel i to na snack od 50 minuta, mene je sram toga. Jesu li možda bile i animir dame u hotelu?“ Premijer se, međutim, drži svoga: „Mislim da je to fenomenalan iskorak, kupnja 12 višenamjenskih borbenih zrakoplova, na koji smo u našim oružanim snagama čekali 30 godina. Nisam čuo nikoga tko se stalno bavi obranom i vojskom ni trunku nezadovoljstva. Generalni komentar: ‘Mogli smo dati pare na nešto drugo’ – dajemo! To je odgovor“.

Neki su analitičari ispravno primijetili da „nitko osim ministra obrane Marija Banožića i predsjednika vlade ne zna što se nabavlja od dodatne opreme, poput raketa i radarskih sustava“. Vojna tajna? „Pitajte ministra obrane“, zagonetno poručuje Plenković znatiželjnima, a tajnovitost toga produbljuje i činjenica na koju upozorava Milanović: „Strateški ugovor o suradnji s Francuskom pisan je u polutami sobe šefa kabineta premijera Plenkovića“. Da se domaća javnost – osobito porezni obveznici koji sve to imaju platiti – ne smrzne od zaprepaštenja kad bi saznala na što su premijer i najuži mu krug podobnika dugoročno obavezali žitelje Bijedne Naše. Dakako. i potomke im. Podanički, vazalno, radi vlastitih karijera i vjerojatno materijalne koristi? Sljedeće godine će pokazati u kojem grmu leži zec i zašto Andrej Plenković nije Kolinda Grabar-Kitarović, odnosno što se u ovomu avionskom slučaju krije iza paralele s pučkom mudrošću da je bolje biti prvi/gazda u selu no zadnji/sluga u gradu.

Alter ego Angele Merkel

Kao što su svojedobno papa Ivan Pavao Drugi i Franjo Tuđman zamazali oči svekolikomu hrvatskom katoličkom „stadu“ (statističkih 86,28 posto katolika među žiteljima RH, po popisu 2011. godine) beatifikacijom ikone jugoslavenskog protukomunizma, pokojnog kardinala Alojzija Stepinca, tako su i Emmanuel Macron i Andrej Plenković u isti obrazac zapisali za Bijednu Našu, navodno, presudne stvari: francusku potporu ulasku RH u tzv. schengenski prostor i eurozonu. Schengenska granica Unije seli se s hrvatsko-slovenske državne međe na hrvatsku granicu sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom, a jamačno već od 1. siječnja 2023. godine hrvatsku kunu će zamijeniti zajednička eurounijska valuta – euro. „Ispunili ste uvjete i Francuska će se za svoga šestomjesečnog predsjedanja EU-om od 1. siječnja 2022. zalagati da se to ostvari“, kazao je Macron Plenkoviću, a tzv. mainstream mediji su eksplodirali oduševljenjem. Oštri pak kritičari su trenutno ostali zatvorenih usta. Kao što Papu baš ništa nije stajalo proglasiti Stepinca blaženim, dapače, Crkva je nevjerojatno profitirala, jednako Macrona ništa ne košta verbalizirati potporu Plenkovićevim tako žarkim željama za koje drži da će mu otvoriti karijerni put na samo sljeme eurounijskog činovništva u Bruxellesu te priskrbiti spomenički monument valjda uza samog „Oca Domovine“ (sic transit) baš u svakoj vukojebini u kojoj radije i za magarca glasaju, ako je iz HDZ-ovog krda.

Budući da se najmoćnija žena na svijetu, 16 godina neupitna njemačka kancelarka Angela Merkel, manje-više oprostila od domaće u svojoj zemlji, eurounijske i svjetske politike, a Velika Britanija je napustila Uniju, francuski predsjednik Emmanuel Macron ostao je najjači i najutjecajniji političar u ujedinjenoj Europi. Uza sve, na pola sljedeće godine preuzima od Slovenije kormilo EU-a što nije samo puka, dogovorena formalnost, pa je vrlo unosna za Francuze avionska transakcija – Bijednu Našu što košta, košta!? – iznimno važna stavka u Plenkovićevoj eurounijskoj računici. U uvjetima, je li, kada njegova/HDZ-ova europučanska obitelj (u kojoj Macron nije) rejtinški kopni u novoj konfiguraciji odnosa u Uniji, a Bidenov pak SAD/NATO mijenja vanjskopolitičku dioptriju, držeći da su za Trumpova slonovskog bauljanja diplomatskom staklarijom stabilizirani odnosi s EU-om. Unatoč grubo izigranoj Francuskoj prodajom američkih nuklearnih podmornica Australiji, koja je pak odustala od već dogovorene kupnje francuskih konvencionalnih podmorskih plovila.

Neki prvi hrvatski diplomati u Francuskoj 1990-ih godina, pa i kasnije, bili su gosti na oproštajnom ručku s Macronom u hotelu Esplanade te vrlo otvoreno govorili medijima o tomu kako je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena tridesetak godina prolazila Scile i Haribde ne bi li se na svaki način umilila i bila iole zapažena Francuskoj tzv. versaileskog mentaliteta koja, uz Veliku Britaniju, uopće nije bila sklona ni osamostaljenju od SFR Jugoslavije, ni Hrvatima u Domovinskom ratu niti Tuđmanovom režimu, pa… Kažu ti diplomati, prosječni Francuzi takorekuć nisu ni znali tko su Hrvati, što je i gdje je nekakva nova hrvatska država unatoč činjenici da su mnogi hrvatski intelektualci, znanstvenici, umjetnici, sportisti i ini bili povijesno impregnirani francuskim civilizacijskim i inim dosezima, a za napoleonskih vremena u 19. stoljeću i dijelom francuskog imperija. Koji je pak i ukinuo Dubrovačku Republiku. Hrvatsko umiljavanje Francuskoj u tridesetak godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nije polučilo neke osobite rezultate – unatoč, je li, otvaranju vrata francuskom kapitalu u bankama, državnom pogodovanju gradnji brzih prometnica u Istri, kupnji putničkih avion tipa Airbus (zajednički europski projekt), etc. – tako da aktualni posjet predsjednika Emmanuela Macrona jest iskorak.

No, i da će taj iskorak u dobrom smjeru značiti revoluciju u odnosima sa zemljom galskih pijetlova – neće. Plenkovićeva politička lakirovka je za dnevnu uporabu, kao i sve naručeno u medijima trbuhozborstvo tom prigodom. Prema tome, nije daleko od pameti pretpostaviti odgovore na „strateška“ pitanja režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a u formatu „Otvoreno“. Što posjet predsjednika Emmanuela Macrona donosi RH? Enormne troškove i nekoliko obećanja koja samo premijeru Plenkoviću nevjerojatnom ugodom miluju dušu. Je li osigurana francuska potpora Hrvatskoj za ulazak u schengenski prostor? Verbalna vjerojatno jest, ali Francuska nije odlučujuća za taj ulazak, neke zemlje EU-a se protive. Može li kupnja Rafalea ugroziti strateško partnerstvo sa SAD-om? Ne može, jer je posao dogovoren sporazumno sa SAD-om, je li, saboterom australsko-francuskog ugovora, vrijednog cca 90 milijardâ dolara, radi gradnje (Naval Group) 12 konvencionalnih jurišnih podmornica klase Baracuda za australsku ratnu mornaricu, tako da mrvica od 1,2 milijarde hrvatskih eura Macronu ne znači Amerima baš ništa.

Važan, važniji i najvažniji

Hoće li se Bijednoj Našoj – zbog kupnje 12 Rafalea F3R – otvoriti tržište sedmoga gospodarstva svijeta? Kao članici zajedničkog tržišta za pola milijarde žitelja EU-a, otvoreno je i sada, a ključan je problem što je RH tako (ne)gospodarski dimenzioniran da nema što prodavati Francuzima čega oni nemaju više, kvalitetnijeg i jeftinijeg u odnosu na kupovnu moć svojih građana. Je li Macron nakon odlaska Angele Merkel najutjecajniji političar u Uniji? Jest, ali to nije presudno za pozicioniranje Bijedne Naše u eurounijskoj zajednici budući da se hrvatski i francuski interesi razilaze u mnogim ključnim stvarima, a Njemačka kao ekonomski i diplomatski najjača država na Starom kontinentu neće dugo čekati da Angelu Merkel u Unijinoj lokomotivi zamijeni barem jednako važan, utjecajan i sposoban strojovođa. Toga je svjestan i sâm Macron, pa iz njegovih proračunatih riječi o tzv. stanju zdravlja u europskoj obitelji – već neko ju vrijeme potresaju nesporazumi i vrlo zloslutne prijetnje nesolidarnosti – više zrači oprezni optimizam no „vladarski“ zanos. Tako da… Pamet u glavu, nitko ne zna što donosi sutra, a mudar političar snažne države neće se zalijetati samo da ugodi nekomu, a da to nije u interesu onih o kojima ovise njegova moć i utjecaj. O hrvatskom pojedinačnom političkom ili kolektivnom interesu ne ovisi presudno baš nitko među EU-državama tzv. prve brzine, čak ni uz uvjet 1,2 milijarde eura, pa…

Vjerojatno skoro preseljenje schengenske granice iz Slovenije na istočne obode Bijedne Naše prvenstveno je interes (pre)bogatih EU-zemalja tzv. prve brzine radi suzbijanja praktično nezaustavljivog migrantskog vala s Bliskog istoka, Azije i Afrike koji svi žele „u Njemačku“. Pa neka se Hrvati tuku s njima, sramote zbog zlostavljanja, troše resurse, etc., zato bismo mi? Mi imamo pametnijeg posla, a ovi, je li, „što južnije to tužnije“ bit će presretni i nek’ se vesele što ćemo im dopustiti putovati sjevernije bez pokazivanja identifikacijskih papira u schengenskom prostoru. I, štoviše, moći će kupovati/prodavati za euriće, ako im ekonomija dopusti. Logika je jasna, nema džabe ni kod stare babe. Samo što Plenković to neće ni u snu priznati sugrađanima, tzv. običnim/malim ljudima, kojima priseže da radi isključivo u interesu njihove bolje budućnosti. I naraštaja što dolaze.