ENG
Tko kardinala Bozanića može ozbiljno shvatiti?
Autor/ica
Povezani članci
Kad promatram svekolike hrvatske govornike nije mi jasno govore li ozbiljno ili su samo dobri polaznici Pervanova tečaja. Nije mi jasno vjeruju li oni sami sebi ili su gluhi ko topovi pa se niti ne čuju. Kad takvo što doživim od, recimo, Čačića, uopće nisam iznenađen, ali kad tako besramno manipulira pripadnik institucije koja hini odgovornost za duh i duše velikog dijela populacije, dođe mi da umrem od smijeha.
Prvi katolik u Hrvata, Josip Bozanić, obratio se vjernicima posebnim pismom “O prvoj obljetnici pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj i ususret Godini vjere”. Zdvoji nad činjenicom vjerničke participacije u svekolikom društvenom životu flagelirajući vjernike “proročkim” govorom! Eto, dragi moji katolici u Hrvata, vi ste obične vjerničke neznalice! Naravno, još čekamo popis stanovništva ne bismo li utvrdili koliki je to postotak prakticirajućih katolika u Hrvata. Državni zavod za statistiku naprosto nije u stanju pobrojati rezulte popisa u roku u kojem se popis radio u rimsko vrijeme, da bismo (napokon) vidjeli statistički podatak kojem dijelu populacije se to kardinal obraća.
Ne mogu vjerovati kako itko kardinala može shvaćati ozbiljno! Ne, ne mislim kako je čovjek lažov, čak ga duboko i poštujem, no ne mogu se načuditi da bi netko uzeo za ozbiljno govor u kojemu nas se poziva na nešto što u Rimskoj crkvi naprosto nije dobro prihvaćeno.
Čuđenju ipak nema mjesta, na sličan se govor referirao prije skoro jednog stoljeća Stjepan Radić u svom pamfletu o kleru i hrvatskom selu. Stoljećima je Rimska crkva, parafrazirajmo Radića, inače velikog fana starokatoličkog pokreta, bila organizirana tako da je znanje rezervirano samo za one koji imaju visoke funkcije, pa i danas je tumačenje Pisma vezano uz funkciju Pape. Naime, isti kada tumači Pismo, dakle vjerničko znanje, naprosto je nepogrešiv. Znanje se, dakle, stoljećima čuvalo u nekoliko svetih mjesta i tek se povremeno pripuštalo vjernicima i to uglavnom u prijevodima na narodni jezik, nekoliko vrlo dogmatskih molitvi. Aktualno i danas?
Vatikanskim koncilima to se tek donekle promijenilo pa se sada ipak ohrabruje znanje, no ono pasivno, dakle ono koje će vjernik laik pokupiti od svoga teološkog mentora i koje će manje-više u tom obliku prenijeti dalje. Nema tu mnogo mjesta za nešto što nije tek osobno svjedoćenje. Vrlo se često ta tendencija očekuje od vjernika i u drugim područjima, ne samo teološkim. Dobro, onda to nije razlog za ekskomunikaciju, ali jest za veliko nezadovoljstvo vjernikova pastira. Nije stoga jasno na kakvo to znanje cilja kardinal? Jer ako misli na kritičko mišljenje, čudom se čudim, obzirom da postkoncilski teolozi u Katekizmu katoličke crkve impliciraju kako je zmija u Edenu djelovala na Evu kritičkim mišljenjem! Impliciraju dakle kako kritičko mišljenje služi sotoni za razdor Crkve. Zašto bi, dakle, bilo tko imao vjerničko znanje kada “znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje”? Ljubav prema Crkvi, dakako, jer ljubav prema Crkvi je ljubav prema Bogu, u praksi Katoličke crkve, ma koliko nam Biblija govorila kako tome nije tako. Zašto bi itko bio odgovoran za vjerničko neznanje kada Rimska crkva, barem za svoje vjernike, ima monopol na širenje aktivnoga vjerničkog znanja? Dopuštam i kako sam u zabludi, no nikako mi nije jasno kako onda protumačiti veliko nezadovoljstvo klera Križom života, Hansom Kungom i mnogim drugima koji pokušavaju kreativno razmišljati o onome sto je vijekovima obeshrabrivano?
Isus, apostoli, pa čak i Pavao širili su radosnu vijest i ohrabrivali širenje iste na sve Biblijom dopuštene načine. Nije Pavao rekao Timoteju: “smiješ samo govoriti riječi koje ti ja kažem”. Sam se Pavao prilagođavao sugovornicima i ohrabrivao različito mišljenje sve dok su ista na platformi Gospodina Isusa Krista. Rimska crkva umjesto da se ugleda na vrijeme prvih kršćana i širi vjeru kako je Paul Ricoeur, ugledni francuski teolog, napisao emocionalnom i socijalnom inteligencijom apostola i Pavla, ona se, kako piše Erich Fromm, u svome djelu Veličina i granice Freudove misli, služi manipulativnom inteligencijom. Emocionalnim i pripadničkim ucjenama pokušava kontrolirati veliki postotak ljudi kako bi zadovoljila svoje interese.
Iako se jedan od mojih intelektualnih repera, dr. Ante Starčević, za slična razmišljanja nikako ne bi opravdavao, a i nije, ja ću kako me na kraju netko ne bi optužio da radim na razdoru između klera i vjernika, citirati što u svibanjskom broju Kane kaže fra Bono Zvonimir Šagi kad govori kako je Rimskoj crkvi potreban povratak na izvore u teološkom smislu, a i u smislu vjerničkoga “znanja”.
“Povratak ne smijemo shvatiti kao retrogradno djelovanje, nego kao zadaću da na izvoru zahvatimo svježu vodu, novu pogonsku snagu Duha…”
Autor/ica
