Tko je od vas Srbin?

Tko je od vas Srbin?’

Pitalo je to petnaestak znatiželjnih mladića iz noćne smjene splitske Torcide grupicu prolaznika u kasnovečernjoj šetnji supetarskom rivom, djevojku iz Varaždina i trojicu njenih kolega iz Vukovara na sezonskom poslu na Braču. Kako u toj osobitoj dalmatinskoj inačici kviza ‘Potjera’ nisu dobili točan odgovor, mladi su splitski lovci – sasvim razumljivo – sustigli i premlatili trojicu sumnjivih Vukovaraca, zajedno s njima i mladu Varaždinku koja se bacila tijelom zaštititi jednog od njih, a zajedno s njom i lokalnog vatrogasca iz Supetra koji je napadnute nerazumno krenuo braniti.

‘Tko je od vas Srbin?’

Razmjerno jednostavno pitanje očito je u sebi krilo zamku, i vi ste je odmah prepoznali. Svih četvero sezonskih radnika i lokalni vatrogasac, reći ćete, u formalno-pravnom smislu državljani su Republike Hrvatske. Naravno, krivo: udarite se sami o čelo dvadeset sedam puta zaredom. Lijepo, zatrčite se glavom u zid. Tako, dobro vas ide, još samo sedam puta, tri, dva, jedan. Odlično. Idemo ponovo.

‘Tko je od vas Srbin?’

Dobro, sklupčani na tlu shvatit ćete da pitanje možda ipak nije krilo zamku i da je odgovor jednostavniji nego što je izgledalo. Od četvero sezonskih radnika na supetarskoj rivi – reći ćete ne razmišljajući predugo – Srbi su ona dvojica iz Vukovara, što se od ostalog Vukovarca razlikuju po tome što su srpske nacionalnosti. Naravno, krivo: donesite sad iz kuhinje nož – ne taj, nego onaj veći – pa drškom noža porazbijajte sami sebi obje arkade i ubodite se u slezenu. Dublje malo, nije za pašticadu, bog ga jeba. Tako, tako. Odlično. Idemo ponovo.

‘Tko je od vas Srbin?’

Zgrčeni od bolova, krvave glave i zamagljena pogleda shvaćate da ovo nije popis stanovništva općine Vukovar, i da je riječ ipak o trik-pitanju. Naravno, promucat ćete, da su Srbi sva trojica sezonskih radnika iz Vukovara. I naravno, krivo: uzmite sad bejzbol palicu – dobro, može i pajser, isti kurac – pa pažljivo sami sebi nanesite nekoliko težih ozljeda u predjelu čeljusti. Jače, pičko. Tako, tako, vrlo dobro. Idemo ponovo.

‘Tko je od vas Srbin?’

Dobvo, u vedu, reći ćete krvavih usta, držeći u rukama tri-četiri zuba, sad ste vvvo dobvo vazumjeli i pitanje i odgovov. Zabovavivi ste, naime, cuvu: Svbi su dakve svih četvevo. Što ste rekli? Svbi su svih četvevo, i ona tvojica iz Vukovava i ona cuva iz Vavaždina. Srbi su svih četvero? Da, na to ćete vi nesigurno. I naravno, krivo: donesite iz garaže let-lampu, pa spalite sebi lijevo uho. Da, da, do kraja. Odlično. Idemo ponovo.

‘Koga od vas svrbi?’

Nemate, jasno, pojma niti koga svrbi, niti kakve to veze i sa čim ima. Što se vas tiče, to što vas peče i žeže na mjestu lijevog uha svakako nije svrab.

‘Tko o vama skrbi?’

Trenutačno nitko, iako – pita li se vas – ovo spaljeno uho upravo gori od želje za kakvom hitnom medicinskom skrbi.

‘Tko je od vas Srbin?’

Treći put konačno čujete na ono preostalo desno uho, pa se udarate po čelu. Aha, to! Da vidimo, tko je Srbin – razmišljate naglas kroz crvenu slinu iz razvaljenih usta – i odjednom vam se iz krvi, dima i slatkastog mirisa spaljenog mesa odgovor sam kaže: pa da, vatrogasac! Zaboravili ste lokalnog vatrogasca! Srbi su dakle svih petero – i tri Vukovarca, i cura iz Varaždina, i vatrogasac iz Supetra. Naravno, krivo: pođite sad lijepo u garažu po bor-mašinu i oprezno probušite sebi oba koljena. Vrlo dobro, sad i drugo, tako. Odlično. Idemo ponovo.

‘Tko je od vas Srbin?’

Nemate više opcija i shvaćate da je pitanje mnogo teže nego što ste mislili, pa posljednjim snagama grozničavo kupujete vrijeme i glavu u zahrđaloj bačvi prljave, smrdljive vode zadržavate čak i dulje nego što vam je splitski torcidaši drže. Razmisli, sjeti se, tko je od vas Srbin, tko je od vas Srbin…

‘Tko je od vas Srbin?’

Halapljivo onda hvatate zrak, a iz vode u bačvi očajnički vas gleda odraz nekog odnekud strašno poznatog lica. U krvavoj i izobličenoj bezuboj glavi što vas gleda iz masne vode naposljetku prepoznate sami sebe i shvatite: to ste vi. ‘Eto, je li bilo teško?’ začujete onda zadovoljan krezavi glas, i vi konačno otkrijete točan odgovor na pitanje ‘Tko je od vas Srbin?’. Da, ‘naposljetku prepoznate sami sebe i shvatite: to ste vi’.

‘Tko je od vas Srbin?’

Pitalo je to petnaestak znatiželjnih mladića iz splitske Torcide grupicu prolaznika u kasnovečernjoj šetnji supetarskom rivom, ali na koncu ćete – kao i uvijek, na teži način – shvatiti da pitanje nije bilo retoričko, već da je retorički bio odgovor. To što su Srbi te večeri bila samo dvojica sezonaca, a na kraju ispali i njih dvojica i njihov zemljak iz Vukovara i kolegica iz Varaždina i supetarski vatrogasac i vi zajedno s njima – to je samo zato što su se njih dvojica, njihov zemljak iz Vukovara, kolegica iz Varaždina, supetarski vatrogasac i vi našli na putu radoznaloj splitskoj mladosti. Sami po sebi i oni i vi ste nevažni. Stvar nije bila osobna, pače – nije bila ni međunacionalna. Zvučat će vam komplicirano, ali zapravo nije: da biste u Hrvatskoj 2019. godine bili Srbin, uopće ne morate biti Srbin.

‘Tko je od vas Srbin?’

Pitanje ljubopitljivih splitskih mladosti na supetarskoj rivi zapravo je ključno pitanje hrvatskog identiteta, temeljno hrvatsko pitanje Ljeta Gospodnjeg 2019., efektan odgovor na ono ‘Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?’ iz nedavne predizborne kampanje Pupovčeva SDSS-a za Europski parlament. Razmjerno jednostavno pitanje očito je u sebi krilo zamku, i vi ste je odmah prepoznali. ‘Kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Isto kao i biti Hrvat’, odgovorili ste malodušno, jer vam je pun kurac i Hrvata i Srba i Milorada Pupovca. Kako, međutim, znate? Tko je među vama Srbin, pa da zna kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Kažete, nitko? Gotovo da više i nema Srba u Hrvatskoj? Naravno, krivo: izvadite sad sjekiru i onim se tupim krajem sami snažno udarite dvadeset sedam puta zaredom u čeonu kost. Jače, pičko, jače. Tako, bravo, još samo sedam puta, tri, dva, jedan. Odlično. Idemo ponovo.

‘Tko je od vas Srbin?’

Dobro, obliveni krvlju i sklupčani na tlu shvatit ćete da pitanje možda ipak nije krilo zamku i da je odgovor jednostavniji nego što je izgledalo. Uz bolnu grimasu i titanski napor pokazat ćete na onu dvojicu sezonskih radnika na supetarskoj rivi, u kasnovečernjoj šetnji sa zemljakom iz Vukovara, kolegicom iz Varaždina i lokalnim nekim vatrogascem. Naravno, krivo: uzmite sad iz garaže onaj kamionski akumulator – ne taj, onaj veći – pa potegnite gutljaj sumporne kiseline. Ajde pičko, nije espresso, bog ga jeba. Još, još, tako. Odlično. Idemo ponovo.

‘Tko je od vas Srbin?’

Zgrčeni od bolova, spržene utrobe i zamagljena pogleda shvaćate da ovo nije ni popis stanovništva, ni anketa, ni formular za radnu dozvolu, i da je ipak bila riječ o trik-pitanju. U magnovenju, krkljajući kroz slinu, krv i sumpornu kiselinu, shvaćate da Srbin u Hrvatskoj nije ni po ocu ni po materi, nego po potrebi: kad Domovina zove, svaki je građanin Srbin. Ovdje se, naime, Srbin ne postaje rođenjem, nego smrću. I naravno, krivo: uzmite sad iz garaže lopatu i zakopajte ovu pičku. Tako, to će biti sasvim u redu, sad je samo još zatrpajte lišćem. Odlično. Gdje smo ono stali? Da.

‘Tko je od vas Srbin?’