Tko je nazvao Angelu Merkel?

Izdvajamo

• To i jest ono što se javnosti dopušta: zabavljanje s pričicama. Javnost koja razmišlja nije poželjna, barem u svijetu u kojemu živimo. Razmišljanje su za sebe rezervirali oni koji prisluškuju.

Povezani članci

• Ko će do 16 sati poslati kompletnu ponudu za nabavku vakcina u Federaciji BiH
• Savremena istorijska hajka
• Odluka CIK-a: HDZ-u većina u federalnom i državnom Domu naroda
• Uništavanje posljednjih džepova otpora potpunoj partijskoj kontroli života u BiH – slučaj Ureda za reviziju institucija u FBiH
• U Mostaru održan stručni seminar “Software or hardware!? What about both?”
• Birokratsku aždahu plaćamo 6,145 milijardi KM godišnje!

Hoće li enigma sa zvonjavom mobitela njemačke kancelarke tokom susreta s ruskim predsjednikom ikada biti razriješena, za sada je otvoreno pitanje. No, ako i prividno bude, sve govori u prilog pretpostavci da će odgovori na ključna pitanja: tko je zvao i zašto, ipak ostati sakriveni od javnosti. Njoj će biti prepušteno, barem onima do kojih je informacija uopće doprla, da se zabavlja još jednom zgodnom pričicom iz sfere visoke politike.

Neobičnu scenu zabilježile su kamere prigodom nedavnog susreta Angele Merkel s Vladimirom Putinom u Moskvi. Bio je to posljednji u dugom nizu susreta dvoje državnika i ujedno oproštajni posjet njemačke kancelarke koja ostaje na funkciji do parlamentarnih izbora zakazanih za kraj rujna/septembra. Negdje u prvim minutama susreta (toliko je uobičajeno omogućiti snimateljima da ostanu u prostoriji u kojoj se sastanak održava), zazvonio je mobitel u džepu šefice njemačke vlade. Ne pamti se kada se nešto sličnoga desilo u vrijeme održavanja službenih razgovora. Bilo kojih, bilo gdje i bilo kada. Angela Merkel je pomalo nespretno posegnula u džep, izvadila mobitel i pritiskom na dugme prekinula poziv, a Putin je nastavio govoriti i s pomalo ironičnim smiješkom rekao: “Nastavit ćemo svakako naše kontakte, pa i telefonom.”

Događaj je u svijetu registriran, ne svuda doduše, ali svrstan je u red onoga što se obično naziva ‘zanimljivostima’. Da bi se netko zapitao: a što se to zaista dogodilo i kako je moguće da se dogodilo, to nismo primijetili. A upravo to pitanje treba postaviti. Jer, ako njemačkoj kancelarki usred razgovora s ruskim predsjednikom zazvoni telefon u džepu, to nije slučajno. To, naprosto, ne može biti slučajno. A evo i zašto.

Pravila dobrog ponašanja, nazovimo to tako, prilikom službenih razgovora, pa i razgovora koji nužno imaju i notu povjerljivosti, nalažu da se mobiteli ne unose u prostoriju u kojoj se razgovara. Razlog je vrlo jasan: ti mali uređaji bez kojih, tako se čini današnjim generacijama, život nije zamisliv, vrlo se lako – a bez znanja, još manje privole njihovih vlasnika – pretvaraju u uređaje za prisluškivanje (osim što u svakome trenutku odaju preciznu poziciju onoga tko ih nosi). Još od prije nekoliko godina poznato je da američka obavještajna služba NSA (National Security Agency) prisluškuje, odnosno prati elektronske komunikacije doslovno nepreglednog mnoštva ljudi širom svijeta. Prisluškivala je i mobitel njemačke kancelarke koja je na to otkriće reagirala prilično mlako riječima: “Ako je to točno, onda to nije u redu.” Bilo je točno, u to sumnje nema, a da nije u redu, to je najblaža moguća formulacija, odabrana očito samo zato što su u pitanju bili Amerikanci. Da se nekim slučajem utvrdilo kako se tom rabotom bave Rusi, ili Kinezi (koje se danas svako malo optužuje za vođenje kibernetičkog rata, pa se čak i pokušava onemogućiti kineskoj tvrtki Huawei plasiranje njezinih proizvoda na Zapadu i to upravo pod optužbom da mobiteli te tvrtke omogućavaju kineskim obavještajcima praćenje ne samo kretanja, nego i komuniciranje njihovih vlasnika), reakcije bi se kretale od prosvjedne note pa do povlačenja ambasadora na konzultacije. Reakcija je, dakle, bila ciljano mlaka. Za pretpostaviti je da su njemački stručnjaci u međuvremenu ‘dali sve od sebe’ (vrlo je ‘in’ danas upotrebljavati tu frazu) kako bi zaštitili mobitel kancelarke. Ništa manje nije vjerojatno da u tome nisu uspjeli. Pa kao realnu treba uzeti pretpostavku da je mobitel kancelarke Merkel i dalje sprava za prisluškivanje.

Foto: Yevgeny Odinokov/Newscom/PIXSELL

Rusi sigurno ne pretražuju članove stranih delegacija koji dolaze na razgovor s Putinom, ne bi li otkrili imaju li oni sa sobom i mobitele. No, ovaj autor iz vlastitog iskustva (kada je pratio hrvatskog predsjednika Mesića na njegovim susretima s Vladimirom Putinom u Kremlju) zna da se članove stranih izaslanstava upućuje da, prije ulaska u dvoranu za sastanke, odlože mobitele u mali ormarić s pretincima. Angela Merkel mnogo se puta sastajala s Putinom, pa i u Kremlju. Nema razloga pretpostaviti da je njezino izaslanstvo bilo tretirano drugačije od ostalih izaslanstava koja dolaze na razgovore s ruskim predsjednikom. Pa čak ako je kancelarka i mogla smetnuti s uma taj detalj, njezin protokol niti je smio, niti je mogao tako nešto zaboraviti. Ostaje samo zaključak: njemački je protokol svjesno pustio kancelarku da dođe na razgovor s Putinom s mobitelom u džepu.

Idemo dalje: broj mobitela njemačke kancelarke sasvim sigurno ima ograničeni broj osoba, i to ne bilo kojih. Isto tako, sasvim sigurno je poznato, barem onima koji takve stvari moraju znati, koje su to osobe. Dnevni raspored kancelarke, uključujući i programe njezinih boravaka u inozemstvu, i opet zna samo ograničeni broj ljudi. Još jednom: ne bilo kojih. I da je netko od onih koji imaju njezin broj i koji znaju plan njezinoga kretanja svjesno nazove upravo u vrijeme kada ona razgovara s ruskim predsjednikom, nemoguće je. Baš kao što je nemoguće da se nekome slučajno aktivirao mobitel (kod tzv. pametnih telefona to se zna dogoditi), pa da je aparat ‘sam nazvao’ Angelu Merkel, i to baš u tome trenutku. Poziv je, dakle, bio namjeran. Morao je biti.

A s kojom svrhom? Jednom, jedinom: da dovede u neugodnu poziciju njemačku kancelarku prigodom njezinog oproštajnog susreta s Putinom, da je – možda – u njegovim očima prikaže kao nekoga tko svjesno unosi telefon na razgovor s njime, kako bi američke (ili u najmanju ruku: njemačke) obavještajne službe mogle pratiti svaku riječ. Da je, ukratko, prikaže kao nevjerodostojnog partnera i da otvori pitanje: a koliko je dugo ona takva, odnosno može li se vjerovati ičemu što ona kaže (ili je u prošlosti rekla)? Iz ovoga nužno slijedi iduće pitanje: tko bi mogao imati sposobnosti i interesa da tako nešto učini?

Teoretski moguće je da su to napravili sami Rusi. Da joj pokažu kako su je razotkrili, kako znaju da je unijela mobitel – potencijalno prislušni uređaj na razgovor s Putinom. No, osim da je u očima javnosti (jer, podsjećamo, sve se dogodilo pred kamerama) učine smiješnom i na taj način ‘vrate dug’ zbog njezinog, mada ne uvijek oduševljenog, pristajanja uz američke sankcije Rusiji, nikakvog ozbiljnog razloga za takvu psinu Rusi nemaju. A kako Moskva vodi ozbiljnu politiku, tu mogućnost, mada teoretski postoji, valja zanemariti.

Od aktera na njemačkoj političkoj sceni nema nikoga tko bi imao potrebe kompromitirati Angelu Merkel u posljednjim tjednima njezine političke karijere. Ona, naime, na rujanskim/septembarskim izborima ne kandidira i povlači se nakon njih iz aktivne politike, pa zbog toga nikome (više) nije ni opasna kao mogući konkurent. Time otpadaju Nijemci. Ostaju, međutim, oni kojima se Angela Merkel zamjerila kao predsjednica njemačke vlade i jedna od najistaknutijih, ali i najutjecajnijih ličnosti evropske, pa i svjetske politike. Tu se kao nezaobilazne javljaju dvije države, u osnovi – jedna. Mislimo na Sjedinjene države i na Ukrajinu i zbog toga i kažemo kako je u pitanju zapravo samo jedna država, jer Ukrajina bez američke pomoći tako nešto ne bi mogla (smjela) izvesti.

Washington neće i ne može njemačkoj kancelarki oprostiti što nije poklekla pod pritiskom i zaustavila radove na plinovodu Sjeverni tok 2 kojim će ne samo Njemačka, nego i zapadna Evropa dobivati prirodni plin iz Rusije. Svojim neotesanim načinom to je najprije pokušao napraviti Donald Trump, prijeteći sankcijama čak i svim njemačkim i evropskim tvrtkama koje sudjeluju u realizaciji toga projekta (i razbacujući se izmišljenim brojkama o potpunoj njemačkoj ovisnosti o ruskome plinu). Joe Biden je, doduše, odustao od sankcija Njemačkoj, ali je isforsirao američko-njemački dogovor koji – barem na papiru – ne dovodi u pitanje privilegirani položaj Ukrajine kao zemlje koja naplaćuje tranzit plina iz Rusije u Evropu plinovodom što prolazi njezinim teritorijem (a ponekada i krade plin namijenjen Evropi, kada Rusi prekinu opskrbu Ukrajine zbog neplaćenih računa). Sjeverni tok 2 pred samim je završetkom i očito ga ništa ne može zaustaviti. Što ‘boli’ Amerikance ne samo iz političkih razloga (netko im se odupro, potencijalno je zakinut njihov ‘igrač’ – Ukrajina), nego i iz gospodarskih. S osiguranim prirodnim plinom iz Rusije (koja, barem do sada, nikada energente nije koristila kao sredstvo pritiska ili političke ucjene), jedva da će se u Evropi naći netko (Hrvatska možda?) tko će pristati kupovati skuplji američki ukapljeni plin. Dovoljno razloga da se Angeli Merkel na kraju političke karijere ‘zapapri’ i to još na susretu s Americi tako nesimpatičnim Putinom.

Ukrajina pak ima dvojake razloge da se osvećuje njemačkoj kancelarki. Prvi je spomenuti Sjeverni tok 2 protiv kojega je Ukrajina, zajedno s još nekoliko zemalja tzv. nove Evrope, redom nekadašnjih sovjetskih satelita, dizala dreku do nebesa. Bez rezultata! A drugi je taj, što Angela Merkel, mada uporno ponavlja kako Njemačka nikada neće priznati ‘aneksiju Krima’, inzistira na dogovoru iz Minska kojega ukrajinska strana ni ne pomišlja provesti (jer bi time morala praktično odustati od nekih ključnih aspekata svoje antiruske politike, barem na području Ukrajine). Dakle, Ukrajina ima dovoljno razloga, pitanje je samo: zna li ona tako nešto izvesti, može li to? Vlastitim snagama – vjerojatno. No, kako je Kijev od poznatih događaja na Majdanu pa do danas u sve većoj mjeri ‘američki igrač’ u istočnoj Evropi i na granici s Rusijom, osnovano je pretpostaviti da Ukrajina, čak i ako to sama može, psinu s pozivanjem mobitela njemačke kancelarke usred razgovora s ruskim predsjednikom ne bi smjela izvesti bez američkog odobrenja, a još je realnije reći: bez američke pomoći.

Hoće li enigma sa zvonjavom mobitela njemačke kancelarke tokom susreta s ruskim predsjednikom ikada biti razriješena, za sada je otvoreno pitanje. No, ako i prividno bude, sve govori u prilog pretpostavci da će odgovori na ključna pitanja: tko je zvao i zašto, ipak ostati sakriveni od javnosti. Njoj će biti prepušteno, barem onima do kojih je informacija uopće doprla, da se zabavlja još jednom zgodnom pričicom iz sfere visoke politike.

To i jest ono što se javnosti dopušta: zabavljanje s pričicama. Javnost koja razmišlja nije poželjna, barem u svijetu u kojemu živimo. Razmišljanje su za sebe rezervirali oni koji prisluškuju.