TITO SE VRAĆA SVE VEĆI I VEĆI

Izdvajamo

• Od svih segmenata naše zajednice profitirala je posljednjih desetljeća jedino Crkva, koja se izdvojila od sudbine naroda kojem pripada sa preko jednom milijardom kuna prihoda iz proračuna, bilo državnog ili lokalnih, a politički uvijek angažiranom na strani ekstremnih desničarskih pokreta i stranaka. Zajednički im je cilj sotonizacijom Josipa Broza, simbola antifašizma u cijelom svijetu, promijeniti našu povijest i naše postojanje, zlo proglasiti dobrim, a laž istinom. No što vrijeme više teče narod, a krenulo je sa prvim zvižducima u Istri, pokazuje znakove otriježnjenja, te da je akademik Dušan Bilandžić bio u pravu kada je rekao: „Vrijeme prolazi, a Tito se vraća sve veći i veći!„

Povezani članci

• Normalnost nasilja
• Kad je hafiz za hizmećare ćafir, šta je tek bio Mahir?
• Posljednji avion za Haag
• Bez ogrijeva, podrške i nade: Teška sudbina demobilisanog borca Hasana Haskovića
• Stranačka privatizacija grada na Savi
• Mala zemlja za veliki egzodus

Foto: gettyimages.com

Neobično je da hrvatska sela i gradove „osvajaju“ različiti sveci, dok se onog  koji je za položaj Hrvata učinio najviše u cjelokupnoj našoj povijesti, Josipa Broza, iz tih istih sela i gradova protjeruje. Protjeruje se onoga koji je Hrvatima donio Republiku, onoga koji im je ucrtao državne granice, učinio ih političkim subjektom, onoga koji im je dao Ustav 1974. godine na temelju kojeg su stekli potpunu samostalnost. Što bi sve danas dala Catalunya da je imala nekog poput Josipa Broza u svojoj povijesti? Dok sv. Jeronim dolazi, iz Splita i Dalmacije se protjeruje onoga koji je i Split i Dalmaciju vratio u krilo domovine Hrvatske. Hrvati kao da sami rade protiv sebe, uzdajući se u religiozne mitove iz daleke prošlosti, a odriču se velikana iz svoje najnovije povijesti.

Krajem ožujka 1971. godine Josip Broz na poziv hrvatskih svećenika iz Papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, posjećuje Zavod i svećenike koji u njemu borave tijekom školovanja u Vatikanu. Svećenici koji su pozvali Broza, to su učinili svojom voljom, poštujući, cijeneći i uvažavajući njegov rad u korist naroda, a i samog Zavoda, želeći mu se također i osobno zahvaliti na tome što je mnoge naše svećenike „uzdigao“ tajnim diplomatskim aktivnostima  na visoke položaje u Vatikanu. Tako se Josip Broz našao, skupa sa hrvatskim svećenicima u Rimu, na Zavodu sv. Jeronima.

Sveti Jeronim je rođen u mjestu Stridonu 347. godine, mjestu koje se nalazilo na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije, odnosno u današnjoj Bosni na granici prema Slavoniji, odnosno Hrvatskoj. Umro je u Betlehemu 30. rujna 420. godine. Poznati je teolog, filozof i jezikoslovac, a Crkvu je zadužio prijevodom Biblije na latinski jezik. Smatra se zaštitnikom studenata, učitelja i prevoditelja, te i zaštitnikom Dalmacije. Dan njegove smrti 30. rujna slavi se kao Dan svetog Jeronima.

Kao zasebna crkvena ustanova u Rimu djeluje Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima gdje obitavaju svećenici iz hrvatskih krajeva koji se školuju u Rimu. Dugi niz godina, desetljećima, a i cijelo stoljeće taj se Zavod nazivao Ilirskim, a u vrijeme Kraljevine SHS i jugoslavenskim. Htijenje da se Zavod nazove hrvatskim imenom oduvjek je postojalo. Tako ga je papa Leon XIII. 1901. godine ukinuvši ilirski naziv i nazvao Zavod sv. Jeronima za hrvatski narod, a što je izazvalo prosvjede mnogih europskih država – Italije, Austrougarske Monarhije,  te Srbije i Crne Gore, koje su u tome vidjeli opasnost, odnosno ugrožavanje njihovih interesa. Hrvate, naravno, nije nitko nizašto ni pitao jer oni su bili samo objekt a ne, kao Srbi i Crnogorci koji su tada već imali oformljene svoje države i tako bili i subjekt političkog života. Hrvati će subjekt politike postati tek kada Josip Broz sa svojim partizanskim pokretom na zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 9. svibnja 1944. godine proglasi Federalnu Državu Hrvatsku. Zbog velikih otpora hrvatskom imenu Zavoda, već slijedeće 1902. godine vraća se staro ilirsko ime Zavoda sv. Jeronima. Hrvatsko ime će se ponovno vratiti tek nakon posjete Josipa Broza Vatikanu, kada će ga papa Pavle VI.  22.7.1971. godine proglasiti atributom „hrvatski“. Za to su zaslužni mnogi ljudi, kako oni iz crkvenih krugova, tako i oni iz svjetovnih, jer Vatikan nije samo Katolička Crkva, već i Država u okvirima međunarodnog svjetskog poretka. Sa strane Crkve, bez sumnje, je najzaslužniji tadašnji rektor Zavoda mons. Đuro Kokša, na čiji poticaj su hrvatski biskupi predložili, a papa Pavle VI. proglasio da se Zavod nazove „Pontificium ollegium Chroaticum“ – odnosno „Papinski hrvatski zavod“.  Budući je Vatikan i subjekt međunarodnog prava željeli su se izbjeći bilo kakvi prijepori u svezi s imenom, kao što je to bilo na početku 20. stoljeća. O tome nam je vrijedno svjedočanstvo ostavio dugogodišnji veleposlanik Jugoslavije u Vatikanu, od 1966. godine do 1971. godine, dr. Vjekoslav Cvrlje, a u razgovoru s njim u Slobodnoj Dalmaciji od 12. 4. 2005. godine se kaže: „Dr. Cvrlje je sa svjetovne strane zaslužan što je Papinski ilirski zavod u svom nazivu dobio atribut hrvatski, jer se osobno založio kod Tita, te uspio dobiti njegov pristanak za preimenovanje te važne institucije“.  I ovdje je vidljiva neprocjenjiva kapitalna uloga Josipa Broza u stoljetnom nastojanju da ovaj Zavod u Rimu dobije konačno atribut hrvatskog imena.

Nema tome dugo, svega nekoliko dana, da je župan Splitsko-dalmatinske županije najavio da će vjerojatno već na slijedećoj sjednici Skupštini te županije biti predloženo da Dan županije ubuduće bude dan kada se slavi sv. Jeronima, dakle 30.9. Mnoge općine, gradovi, a sada i županije u Republici Hrvatskoj imaju za svoj Dan ime nekog od svetaca Katoličke Crkve, čime se „osigurava“ trajan utjecaj Crkve na javni život, a Republika Hrvatska, suprotno Ustavu pretvara u katoličku državu. Naravno da nitko nije niti ima išta protiv svetog Jeronima, ali se može reći da je sv. Jeronim umro punih 200 pa i više godina prije nego li su Slaveni, Hrvati došli na područje gdje danas žive. Neobično je da hrvatska sela i gradove „osvajaju“ različiti sveci, dok se onog  koji je za položaj Hrvata učinio najviše u cjelokupnoj našoj povijesti, Josipa Broza, iz tih istih sela i gradova  protjeruje. Protjeruje se onoga koji je Hrvatima donio Republiku, onoga koji im je ucrtao državne granice, učinio ih političkim subjektom, onoga koji im je dao Ustav 1974. godine na temelju kojeg su stekli potpunu samostalnost. Što bi sve danas dala Catalunya da je imala nekog poput Josipa Broza u svojoj povijesti? Dok sv. Jeronim dolazi, iz Splita i Dalmacije se protjeruje onoga koji je i Split i Dalmaciju vratio u krilo domovine Hrvatske. Hrvati kao da sami rade protiv sebe, uzdajući se u religiozne mitove iz daleke prošlosti, a odriču se velikana iz svoje najnovije povijesti. 

U posljednjih gotovo 30 godina Republika Hrvatska je gospodarski devastirana i opljačkana, njena prosvjeta i znanost unazađeni, poljoprivreda opustošena a industrija uništena; Republika je politički prostituirana a moralni sustav vrijednosti je urušen, te je logična posljedica svega demografsko propadanje hrvatskog naroda.

Od svih segmenata naše zajednice profitirala je posljednjih desetljeća jedino Crkva, koja se izdvojila od sudbine naroda kojem pripada sa preko jednom milijardom kuna prihoda iz proračuna, bilo državnog ili lokalnih, a politički uvijek angažiranom na strani ekstremnih desničarskih pokreta i stranaka. Zajednički im je cilj sotonizacijom Josipa Broza, simbola antifašizma u cijelom svijetu, promijeniti našu povijest i naše postojanje, zlo proglasiti dobrim, a laž istinom.

No što vrijeme više teče narod, a krenulo je sa prvim zvižducima u Istri, pokazuje znakove otriježnjenja, te da je akademik Dušan Bilandžić bio u pravu kada je rekao:

„Vrijeme prolazi, a Tito se vraća sve veći i veći!„