ENG
Teror turizma
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Povezani članci
Tko živi od proizvodnje iluzije – jer više ne proizvodi ništa drugo, jer je udarnički uništio sve što sliči na konkretnu industriju, jer je sravnio sa zemljom svoje tvorničke hale i brodogradilišne navoze, jer je zacrtao put ka budućnosti linijom najmanjeg otpora – neizbježno podliježe njenoj moći, te će u iluziju smjestiti i vlastiti život. Bolje od ikoga drugog, patuljak pred muzejskim ulazom ilustrira ljudsku stranu povećane stope rasta turističke ekonomije.
Piše: Viktor Ivančić
Čovjek se naposljetku ipak privikne na teror turizma, jer nema izbora. Ako ga ima, bježi glavom bez obzira. I to uz uvjete (a) da spomenuta glava nije prazna i (b) da njen vlasnik ne živi od turizma.
Živi li čovjek u Splitu, poput mene, i odvaži li se “u sezoni” spustiti do centra – nekim trivijalnim povodom, recimo da obiđe pazar i ribarnicu i pribavi namirnice za ručak, jer je tako navikao u nekom predživotu – unaprijed mora znati da će biti izvrgnut nebrojenim vidovima nasilja.
Znači da će negdje popiti kavu (jer je tako navikao) po basnoslovnoj cijeni, pa će ga od nje zaboljeti stomak, a uz to otrpjeti prijekorne poglede konobara jer uz topli napitak nije naručio i doručak; znači da će kuglu sladoleda od aromatizirane vode (jer mu je ubrzo prokuhao mozak) platiti dvadeset kuna; znači da će se gradskim ulicama probijati stopu po stopu, s dužim pauzama, kao da čeka red u banci; znači da će ga turistička masa koja se upravo iskrcala s nekog od gigantskih kruzera zarobiti i odvući u neželjenu smjeru, te će prisilno odslušati traktat njihova vodiča o povijesti Jupiterova hrama, i to na jeziku koji ne razumije; znači da će na svakom uglu uočavati posljedice noćnih alkoholnih tura, gdje su dragi gosti (najčešće mlađe životne dobi) udruženim snagama pišali i povraćali, nepogrešivo birajući arheološki najvrjednije lokacije; znači da će mu na potezu od Biskupove palače do zapadnoga ruba Varoša nosnice stalno biti iritirane nesnosnim mirisom više puta prepržena ulja izmiješanog s oporim vonjem plastike kineske proizvodnje; znači da će svakih deset sekundi pred njega iskakati prsate djevojke gurajući mu jelovnike pod nos, a kada ljubazno odbije ponudu, s gađenjem od njega okretati glavu; znači da…
…nije zdravo ići u grad. Mada ni izvan užeg centra prilike nisu mnogo bolje. U zgradi do moje, recimo, od osam dvosobnih stanova, samo jedan nije pretvoren u turistički apartman i parceliziran na nekoliko zasebnih jedinica. Fasada je prekrivena plavim tablama sa žutim zvjezdicama, u rasponu od dvije do četiri. Stambeni je objekt prenamijenjen u hotel, a takvih je bezbroj. Gdje su se izmjestili vlasnici? U podrume? U garaže? U šumu, kao partizani? Plaćaju li partizani porez?
Tu su pak agresija i pičvajz svakodnevne pojave. “Borba za svakog gosta” ne poznaje milost i rezultira redovnim fizičkim obračunima, što oko deficitarnog parkinga, što oko pijančevanja i neizdržive noćne buke, što oko nečega trećeg. Onima koji ne iznajmljuju apartmane nego, s oproštenjem, samo tu žive, strah se uvukao u kosti, jer slute da bi na svaku primjedbu kao odgovor mogli dobiti metak u grudi ili letvu u tjeme. Više se nitko ne iznenađuje kada u svome haustoru zatekne parkirani terenac s belgijskom registracijom. Ili kad u dvoru iza zgrade, točno ispod tiramola s kojeg se cijede friško oprani lancuni, susretne dobro raspoloženu poljsku obitelj od dvanaest članova dok izvlači montažne stolove i stolice iz svoje kamp-prikolice, a zatim i plinski roštilj na kojemu će termički obraditi krvavice za objed.
(Situacija na moru, da i to napomenem, ne zaostaje za onom na kopnu, pogotovo otkad je demonstracija klasne nadmoći uzela maha i postala šik. Kada vidim jahtu veličine američkoga ratnog broda kako se samodopadno kurči u luci, zauzimajući ljepšu polovinu zapadne obale, proganjaju me dvije pomisli: prva, da preciznim hicem iz zolje spičim točku između komandnoga mosta i trpezarije – najbolje u vrijeme večere, radi maksimiziranja broja žrtava – i druga, da se ispostavi kako je vlasnik plovila neki ruski oligarh, što bi značilo da bih se za uspjeli atentat možda mogao izvući nekažnjeno.)
Ukratko, odurno je, čak i ako niste mizantrop poput ovog potpisnika. Vaš grad se pred vašim očima pretvara u besmisleni lunapark s mramornom patinom rimskoga porijekla. “Izvan sezone” – na primjer u veljači – avetinjski je prazan, konzerviran, odložen do sljedećeg ljeta, odmetnut od svojih stanovnika, zapravo potpuno nepotreban, jer je namijenjen isključivo turistima, a turista tada nema.
Svi urbani javni sadržaji iz njega su temeljito ispumpani i zamijenjeni onim turističkim, a kao da se i gradska čeljad, prihvaćajući specifičnu duhovnu atrofiju kakvu zahtijeva priroda biznisa, skupno upisala u turistički ceh. Povija se u struku, nabacuje neprirodni osmijeh, muca strane jezike i – dok god šutite i ne odajete lokalni identitet – pikira vas halapljivim pogledom, nagađajući jeste li Nijemac kojeg treba oderati ili Šveđanin kojeg valja iscijediti.
Uopće ne dvojim da je, mimo kratkoročne zarade, konačni cilj turizma nemilosrdno odstraniti sve domicilne stanovnike koji nisu uključeni u turističko poduzetništvo. U interesu ekonomskog opstanka, dakako. Šifra glasi: da bi se preživjelo, život treba učiniti nepodnošljivim. Jer turizam je jedina ekonomska grana koja raste iz ovoga suhog debla.
Nema dakle mjesta za neuklopljene. Igra se na sve ali ništa. Ili ćeš biti dio kompletne usluge, ili te neće biti. Tko rogobori protiv tekućih turističkih užasa, tko ne priznaje spasonosni smisao toga svakodnevnog pakla, radi protiv interesa čitave zajednice, sabotira opći napredak, ponaša se izdajnički, a naposljetku i neodgovorno ugrožava vlastitu budućnost: pila granu na kojoj visi!
No, rekoh, čovjek se privikne. Stekne otpornost na široki asortiman iznenađenja. A onda ga opet ponešto zatekne. Izloživši se prije neki dan agoniji šetnje gradom (toliko ga, nažalost, volim), u Bosanskoj ulici, pred Muzejom “Game of Thrones” – mjestom koje, uz paprenu cijenu ulaznica, slavi činjenicu da je Split poslužio kao kulisa za snimanje nekih scena megapopularne serije – uočio sam čovjeka ekstremno niska rasta, patuljka, kako se vrzma oko ulaznih vrata, odjeven u crni kožni prsluk, na plus trideset i dva.
Vratio sam se poslije petnaestak minuta kako bih provjerio stvar: da, on nije turist, nego lice koje animira turiste da posjete Muzej Igre prijestolja. Za posao ga je očigledno kvalificirala činjenica da rastom podsjeća na jednog od glavnih likova serijala, Tyriona Lannistera, kojega glumi Peter Dinklage. Može li niže? – pomislio sam, a onda se brzo ugrizao za misao, strahujući da bi mogla biti politički nekorektna.
Napokon, u realnom životu, “izvan sezone”, taj čovjek vjerojatno ima neopisivih problema s pronalaskom posla – jer Hrvatska je u tom pogledu jedno od ogavnijih mjesta na Kugli – pa djeluje kao pravo osvježenje pojava radnoga mjesta koje je skrojeno samo za njega, takvo da cijelom svojom pojavom može poručiti: veličina je važna, i važno je da je što manja! Osim toga, patuljak bez sumnje više nalikuje filmskome junaku nego onaj lakrdijaš Dioklecijanu, kada u podne na Peristilu za horde robotiziranih turista oponaša imperatora, okružen lažnom rimskom gardom.
A ipak je sve tako sirovo i glupo. Promotivno se lukavstvo, naravno, oslanja na očekivanje da ćemo kod osoba izrazito niska rasta zapaziti samo to da su izrazito niska rasta, kao što kod Japanaca vrlo često primjećujemo samo to da su Japanci, a ne razlikujemo ih međusobno. Trik zavođenja je osovljen na našu arogantnu površnost prema drugačijima od sebe.
U stvarnosti, jedino što holivudski glumac i njegov splitski imitator dijele je zajednički nedostatak – nedostatak visine – dok su po svemu drugome različiti. A i ono što nazivamo nedostatkom (ili, još rigidnije, hendikepom) jest izmišljotina većine, koja oholo čuva monopol na diskriminaciju. Što ako manjina, u koliko god sitnim promilima da se broji, nije previše niska, nego je većina previše visoka?
No ovdje nije riječ o tome, nego o trijumfu banalnosti koji nastupa kao posljedica histeričnog “razvoja turizma”. Nekoć su cirkusi dolazili u grad, a sada grad stiže u cirkus, kao glavna zvijezda u areni. Tyrionov dvojnik utoliko nipošto nije usamljen, već dostojno reprezentira našu kolektivnu osuđenost na sudbinu živog dekora.
Tko živi od proizvodnje iluzije – jer više ne proizvodi ništa drugo, jer je udarnički uništio sve što sliči na konkretnu industriju, jer je sravnio sa zemljom svoje tvorničke hale i brodogradilišne navoze, jer je zacrtao put ka budućnosti linijom najmanjeg otpora – neizbježno podliježe njenoj moći, te će u iluziju smjestiti i vlastiti život. Bolje od ikoga drugog, patuljak pred muzejskim ulazom ilustrira ljudsku stranu povećane stope rasta turističke ekonomije.
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
