ENG
Teorija i praksa propadanja
Autor/ica 👤Gojko Berić
Povezani članci
Zvuči paradoksalno, zvuči perverzno, ali sa ovakvim liderima ovakva Bosna i Hercegovina i njeno društvo opstaju zahvaljujući jedino međunarodnom starateljstvu i “luđačkoj košulji” pod službenim nazivom Dejtonski sporazum.
Piše: Gojko Berić
Frustriran stanjem u zemlji, profesor Zdravko Grebo je prije sedam-osam godina u dva intervjua, jednom televizijskom, a nešto kasnije u Oslobođenju, izrazio sumnju u opstanak Bosne i Hercegovine.
“Apsolutna garancija da ovu zemlju nije moguće uništiti je lažna. Naša tisućljetna historija danas ne pije vode. Da li tri velike etničke skupine, plus ostali, plus manjine, zaista ovu zemlju osjećaju kao svoju? I ako je ne osjećaju kao svoju, čemu ovaj silan trud da je očuvamo? Ako ne možemo živjeti zajedno, onda se raziđimo.”
Ovaj Mostarac je nepokolebani ljevičar i kosmopolita, sin partizanskog prvoborca i šezdesetosmaški pobunjenik protiv vlastitog oca, bio je briljantan student, usamljeni zagovornik dvopartijskog sistema, sve u svemu – jedna od najomiljenijih figura u ratu uništenog urbanog Sarajeva. Podrazumijeva se da je uvijek živio u uvjerenju da je Bosna i Hercegovina moguća i da je zajednički život u njoj moguć, ali je svjestan da je i previše nacionalističkih štetočina koje rade protiv toga. Njegova ovdje citirana izjava bila je izraz bijesa, u mostarskom žargonu poznatog kao huja, izazvanog vladavinom etno-nacionalističkih kasti koje su upropastile život građana Bosne i Hercegovine.
Grebo je u međuvremenu nestao sa javne scene, kao što su nestali Ivan Lovrenović, Marko Vešović i mnogi drugi pametni i moralni ljudi, premoreni od loše beskonačnosti, od stvarnosti koja se ponavlja i koja ih je potrošila, a koja je za svoje potrebe regrutovala gomile mediokriteta, hohštaplera i debila, uhljebljujući ih na svim mogućim poslovima, od onih marginalnih do najodgovornijih. Ne znam šta Zdravko Grebo o svemu tome misli i šta predlaže danas, kad je stanje u Bosni i Hercegovini na svim tranzicijskim frontovima višestruko gore nego što je bilo u periodu kad se oglasio sa pomenutim intervjuima. U međuvremenu je, naime, političkom, medijskom i intelektualnom scenom počelo kolati nekoliko teorija njenog raspada, tačnije njenog propadanja, uz svakodnevno izvođenje radova koji tim teorijama trebaju dati legitimitet. Gotovo osamnaest godina nakon završetka rata u glavama niza diplomata, istraživača i stranih analitičara Bosna i Hercegovina, nažalost, slovi kao “propala država”.
Vodeći teoretičar u suštini fašističke antibosanske doktrine je Milorad Dodik. Ovaj vanvremenski političar grmaljskog soja i Republika Srpska kao tvorevina, čine kamen o vratu Bosne i Hercegovine. Navoditi sve one pakosne, dobro poznate teze Dodikove teorije o tome kako će Srbi s ove strane Drine “Bosni i Hercegovini jednog dana vidjeti leđa”, značilo bi zloupotrijebiti prostor ove kolumne, a čitaocima biti dosadan. Ipak, vrijedi citirati jednu od njegovih najnovijih bolesnih uobrazilja: “Ako bi se ikada desilo hipotetički da odem u zajedničke organe, to će samo značiti da sam shvatio da od Bosne i Hercegovine nema ništa i da ću otići tamo da se taj završni čin ostvari.” Iz Dodika nikada neće iščeznuti bolesni animozitet prema “teheranskom” Sarajevu, on nikada neće promijeniti svoju politiku prema vlastitoj državi, svjetski centri moći nikada se neće usuditi da ga uklone sa političke scene, jer se plaše novog krvavog nasilja, a Republika Srpska se neće snažnije integrisati u Bosnu i Hercegovinu sve dok postoji njena za rat vezana politička, vojna, crkvena i intelektualna struktura. A bez radikalne transformacije Republike Srpske Bosna i Hercegovina ne može biti funkcionalna država.
Hrvati imaju svoju političku teoriju o opstanku, odnosno nestanku Bosne i Hercegovine. Ona se zasniva na tezi o majorizaciji Hrvata u svim oblastima i na svim nivoima vlasti, a praćena je populističkim političko-crkvenim frazama “Ovako više ne može”, “Nećemo više savijati kičmu”, “Nas Hrvate želi se žive pokopati” i sl. Prema hrvatskoj verziji, u neprirodnom bošnjačko-hrvatskom političkom braku Hrvati su uvijek i svugdje “donji”, a Bošnjaci “gornji”, pa je Dragan Čović morao ići u zagrljaj Dodiku. Nije slučajno što i njihov diskurs o sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine postaje sličan, pa je Čović prošle sedmice svom hrvatskom pučanstvu objavio da je Federacija BiH “klinički mrtva”, a da Bosna i Hercegovina “životari i još se nekako održava”. Ali, šta je rješenje? Zna se, treći entitet, ali da se dušmani ne dosjete, nećemo ga tako zvati. Nije šija nego vrat! Zajednička konferencija HDZBiH i HDZ-a Republike Hrvatske, održana u Mostaru, bila je posvećena položaju Hrvata u našoj zemlji. Čović ni ovog puta nije krio svoje karte: “Mostar je središte Hrvata u Bosni i Hercegovini sa Sveučilištem, kliničkom bolnicom i drugim institucijama. Želimo da Mostar bude centar teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom. Time nikome ne zatvaramo vrata.”
Ni bošnjačka politička i akademska elita ne oskudijeva u teorijama koje se tiču bošnjačkog identiteta, državotvornosti, mita o žrtvi, historijskih i drugih prava… Ima ih toliko da se od drveća ne vidi šuma. Pitanjima dnevne politike bave se ljudi najrazličitijih struka, pozvani i nepozvani, od derviša i imama, do penzionisanih generala i stranačkih lidera. Možda je to dobro, ali ono što vidimo kao krajnji rezultat jeste – haos. Niko ne zna izlaz iz začaranog kruga koji čine tri nacionalističke oligarhije, koje nisu u stanju da promijene svoje predratne pozicije. Ovo što sada imamo kao državu ne drži vodu, a alternative koje se nude kao spasonosne, svakodnevno preplavljujući medije, ili su praktično neprimjenjive ili neupotrebljive. Zvuči paradoksalno, zvuči perverzno, ali sa ovakvim liderima ovakva Bosna i Hercegovina i njeno društvo opstaju zahvaljujući jedino međunarodnom starateljstvu i “luđačkoj košulji” pod službenim nazivom Dejtonski sporazum.
Autor/ica 👤Gojko Berić
