ENG
Izdvajamo
- Junak naše priče, besmrtni Hans Küng, nije dozvolio nikome da ga napravi crvom. Čak ni tako moćnoj instituciji kao što je Crkva kojoj je, s puninom kritičkog mišljenja, pripadao do zadnjeg daha, uvjeren da “nikakva kritika izvana ne može nadmašiti kritiku iznutra”.
Povezani članci
Rad na izgradnji mirnih društava i mirnog svjetskog društva potiče rast slobode i pravde kao entiteta koji daju novi zamah svijesti čovječanstva. A slobode i pravde nema bez zauzimanja pozicije. Etičke pozicije u svijetu koji je do krajnjih granica ironizirao i relativizirao čovjekov uspravni hod. Ne samo u Bosni nego svugdje, na cijelom dunjaluku. Kant bi kazao: “kako se može žaliti da ga gaze, ako se načinio crvom.”
Napustio nas je Hans Küng. Otišao je u vječnost velikan teološke misli, prepoznatljivi borac za međureligijsko razumijevanje, strastveni kreator, pobornik i graditelj svjetskog ethosa kao univerzalnog pribježišta za čovječanstvo. U maju 2009. godine u Sarajevu je, Küngu u čast, održana međunarodna konferencija Svjetski ethos za Bosnu i Hercegovinu. Tom prilikom, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, organizirana je i promocija nekoliko knjiga Hansa Künga.
Jedna od promoviranih bila je i Svjetski ethos za svjetsku politiku, koja je, u prevodu na hrvatski jezik, objavljena 2007. godine u Zagrebu, u izdavačkoj kući Intercon. Imao sam čast da promoviram ovu knjigu, uz blagotvorno prisustvo mislioca iz Tübingena.
U povodu Küngovog odlaska na onaj svijet, prisjećam se tog najpoznatijeg “unutrašnjeg disidenta” Katoličke crkve, koji nije napuštao nijedno područje borbe za izgradnju boljeg svjetskog društva, pa je tako i područje politike kao bitnu regiju interpretacije svijeta i njegove reprezentacije, destilirao u radionici svog otvorenog teološkog uma dajući značajan doprinos razumijevanju politike kao funkcije ethosa, a ne njegove radikalne negacije.
Nažalost, u našim krajevima politika, u višedecenijskoj izvedbi nacionalističkih opsjenara, i nije ništa drugo nego negacija i Ethosa i Erosa i Telosa, uz kontinuirano slavljenje Tanatosa, pa se kultura smrti pojavljuje kao početak i kraj jednog stravičnog zatiranja života u izvedbi političke kaste kojoj smrt hiljada ljudi ne znači ništa. Kako da znači kada se u diktaturi površnosti i trijumfu neznanja, politika i etika ne mogu ni u putu sresti! To sretanje nije moguće tamo gdje je ethos izgnan iz političke sfere. A kada ethos dolazi, višestranačka čeljust, u strahu od političke etike koja nastupa, koja bi mogla zahtijevati povratak vrline u političku sferu, odstranjuje subjekta koji zahtijeva, na Küngovom univerzalnom tragu, povratak etike i vrline u bosansku politiku. Samo zbog takvog nagovještaja zgažen je svjetski ethos za Bosnu i Hercegovinu, zgažen je Bogić Bogićević.
Küngov pledoaje za uplovljavanje etike u politiku, i na nacionalnom i na globalnom nivou, ostaje kao stalni podsjetnik da mogućnost izbora postoji i da nikada ne smijemo pristati na konačni i trajni izgon etičkog imperativa kako iz svjetske, tako i bosanskohercegovačke politike.
Küng in 1968. foto: Getty Images
Zato želim podsjetiti na neke davnašnje ocjene o Küngovom svjetskom ethosu u svjetskoj politici, iz eseja Potraga za istinom, objavljenom u Filozofiji zagrljaja (2009):
Je li uopće moguće, zbog globalnog deficita ljudi kojima je etika važnija od želje za priznanjem, misliti transgranični proces globalizacije kao novu etičku paradigmu? Je li moguće jedinstvo globalnog i univerzalnog, je li čovjeku primjeren sastanak logosa i ethosa u Jednom? Je li nam potrebno etičko preuređenje svijeta? Da li bi odustajanje od globalne transformacije hobsovskog svijeta vukova u mirovnu formu na zasadama kantovske republikanske strategije mira, u nama ubilo volju za “umijećem održavanja”? Ako vladajući diskursi moći prekriže globalizaciju kao mirovnu agendu i zauvijek vrate historiju na tračnice Vestfalskog političkog poretka, hoće li dominacija suvereniteta relativizirati i epohalne dosege etičkog, kao što je Küngov koncept globalne odgovornosti?
Nužnost prvog reda je zaustaviti naslućujuće procese deglobalizacije svijeta, bilo da se odigravaju kroz isključive strategije westernizacije, bilo da su rezultat nove afirmacije starih nacionalističkih koncepata. Jer, bez globaliziranog svijeta globalna etika je ili muzika grobalja ili nehtijući saučesnik podčinjavanja. Drugačije kazano, ako globalna etika ne proizvodi globalizirani svijet, ako se ne pojavljuje kao aksiološki brand univerzalnog logosa, naći će se zgažena pod moćnim stopalima realističkih škola mišljenja međunarodne politike. Pa je li uopće moguć savez Ethosa i Moći, ako je teorija međunarodnih odnosa u historijski preovlađujućim realističkim i neorealističkim školama mišljenja zasnovana na negaciji ethosa kao unutrašnjeg sadržaja nacionalnog interesa i afirmaciji konvencionalnog geopolitičkog rezona?
Hans Küng, koristeći metod povijesnog objašnjenja, izvrgava racionalnoj kritici mišljenje nacionalnog interesa kao ontološkog opozita etičkom interesu. U dijalogu sa nekolicinom američkih politologa i društvenih znanstvenika, on afirmira globalne vrijednosti kao unutrašnje imperative svih nacionalnih politika, naročito onih koje pokreće uvjerenje da su najodgovornije za svijet, kao što je slučaj sa političkom etikom SAD-a. Küng kontekstualizira Richarda Falka i “njegovu bitnu viziju za ljudsko vladanje” koja sadrži “deset stvarnih globalnih dimenzija: ukrotiti rat, ukinuti rat, učiniti pojedinca odgovornim, kolektivna sigurnost, vladavina zakona, nenasilna revolucionarna politika, ljudska prava, povjereništvo za prirodu, pozitivno državljanstvo, svjetska demokracija.”
Ovo su načela za svijet u kojemu dolazi do pomicanja ili transformacije nacionalne u globalnu odgovornost, u, kako bi to kazao Hans Jonas, istinsku globalnu odgovornost. Ona je raspoređena na sve ljude, mada bi oni koji kreiraju i donose odluke trebali biti u prvom redu promicanja etičke odgovornosti, ali ne kao isprazne moralistike već kao djelujuće sile progresa. Küng se zalaže za političku etiku koja podrazumijeva obavezu savjesti i ne smjera na nestvarno dobro već na predmetno dobro. Küng se zalaže za etiku koja je u svijetu a ne izvan svijeta. On je realno etičan, njegov pledoaje za mir je zalaganje za realnu političku praksu koju pokreće zajednički prethodni ethos kolektivne antropologije i u tom svjetonazoru razlikuje se od velikog broja učenih teologa koji pucaju mantre o apstraktnim načelima humanizma i Dobra ali ne žele uprljati ruke stvarnom kritikom realne političke moći. Nema ljudskog Ethosa koji pripada Nebu ako se prije toga nije iskazao na Zemlji.
Autor Deklaracije o svjetskom ethosu prvo se, u punini svoje uspravne ljudskosti, iskazao na našoj planeti, pa je njegova pripadnost Nebu neupitna i nedvosmislena. Ipak, nemirni duh iz Tübingena, uvjeren sam u to, i gore daleko uredovat će između radikalnih vjerskih fanatika, ponavljajući aristotelovski, svaki nebeski dan: vrlina je sredina.
A ovdje, u dolini suza, Küngov čudesni koncept svjetskog ethosa, zajedno sa drugim paradigmama ljubavi, trebao bi biti nužna osnova nekog novog svjetskog poretka koji se očigledno počeo izgrađivati (i kada nam se tako ne čini) narastanjem epoha mira.
Epohe mira bit će sve veće ako u svakoj partikularnoj egzistenciji zaživi Küngov nauk koji se odnosi na vjeru a koji su nažalost mnogi zaboravili: “nijedna svjetska vjera nije neka nepromjenjiva veličina (vječna istina) nego je tijekom svog tisućgodišnjeg razvoja prošla kroz više epohalnih izmjena paradigmi”. To su znakovi pored puta, to je povijest koja nadilazi historiju i stanuje u budućnosti kao uvjerenje da vjere mogu biti bolje nego što su bile tokom historije svijeta koja je dominantno obilježena nasiljem. Pa ako se Küng s pravom zalaže za “novo povećanje analitičke složenosti” kod politologa, kako bi se država i državništvo razumijevali i kroz nedostajuću dimenziju vjere, ja to (kao objektivno nevjerujući a subjektivno ko zna ) mogu podržati pod uvjetom da se postsekularno društvo ne razumijeva kao trijumf vjere već kao nova teritorija pluralnih lokalnih zajednica i pluralne svjetske zajednice, koje, zahvaljujući društvenom razvoju, pa tako i razvoju univerzalnog svjetskog ethosa kao otvorenog koncepta globalne odgovornosti, mogu primiti sve oblike društvenosti, ne dajući prvenstvo nijednoj.
Rad na izgradnji mirnih društava i mirnog svjetskog društva potiče rast slobode i pravde kao entiteta koji daju novi zamah svijesti čovječanstva. A slobode i pravde nema bez zauzimanja pozicije. Etičke pozicije u svijetu koji je do krajnjih granica ironizirao i relativizirao čovjekov uspravni hod. Ne samo u Bosni nego svugdje, na cijelom dunjaluku. Kant bi kazao: “kako se može žaliti da ga gaze, ako se načinio crvom.”
Junak naše priče, besmrtni Hans Küng, nije dozvolio nikome da ga napravi crvom. Čak ni tako moćnoj instituciji kao što je Crkva kojoj je, s puninom kritičkog mišljenja, pripadao do zadnjeg daha, uvjeren da “nikakva kritika izvana ne može nadmašiti kritiku iznutra”.
Mirno plovi nebeskim odajama Hanse Kingže. Zaslužio si Drugi prostor. Zar ne, Czeslawe Milosze?
Autor/ica 👤Nerzuk Ćurak
