Tanja Topić: Političarima u BiH odgovara stanje zamrznutoga konflikta

Izdvajamo

• Ovdje se ozbiljno zastupa teza o raspadu Unije, pa je samim time, po takvima, besmisleno ispunjavanje kriterija i uslova po kojima bi BiH postala članicom. Sve to dovodi do rasta euroskepticizma. Pritom se građanima ne nudi nikakva druga perspektiva, perspektiva života dostojna čovjeka. Iako, prosječan bosanskohercegovački građanin ionako ne traži previše, njemu je dosta samo da se ne puca.

Povezani članci

• Izveštaj Fonda za humanitarno pravo o suđenjima za ratne zločine u Srbiji tokom 2014. i 2015. godine
• Heni Erceg: Spomenik fašizmu
• MOMO I UZEIR
• Jad, beda i čemer
• Vladimir Milutinović: Hoću da ne znam
• Medijski debakli izbornog pobjednika

Foto: Midhat Poturović/RFE/RL

Niko u BiH ne očekuje neki novi ratni konflikt, ali je puno tenzija, svakodnevni život je podređen decenijskom političkom mrcvarenju. Politički akteri svih etničkih skupina bilduju nacionalne mišiće, a stepen identifikacije sa sopstvenom državom više je nego mizeran

Investicijska konferencija u Srebrenici ponovno je uzburkala duhove: ni nakon dva desetljeća nije stavljena točka na genocid, a još manje na dejtonsku BiH, koja ovog mjeseca obilježava dvadesetogodišnjicu svoga postojanja. S Tanjom Topić, analitičarkom njemačke fondacije Friedrich Ebert Stiftung, popričali smo o aktualnom trenutku Bosne i Hercegovine.

Piše: Dejan Kožul, portalnovosti.com

Smatrate li da smo konačno na putu da stavimo točku na pitanje Srebrenice i genocida? Uz Vučića, u tamošnjem je Memorijalnom centru vijence žrtvama položio i Dodik…

Mislim da smo još daleko od toga da stavimo tačku na Srebrenicu. Prije bih rekla da je ovo početak jednoga drugačijeg odnosa prema Srebrenici, iniciran prije svega iz Srbije, ne iz Republike Srpske. Svi smo očekivali da bi suočavanje sa Srebrenicom i zlom u sopstvenim redovima moglo puno ranije da se otvori. Ali dvadeset godina nakon genocida, najveći ga dio političkih struktura negira i pronalazi suluda opravdanja za taj zločin. Podsjetit ću na to kako je najveći broj građana Republike Srpske prihvatio suočavanje sa Srebrenicom Dragana Čavića, kad je njezin predsjednik ukazao na tu najmračniju stranu u novijoj srpskoj istoriji – nikad mu nije oprošten taj ‘izdajnički’ čin. Podsjetit ću i na to da se novcem poreskih obveznika u Republici Srpskoj finansiraju istorijski projekti kojima treba dokazati da se Srebrenica nije desila. Da je nismo mi počinili. Ne možete uzeti gumicu i izbrisati ono šta je neko počinio i time amnestirati sve nas srama zato što ćutimo o zlu koje su počinili pripadnici našeg naroda. I ako sutra politički akteri nastave pričati istu političku i nacionalnu priču o Srebrenici, ako je nastave negirati, onda će se pokazati koliko je njihov odlazak u taj grad bio licemjeran i osmišljen za dnevnopolitičke potrebe. Naravno, time ne želim umanjiti značenje ovog šta se desilo u Srebrenici. Veoma je bitno da je Aleksandar Vučić došao na investicijsko-razvojnu konferenciju, ako ništa drugo a ono i zbog toga jer su se ondje, prvi put zajedno, okupili i srpski političari i funkcioneri iz Republike Srpske. Istina, tužno je da im je za to trebalo punih 20 godina i stoga ne mogu reći da na Srebrenicu i genocid možemo staviti tačku. I ne treba je staviti, ona mora biti opomena za budućnost na koju ćemo stalno podsjećati, kako se ne bi nikad ponovila. I kad bismo stavili tačku na Srebrenicu, puno je otvorenih mjesta na kojima nismo došli ni do zareza, jer ih uporno ignorišemo i o njima šutimo. Recimo, Tomašica. Pravimo puno grešaka u suočavanju sa prošlošću na svim razinama, a time, bojim se, utičemo negativno na budući naraštaj, kojem smo već usadili neki svoj, na čudnim argumentima izgrađen narativ.

Nimalo perspektivna slika

Koliko u odluci Srbije da u srebrenički kraj investira pet milijuna eura ima pokajanja i priznanja odgovornosti za genocid?

Sasvim sigurno da ima: očito je genocid najomraženija riječ, koju je bilo teško izgovoriti. A još je teže suočiti se sa sopstvenim dijelom odgovornosti za njega. Očito je da su se tražili drugi načini, kako ponosno ne priznati ono za šta smo optuženi, a pokazati pijetet prema žrtvama. Mislim da je od davanja miliona eura Srebrenici, kako bi se taj grad napokon vratio u život, bitniji posjet Memorijalnom centru i poklon ubijenima. Najbitnije je da Vučić nije odustao od dolaska u Srebrenicu i pored svega šta se desilo 11. jula 2015., da nije zabio glavu u pijesak. Nekako odaje utisak da mu je stalo da se napravi taj bolni iskorak ka pokajanju, pomirenju, traženju oprosta i priznanju odgovornosti za genocid. Naravno, rekla bih da su to prvi koraci, teški i opterećeni većinskim stavom građana koji je drugačiji, a koje su zvanične politike odgajale decenijama, kako bi danas mogli biti isključivi i osjetljivi jedino na svoje žrtve i spremni suditi samo za zločine počinjene nad njihovim narodom. Tek se treba uhvatiti ukoštac sa tom isključivošću u poimanju prošlosti i svega šta smo proživjeli u posljednje dvije decenije. Učinjen je bitan politički čin, ali predstoji suočavanje sa posljedicama politika koje su godinama, i riječima i djelima, govorile suprotno. To će potrajati.

Kritične mase za iskazivanje nezadovoljstva vlašću, socijalnim i ekonomskim položajem nema, iako je razloga bezbroj. Svaki pokušaj da iskažete svoje nezadovoljstvo nečim bio je dočekan i predstavljen kao napad na RS, pokušaj rušenja dirigovan izvana

Uskoro će i 20 godina od Dejtonskoga mirovnog sporazuma. Je li se BiH pomakla makar za metar u odnosu na 1995. godinu? Koliko je današnje stanje samo stanje zamrznutog konflikta?

Bosna i Hercegovina, barem za nas koji ovdje živimo, kreće se dva koraka unatrag, onda stoji i stoji, pa se opet vrati unazad. U stalnom smo stanju nekoga potencijalnoga konflikta. Naravno, niko ne očekuje neki novi stvarni ratni konflikt, ali je puno tenzija, svakodnevni život je podređen decenijskom političkom mrcvarenju. Zapravo, politički akteri žive svoj politički život i njih u životu i na vlasti upravo održava takva dejtonska struktura države. Problem je u tome šta čine upravo sve da to stanje zamrznutoga konflikta potraje šta dulje. BiH je poput osobe sa posebnim potrebama, nesamostalna, nemoćna da preživi i funkcioniše bez tutora. Zaglavljena u nemogućnosti da se postigne konsenzus, najmanji zajednički imenitelj, koji bi bio minimum saglasnosti svih aktera, odnosno, kako to politički korektno zvuči, dvaju entiteta i triju naroda. Ovdje politički akteri svih etničkih skupina bilduju nacionalne mišiće, a stepen identifikacije sa sopstvenom državom više je nego mizeran. Ako se prema svojoj državi ponašate kao da je inostranstvo, mislim da to dovoljno ilustruje današnju BiH. Dio reformi i iskoraka urađen je najvećim dijelom pod pritiskom međunarodnog faktora, koji najveći dio političara i građana nije razumio i shvatio kao nešto svima nama potrebno, nego kao nužno zlo. Ogromna finansijska sredstva koja su se slila u našu zemlju potakla su parazitski mentalitet, pa tako očekujemo da sve naše probleme riješi neko drugi i, šta je još gore, da ti mrski stranci daju novac i ne pametuju previše. A mi već znamo kako ga potrošiti. Najveći problem BiH je šta ni 20 godina nakon Dejtona nismo razvili nezavisne institucije i šta smo daleko od pravne države. Politički akteri su dobrim dijelom radili na razgradnji države. Korupcija nam je postala stil življenja i tu se svi nekako dobro snalazimo. Nimalo perspektivna slika.

Začarani krug

Koliko su Srbija i Hrvatska, kao potpisnice Dejtonskog sporazuma, odgovorne za stanje u BiH? I koliko im ono odgovara?

Svaki mig iz Srbije i Hrvatske odražava se na prilike u BiH. Često su odnosi između Srbije i Republike Srpske dovodili do unutrašnjih napetosti i problema. Često smo svjedočili verbalnim ratovima među političarima, novinarima, građanima. Budući da su javni i politički diskursi nabijeni emocijama, racionalno donošenje odluka i ponašanje ovdje nisu nešto šta se cijeni. U dijelu države postoji nepovjerenje prema potezima i namjerama i jednih i drugih. To nepovjerenje je naročito bilo izraženo za vladavine Borisa Tadića. U bošnjačkom mu je korpusu mnogo zamjereno zbog političke nevjerodostojnosti i licemjerstva. Jednostavno se nije vjerovalo čovjeku koji se deklarativno zalaže za suverenitet i teritorijalni integritet BiH, a istovremeno podržava secesionističku politiku koja dolazi iz Republike Srpske.Sad je barem na simboličkoj ravni došlo do zaokreta, koji se također uzima sa određenom dozom opreza na jednoj strani, a na drugoj ne baš sa simpatijama. Mislim na zajedničku sjednicu Vlade Republike Srbije i Savjeta ministara BiH, šta u Republici Srpskoj nije blagonaklono prihvaćeno, jer se očito dosad zastupala teza po kojoj Republika Srpska ima ekskluzivno pravo na sve vrste odnosa sa Srbijom. Unatoč tim negativnim tonovima, Aleksandar Vučić je sproveo svoj plan i time poslao nešto drugačiju poruku BiH. Potrebno je mnogo senzibiliteta da bi se razumjeli složeni i teški odnosi u BiH, pa se često važe svaka riječ koja dolazi i iz Hrvatske i iz Srbije. I svaka može biti poput varnice, začas izazvati požar. Čini mi se da susjedi počesto toga nisu svjesni.

Vidite li izlaz iz tog labirinta? Koliko je moguće buđenje ljudi čiji smo destruktivni potencijal vidjeli u veljači prošle godine? Budemo li razumjeli razloge destruktivnog ponašanja, može li ono proizvesti nešto konstruktivno?

Jako ćemo teško izaći iz ovoga začaranog kruga. Pitanje je koliko sami to želimo, koliko smo svjesni situacije u kojoj smo i koliko smo otvoreni za promjene. Mnogima je ovakvo stanje idealno, oni su gospodari života i smrti u malim etnonacionalnim torovima, a podanici uglavnom ćute i trpe. U BiH vlada prilična letargija i apatija, mnogo mladih ljudi ne vidi nikakvu perspektivu i napušta zemlju. Rekla bih da je dijelom i očaj građana doveo do destrukcije kojoj smo svjedočili na februarskim protestima, ali vrijeme je pokazalo da su oni bili incident i pitanje je ima li te energije da se ponove na sličan način. Moram naglasiti da mi nemamo kulturu protesta i dosadašnji su protesti, najvećim dijelom u Republici Srpskoj, bili nacionalno motivisani. Kritične mase za iskazivanje nezadovoljstva vlašću, socijalnim i ekonomskim položajem nema, iako je razloga bezbroj. Svaki pokušaj da iskažete svoje nezadovoljstvo nečim bio je dočekan i predstavljen kao napad na Republiku Srpsku, pokušaj njenog rušenja dirigovan izvana. Odmah vam je bila nakačena etiketa stranog plaćenika, neprijatelja i izdajnika, a zna se šta se sa takvima radi. Činjenica je da je prosječan građanin u BiH siromašan, ponižen, obespravljen, ali i da se ne buni protiv toga, nego prećutno pristaje i daje blagoslov političkim vođama da ga tretiraju kao ovčicu. Ta se ovčica uglavnom ne zna boriti za svoja prava, slijepo slijedi stado i pastira te smatra praznikom demokratije ako će izaći i glasati za onoga ko mu je to demokratsko pravo platio na bilo koji način. Mogućnost konstruktivnog vidim samo u izgradnji pravne države, a nju nemaju namjeru graditi sadašnje strukture vlasti, jer je protivna njihovom političkom preživljavanju. Hoću reći da je to bilo moguće uz angažovanje stranih sudija i tužilaca, ali je i ta šansa propuštena. Znam da zvuči pesimistično, ali teško da vidim energiju i snagu u ijednom faktoru koji bi u BiH mogao konstruktivno djelovati.

Živimo u stalnom strahu od referenduma u Republici Srpskoj još od 2011. Kad se spomene referendum, u međunarodnoj zajednici zavlada panika, jer se on doživljava kao svojevrstan lakmus-papir za potencijalno izjašnjavanje o samostalnosti

Država sa ‘ali’

Ima li straha od najavljenog referenduma u Republici Srpskoj? Čak i Milorad Dodik ističe da nije za gašenje sudova na nivou BiH?

Živimo u stalnom strahu od referenduma u RS-u još od 2011. Mislim da čak ni njegov inicijator i idejni tvorac ne zna hoće li ga biti ili neće, njegovi su stavovi o tome iz dana u dan oprečni. Upravo zbog takvih stvari gubimo mnogo na reformskim procesima i ne mičemo se, to je očit primjer zamrznutog konflikta, koji dobro dođe za ucjenjivanje političkih partnera u zemlji i međunarodne zajednice. Sa referendumom smo u stalnom stanju toplo-hladno: taoci smo referendumske zavrzlame, koja je u ovom trenutku zamišljena kao odgovor na djelovanje pravosudnih institucija, ali i odluka Visokog predstavnika u BiH. Kad se spomene referendum u Republici Srpskoj, u međunarodnoj zajednici zavlada panika, jer se on doživljava kao svojevrstan lakmus-papir za potencijalno izjašnjavanje o samostalnosti. Ta inicijativa personificira odnos prema državi BiH, a on je više nego ignorantski.

Može li referendum doista potaknuti odcjepljenje i koliko je to realna opcija? Ne bi li time nestala ona ’druga’ strana, koju je uvijek najlakše optužiti za sve svoje nedaće?

Rekla bih da su priče o odcjepljenju, odnosno samostalnosti, i zvanično pokrenute. Naravno, uvijek u svojoj argumentaciji možete vješto koristiti onoali; mislim da je Boris Dežulović Bosnu i Hercegovinu opisao kao državu saali. U zvaničnom dokumentu najjače političke stranke u Republici Srpskoj, Savezu nezavisnih socijaldemokrata, 2018. je označena kao godina u kojoj bi se moglo krenuti u osamostaljenje. Ne mislim da je odcjepljenje realna opcija i ne mislim da je ostvariva, barem u narednim decenijama. Međunarodna podrška odcjepljenju ne postoji, mislim da ni Srbija neće svoj put ka Evropskoj uniji ugroziti podržavanjem takvih avanturističkih namjera, ali njih će svakako biti. Naravno, u Srbiji postoje snage koje u Republici Srpskoj vide kompenzaciju za Kosovo, šta ne treba zanemariti. Mislim da je upravo to odvuklo Republiku Srpsku unazad, težiti nečemu neostvarivom i stvarati atmosferu privremenosti unutar BiH bila je pogubna karta koja ju je dovela u prostor ni na nebu ni na zemlji. Postojeća pozicija i Dejtonski sporazum dali su Republici Srpskoj svojstva države u državi, taj profit dobiven potpisivanjem mirovnog sporazuma očito je stavljen na kocku ovakvim planovima i politikama.

Koliko aktualni problemi unutar Evropske unije – od financijske krize, preko izbjeglica, pa do pariških napada – mogu pridonijeti tome da ona digne ruke od BiH i Balkana?

Evropska unija definitivno ne diže ruke od BiH, unatoč svim potresima i problemima sa kojima se suočava. To pokazuje i reformska agenda i britansko-njemačka inicijativa. Ali moram naglasiti da to nije dovoljno. Ovo je dvosmjeran odnos, a mi se ponašamo kao da nas neko prisiljava da postanemo članicom Evropske unije; pitanje je koliko smo mi digli ruke sami od sebe. Naravno da dijelu političkih aktera odgovaraju potresi na tlu EU-a. Ovdje se ozbiljno zastupa teza o raspadu Unije, pa je samim time, po takvima, besmisleno ispunjavanje kriterija i uslova po kojima bi BiH postala članicom. Sve to dovodi do rasta euroskepticizma. Pritom se građanima ne nudi nikakva druga perspektiva, perspektiva života dostojna čovjeka. Iako, prosječan bosanskohercegovački građanin ionako ne traži previše, njemu je dosta samo da se ne puca.